7.25.2021

SUSRET HORORA I MAFIJE

Film: Klasična horor priča (A Classic Horror Story)
Režija: Roberto de Feo, Paolo Stripoli
Scenario: Lučo Besana, Roberto de Feo, Paolo Stripoli
Uloge: Matilda Luc, Frančesko Ruso, Pepino Macota
Trajanje: 95 min
Proizvodnja: Italija, 2021.

Kada govorimo o evropskom hororu, Italija je nezaobilazno stajalište. Šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih stvorili su neke nezaboravne horor naslove koji su autore poput Arđenta, Bave, Fulčija i Deodata učinili svetski poznatim. A onda su odjednom bestragom nestali sa scene.

I ovaj fenomen je jedan od centralnih u novom hororu iz Netflixove produkcije, koji potpisuju dva mlada italijanska autora Roberto de Feo i Paolo Stripoli. Ono što je u započelo kao tipičan slasher je tokom produkcije i uticajem studija preraslo u nešto mnogo originalnije i sa više duha. Delom omaž celokupnoj istoriji horora, delom metakomentar na stanje italijanske kinematografije, meni lično ovo je jedan od omiljenih horor naslova koje sam odgledao ove godine.


Jedna od glavnih horor motivacija koje su de Feo i Stripoli imali za pravljenje ovog filma je pomenuta kriza italijanskog horora poslednjih trideset godina. Kako sam de Feo kaže, skandalozno je da je on kao kinematograf u tom periodu u bioskopu bio samo dva puta, a još skandaloznije da danas postoji cela generacija klinaca koji nikada nisu stupili nogom u bioskop.

Otud je jedan od glavnih likova filma pesimistični kinematograf Fabricio (Frančesko Ruso), koji će nam biti i svojevrstan komentator, koji će nam skrenuti pažnju na to da su sablasne stvari koje se događaju njegovim sapatnicima direktno ispale iz klasične horor priče. Ovaj meta momenat će se dopasti ljubiteljima horora i podsetiće ih zasgiurno na genijalnu Dru Godardovu “Kolibu u šumi” (The Cabin in the Woods, 2011.).

 
Ali kada bi ovaj film bio samo još jedna “Koliba u šumi” u njemu ne bi bilo ničega interesantnog. Nakon što ispuca skoro sve horor trope, poput kvara automobila u šumi, misteriozne kolibe, tragova ruralnog kulta i sl. film nas odvodi u svet malo poznatog italijanskog folklora i mitskih početaka mafije. Način na koji autori transformišu mit o tri španska viteza koji su osnovali Koza Nostru, Drangetu i Kamoru, će vas uvući u misteriju koja vas neće izneveriti.

Kao što već možete pretpostaviti iz svega do sada navedenog, zaplet je sa namerom veoma prepoznatljiv: Naša glavna junakinja je Eliza (Matilda Luc), stažistkinja u jednoj firmi koja slučajno zatrudni i pod pritiskom porodice mora da abortira. Ona nalazi prevoz za Kalabriju, gde će operacija biti obavljena. Minibusom koji će prevesti nju i galeriju prepoznatljivih klišeiziranih likova, upravlja pomenuti Fabricio, šofer koji ima snove da jednog dana postane poznati reditelj. 


Zaplet počinje kada njihov minibus sleti s puta zbog trenutka nepažnje vozača, i svi izgube svest od udara. Naša družina sačinjena od pet likova  se budi na proplanku u sred šume, pred misterioznom kolibom, a auto-puta nema nigde na vidiku.

Mislim da će i ovaj film proći kod publike slično kao “Koliba u šumi”. Ljudi koji “rekreativno” gledaju horor, neće se upuštati u analizu metanarativa i uvideti slojevitost ovog naslova. Njima će ovo biti jedan neoriginalan horor kakav su videli već mnogo puta. Ali onima koji se sa nostalgijom sećaju klasičnih horor naslova i preziru ispraznost franšizoidnog štancanja današnjih horora, ovaj film će biti duhovito i prijatno osveženje, Bar do onog trenutka kada i on počne dobijati nastavke.

Aljoša Tomić

7.18.2021

TINEJDŽERSKA HOROR AVANTURA


Film: Ulica straha: Trilogija (Fear street: Trilogy)  
Režija: Li Dženijak
Scenario: R.L. Stin (autor istoimenog romana), Kejl Kilen, Fil Grazijedej, Zak Olkevic, Kejt Trifraj
Uloge: Kijana Maderija, Olivija Skot Velč, Bendžamin Flores Junior, Sedli Sink, Emili Rud, Rajan Simpkins, Ešli Zukerman, Džilijan Džejkobs
Trajanje: 330 min
Proizvodnja: Netflix, 2021.


Za vrlo kratko vreme je u svetu ljubitelja horor filma na sajtovima i internet stranicama jedna od glavnih tema postala upravo ova filmska trilogija koju je Netflix produkcija izbacila u roku od tri nedelje


Premijerno se na Netflixu, kao i na internetu pojavio prvo deo 28. juna, a već sledeće nedelje i drugi deo 8. jula, da bi završnicu ovog filmskog serijala dobili 16. jula u petak. Sva tri filma su imala i svoju bioskopsku premijeru u Los Anđelesu u Gradskom parku, a kompletna stvar ima 330 minuta, što bi otprilike bio format neke mini-serije od 6 epizoda.

„Ulica straha“ je jedan od onih filmskih serijala u čiju sudbinu se umešala svetska pandemija. Prvobitno je distributer ovog filma trebao da bude 20th Century Studios, međutim je prošle godine sve obustavljeno zbog korona virusa i sklonjeno sa dnevnog reda. Chernin Entertainment je odlučio nakon više odlaganja da krajem prošle godine raskine ugovor o distribuciji i sve prepusti Netflix-u. 

Približno atmosferi prve dve sezone „Čudnijih stvari“ (Stranger Things, 2016.-) ova triologija angažuje teme iz zlatnog doba slešer filma, međutim tumačeći ih na jedan originalan način.

Prvi film „Ulice straha“ smešten je u 1994. godinu. Kao što „Čudnije stvari“ oživljavaju duh osamdesetih u svom maniru kosmičkog lavkraftovskog horora, tako ovaj film oživljava atmosferu i elemente devedestih u stilu jednog tinejdžerskog slešera. Čak ubica koji proganja klince liči na ubicu iz filma „Vrisak“ (Scream, 1996.).

Ono što je ovde karakteristično jesu ustvari sami glavni akteri. Drugim rečima uloge su im potpuno zamenjene u odnosu na one protagoniste na koje smo navikli u slešerima. Plavuša je ovde zaljubljena u meleskinju, a crnac nosi majicu Iron Maidena i mozak je cele operacije.

Dakle, likovi su kreirani u skladu sa političkom korektnošću, ali će sam narativ filma nastojati u izvesnom smislu da ovakvu postavku opravda. Ipak nisu stvari ovakve u potpunosti radi trenda i kulturne politike površnih liberalnih ideja. Koliko će i da li će uopšte jedna ovakva preraspodela uloga uticati na neke nove slešer filmove, ukoliko ih uopšte bude, s obzirom da je ovaj žanr iscrpljen do svojih krajnosti, pokazaće vreme.

Radnja flma prati Dinu (Kiena Madeira) koja živi u Šejdivilu, gradu koji ima istoriju serijskih ubica i masovnih zločina. Postoji verovanje da nad ovim gradom leži prokletstvo, odnosno da su sve te serijske ubice, koje su meštani poznavali uglavnom kao pristojne ljude, ustvari bili zaposednuti duhom Sare Fej (Elizabet Skoper). Dinin brat Džoš (Bendžamin Flores Džunior) veruje u ovu teoriju, dok je većina stanovnika Šejdivila osporava i smatra je sujeverjem.

Pored Šejdivila nalazi se i Sanvil, komšijski grad koji prosperira. Između stanovnika ova dva grada postoji jedna vrsta rivalstva, međutim oni ne mogu jedni bez drugih. Građani Sanvila si ambiciozni uspešni ljudi, dok su građani Šejdivila mračni i depresivni gubitnici. Svake godine se održavaju razna takmičenja između srednjih škola ova dva grada i Šejdivil nikada ni u jednom od njih nije pobedio.

Zaplet počinje kada 1994. ponovo počnu da se dešavaju ubistva. Dok većina glavnih junaka u početku pokušava da pronađe racionalna objašnjenja za ono to se dešava, Džoš koji veruje u priču o duhu veštice Sare Fej vrlo brzo potkrepljuje svoju teroriju dokazima na koje nailaze.

Rasplet radnje će likove odvesti do Sindi Berman (Džilijan Džejkobs) jedinu osobu koja je preživela sličan masakr 1978. i čiju priču ustvari prati drugi nastavak filma.

Kao što prvi film dočarava životni stil devedesetih u americi uz muziku, estetiku, kulturne fenomene i samu kinematografiju slešera tog doba, isto je i sa drugim delom koji se bavi sedamdesetim. 

Ovde se radnja odvija kroz Sindijinu retrospektivnu naraciju, govoreći o dešavanjima iz letnjeg kampa gde su se održavala nadmetanja između Sanvila i Šejdivila. U ovoj priči pojavljuju se i neki likovi koje smo u prvom filmu gledali samo kao mladi. Ako ubica u 1994. podseća na ubicu iz „Vriska“ onda ubica iz 1978. ima karakter Džejsona iz „Petka 13-og“ (Friday 13th, 1980.).

Pošto veštica ima moć da oživi sve pređašnje ubice koje je zaposedala, u određenom trenutku kada se svi pojave u njihovim karakterima mogu se prepoznati i Majkl Majers, Čaki, Kendimen i mnoge druge psihopate iz klasičnih slešera tih godina. 

Drugi film raztkriva misteriju na koji način je potrebno umiri duh veštice Sare Fej, međutim kada to uprkos svim nedaćama ipak uspeju da urade priča se seli u davnu 1666. kada je sve počelo. Kroz oči Sare Fej, njenu sudbinu prati Dina, posmatrajući život mlade devojke koja u 17. veku ima privlačnost prema istom polu. Nakon što u selu počnu da se dešavaju neobjašnjive paranormalne pojave, Saru i njenu partnerku Hanu (Olivia Skot Velč) optuže za veštičarenje. 

Za razliku od prva dva filma koji su slešeri i nastoje da gledaocu predstave tu atmosferu slešera evocirajući uspomene iz zlatnog doba ovog žanra, treći deo je je paranormalni horor film koji se bazira na jezi. Sa jednako dobrim kinematografskim elementima kojima reditelj dočarava slešer, uspeva i da u stilu filma „Veštica“ (The Witch, 2015.) dočara posednuće sela.

Sam kraj trećeg filma nas vraća natrag u 1994. i konačnu peripetiju u kojoj ćemo saznati sve misterije koje smo imali tokom ovih 330 minuta triologije.


Dok prvi i drugi film imaju nešto od treš kulture u sebi kako to i nalaže slešer žanr, treći film, barem onaj deo koji prati priču 1666. je kranje ozbiljan i isključivo napet. Takav prelaz može najbolje da se vidi kada se radnja pnovo vrati u 1994. gde likovi sa svojim odlukama i načinom na koji se ponašaju izazivaju određenu dozu humora, što nije slučaj u 1666.

Ono što je autentično kod ovog filma jeste spoj klasičnog slešera i klasičnog paranormalca. Odnosno tumačenje ludila klasičnog slešer ubice kao đavolskog posednuća koje ima svoje razloge i zakonistosti.


Čitava triologija je izuzetno napeta i uzbudljiva, iako pratite jednodimenzionalne žanrovske likove, da ne kažem da imate posla sa vrlo prostim dramskim karakterima, koji imaju zadatak da ispune isključivo jednu narativnu funkciju. Međutim ako progutate sve to, dobićete uzbudljivu tinejdžersku horor avanturu.

Nenad Lančuški

7.11.2021

ŽANR KOJI ODBIJA DA UMRE

Film: Prizivanje zla: Đavo me je naterao (The Conjuring: The Devil Made Me Do It )
Režija:
Majkl Čaves
Scenario: Dejvid Lesli Džonson-Megoldrik
Uloge: Patrik Vilson, Vera Farmiga
Trajanje: 112 min
Proizvodnja: SAD/Velika Britanija, 2021.

Kada je početkom dvehiljadedesetih Džejms Van odlučio da dokaže da pored splattera kojim se proslavio kroz serijal “Slagalica strave” (Saw, 2004.) ume da nas zatraši i paranormalnim hororom, sigurno nije slutio da će nas ovaj žanr progoniti cele naredne decenije. Ono što su započeli “Astralna podmuklost” (Insidious, 2010.) i “Prizivanje zla” (The Conjuring, 2013.) stvoilo je more nastavaka i spin offova, ali i prostor za druge autore koji imaju želju da se okušaju u žanru dok je još trendi, i naravno, na dnu bureta talog raznih mockbustera koji žele da jašu na talasu uspešnijih pandana.

Sve je ovo dovelo do žanrovskog prezasićenja, nalik na stihiju slasher filmova osamdesetih godina. Uprkos svemu, ovaj žanr privlači klince u bioskope, i dok stvari tako stoje, moraćemo da se izborimo sa redovnim turama paranormalnog horora. 

Nemojte da me pogrešno svhvatite, Džejms Vana smatram za jednog od najvećih živih majstora horora. Problem koji imam je taj što nije svaki autor Džejms Van, a mora da pokuša da bude da bi prošao na tržištu. Jedan od tih autora je Majkl Čaves, koji se već ranije okušao u režiji spin offa “Prizivanja zla” po imenu “Prokletstvo ožalošćene žane” (The Curse of La Llorona, 2019.).

Moram priznati da Čaves nije unakazio novi nastavak “Prizivanja zla” do mere do koje je to uradio Adam Robitel drugoj Vanovoj franšizi. Čaves mnogo uspešnije oponaša Vanov stil, ali ono što mu nikako ne ide su jump scareovi, koji su trademark serijala. Ritam i tenzija su ovom reditelju potpuno strani, tako da je uspeo da napravi horor bez horora, što je svojevrstan podvig. 


Film je i dalje amosferičan, i solidno struktuiran, ali prilično predvidljiv. I još ako se uzme u obzir da su protagonisti filma potpuno dvodimenzionalni i neharizmatični, skoro dva sata pred ekranom će delovati kao maratonski poduhvat.

Priča filma još jednom prati bračni par Voren. Ed (Patrik Vilson) i Lorejn (Vera Farmiga) su paranormalni istražitelji, koje srećemo za vreme egzorcizma osmogodišnjeg dečaka Dejvida (Džulijan Hilijard). Iako je za vreme egzorcizma Ed stradao od srčanog udara, demon biva isteran iz Dejvia, ali on uspeva da prebegne u telo Arna (Rori O'Konor), momka Dejvidove sestre. Da sa demonom nije završeno, postaje očigledno kada zaposednuti Arn ubije svog stanodavca. 

*       *        *


Film: Nesveta (Unholy)
Režija: Evan Spiliotopulos
Scenario: Evan Spiliotopulos
Uloge: Džefri Din Morgan
Trajanje: 99 min
Proizvodnja: SAD, 2021.

Sa druge strane imamo rediteljski debi Evana Spiliotopulosa, čoveka čija filmografija sadrži uglavnom pisanje scenarija za Diznijeve filmove, od kojih su većina straight to video nastavci poznatih animiranih filmova. Spiliotopulos je u rediteljskoj stolici završio sasvim slučajno, pokušavajući da nađe studio koji će mu omogućiti da napiše adaptaciju jedne od njegovih omiljenih horor knjiga, “Svetilište” Džejmsa Herberta.

Na njegovo iznenađenje, studio Screen Gems koji je obezbedio autorska prava, odlučio je da mu ponudi da ga i režira. U ulozi producenta se našao horor legenda Sem Rejmi, što je Stiliopulosu ulilo poverenje da će tu biti neko ko će ga sprečiti da zabrlja. Kako sam kaže, za sve vreme snimanja je očekivao da će ga provaliti da ne zna šta radi i da će dovesti novog reditelja. Ali to se nije desilo. 


Pa da li je studio sa pravom imao poverenje u neiskusnog reditelja? Moram priznati da me je film prijatno iznenadio. Bar u prvoj polovini. Priča prati harizmatičnog, ali propalog novinara Džeri Fena koga glumi Džefri Din Morgan, ljubiteljima horora poznatog iz serija “Okružen mrtvima” (The Walking Dead, 2010.) i “Lovci na natprirodno” (Supernatural, 2010.). Džeri je nekada imao slavu, a da bi se održao na vrhu uradio je neke nemoralne stvari, zbog čega je izgubio sve i završio pišući za američku verziju “Trećeg oka”.

Džefri Din Morgan igra simpatičnog antiheroja sjajno, ali i ostatak glumačke ekipe odlično radi svoj posao, naročito mlada Kriket Braun, kojoj je ovo filmski debi. Početak priče me je potpuno uvukao u misteriju malog mesta Benfild u Masačusetsu, gde Džeri dolazi da bi izveštavao o tatjanstvenom masakru krava na lokalnoj farmi. Dok poušava da nategne kakvu-takvu priču koju bi mogao da proda za sitne pare, Džeri ispod starog drveta pronalazi keramičku lutkicu okovanu u lance. Nakon što polomi lutkicu i pokuša da fabrikuje priču o polomljenoj relikviji koju će povezati sa ubistvom krave, u Benfildu počinju da se dešavaju čuda. 


Kao što rekoh, prva polovina filma me je potpuno uvukla, i želeo sam da saznam gde će otići priča, ali onda je druga polovina filma potpuno promenila narativni stil i počela užurbano da juri ka klimaksu, usput eksplicirajući elemente narativa, kad god postane previše konfuzno. Prava šteta, da je narativ konsistetntiji, ovo bi bio mnogo bolji film. Mada ni ovako nije za bacanje, pogotovo u poređenju sa novim “Prizivanjem zla”, koji je imao četiri puta veći budžet, ali ni blizu toliko duha kao “Nesveta”.

Aljoša Tomić

7.04.2021

FILM O FILMOVIMA

Film: Cenzor (Censor)
Režija: Prano Bejli-Bond
Scenario: Prano Bejli-Bond, Entoni Flečer
Uloge: Nev Algar, Majkl Smajli, Nikolas Berns
Proizvodnja: Velika Britanija, 2021.
Trajanje: 114 min

Prano Bejli-Bond je mlada horor autorka iz Velsa koja ovom žanru pristupa sa izuzetnom strašču, a „Cenzor“ joj je prvi dugometražni film. Ovaj film je premijerno prikazan u januaru ove godine na Sundance festivalu, nakon čega je od prošlog meseca pušten u američke bioskope, a do sada je zaradio preko 80 000 dolara.

U svojim kratkim filmovima autorka se u saradnji sa Entonijem Flečerom, koji je radio i na scenariju za „Cenzora“, bavila raznim temama, kao što su teatar apsurda, trgovina ljudima ali i elementima horor estetike. Ono što je najveći i prvi utisak nakon gledanja „Cenzora“ jeste da se ovde radi o filmu koji govori o drugim horor filmovima, a nije dokumentarnog tipa. Dakle, film od samog početka ima jednu metanarativnu dimenziju.


Radnja je smetena u osamdesete i prati Enid (Nev Algar) koja radi kao cenzorka filmova. Naravno u najvećem broju su to upravo horor filmovi i filmovi koji su prepuni nasilja. Zaplet počinje kada u jednom od filmova primeti sličnost sa stvarnim događajem iz njenog detinjstva, kao i sličnost jedne glumice sa njenom izgubljenom sestrom. Tada Enid počinje da istražuje i upada u vrtlog filmskog stvaralaštva koji će poljuljati njenu perspektivu stvarnog.

„Cenzor“ je psihološki horor koji pored toga što je omaž filmovima osamdesetih i jednoj filmskoj treš kulturi, kao i svaki psihološki horor meša realnost sa uobraziljom glavne junakinje gde se gubi jasna distinkicja šta je realno, a šta glavna junakinja fantazira.


Od samog početka izgleda kao da pratimo jedan ozbiljan razvoj radnje koji dosledno dočarava svet iz datog perioda. Međutim kako se približavamo kulminaciji tako i Enid postaje sve nestbilnija i počinje da se odlučuje na sulude akcije. Onog momenta kada upoznaje Donga (Majkla Smajlija), producenta u čijem filmu veruje da je videla svoju sestru, kao da stupa u jedan svet fikcije iz kojeg sada više ne može da sagleda svoj pređašnji život i realnost.

Iz doslednog prikaza osamdesetih, film prelazi u dosledni prikaz filmske industrije osamdesetih. Kako početak obećava ozbiljan razvoj radnje, tako kasnije prelazi u ozbiljan prikaz filmske imaginacije koja sada postaje Enidina stvarnost. Ovaj prelaz nije naglog karaktera već se događa postepeno u više faza, tako da sama atmosfera ovog filma dobija potpuno drugačije elemente.
 

Iako sam mogao da predvidim šta će da se desi do kraja, moram da priznam da me je iznenadio ovaj obrt atmosfere i to kako se sve izdešava do samog kraja. Uporedio bih ovaj film sa filmom „Mendy“ (Mandy, 2018.) ne toliko zbog radnje već upravo zbog toga kako je autor Panos Kosmatos izveo taj obrt u estetici i atmosferi na samom kraju filma.

Mislim da je autorka Prano Bejli-Bond, sviđao se nekom ovaj film ili ne, pokazala da može da napravi i jednu atmosferičnu ozbiljnu dramsku radnju, ali i da kao strastveni ljubitelj B filma, treša i kempa može i u okviru ovakvih estetika da radi vrlo interesantne stvari. Meni lično više odgovara ovaj prvi senzibiitet i iskreno se nadam da ćemo u budućnosti videti nešto ovog tipa.
 

Ako volite VHS kulturu i analognu kulturu uopšte, uz srebrnu deceniju horor filma i treš-kemp vajba, onda je ovo film za vas. Dok sa druge strane ukoliko niste ovakav jedan fan onda će vam možda završetak „Cenzora“ biti glup. Jer kakvo je ono ludilo na kraju? Možda pokušaj da se sam film ne shvati previše ozbiljno? Sve u svemu film može da se gleda, ali nije za širu publiku već za odabranu ekipu trešera i nostalgičara.

Nenad Lančuški