12.22.2019

UKLETA HALJINA

Film: U tkanini (In Fabric)
Režija: Piter Striklend
Scenarija: Piter Striklend
Uloge: Sidsi Babet Nutsen, Marijen Žan-Batist, Džulijan Barat
Produkcija: Velika Britanija, 2018.
Trajanja: 118 min

Autor ovog, već na prvi pogled kako to sad mladi kažu „krindž“, ostvarenja, ustvari je veoma interesantan evropski autor koji mi je potpuno privukao pažnju kada sam „prelistao“ njegovu filmografiju. Gotovo da sam potpuno uveren da su svi njegovi prethodni filmovi bolji od ovog iako ih još nisam pogledao. Stvar je u tome što se u trejlerima za njegove prethodne filmove može nazirati horor samo u elementima i obrisima, dok smo u „...tkanini“ zaista i u hororu.

Ne mogu da previše govorim o njegovim prethodnim filmovima naprosto jer ih nisam gledao, ali ono što može da se vidi iz trejlera jeste da ni jedan nije eksplicitno horor, ali se u svakom pomalja neka misterija iz mraka. Dok je „U tkanini“ eksplicitno horor sa haljinom ubicom u prvom planu, ali predstavljeno sve na jedan polu-ozbiljan način kakav odlikuje dela jednog Dejvida Liča.

horor film recenzija


U tkanini“ Pitera Striklenda premijerno je prikazan prošle godine u Torontu, međutim za razliku od njegovih starijih filmova nije osvojio nikakve nagrade i priznanja. Publici se ne dopada, a kritika ga kuje u zvezde. Moram da priznam i ja dok sam ga gledao sam bio čak još nekoliko sati posle nesiguran u svoje mišljenje, da li je film samo banalan ili ima nešto interesantno u svemu tome. 
 
Šila (Marijen Žan-Batist) je razvedena sredovečna žena koja preko oglasa u novinama pokušava da pronađe partnera. Naravno da joj za izlazak sa odabranim treba i prikladan odevni predmet. E tu dolazi kupovina uklete haljine u ukletom butiku od uklete prodavačice. Nakon prvog nošenja, Šili po grudima izlazi neki osip, takođe čitava njena okolina počinje da se ponaša pomalo neprijateljski prema njoj. 

horor film recenzija


Sve mi je ovo bilo zavodljivo, intrigantno i zanimljivo jer je sve stilizovano, snimano u duhu autorstva, a ne neke dosadne stereotipne filmske matrice kakve se uglavnom forsiraju u većini horora, odnosno koje forsiraju polutalentovane ili netalentovane filmske zanatlije. Mađutim nikako da stigne kulminacija, a zaplet se odužio. U tom trenutku film počinje da pada. Postaje dosadan i spor. 
 
Šilin sin Vins (Džejgan Aje) i njegova devojka (Gvendolajn Kristi) ne dobijaju nikakvu narativnu funkciju. A priča se sa naše dosadašnje protagonistkinje seli na potpuno nove likove. Tada film koji je ličio na Linčov izraz počinje da liči na „Taksidermiju“ (Taxidermia, 2006). Drugim rečima, čitava priča dobija nivo treša rodrigezovskih razmera kroz koji se bližimo konačnom razrešenju misterije koja vas kopka od samog početka.

horor film recenzija


U svakom slučaju vam ništa neće biti jasno ako sami nedomaštate i ne interpretirate radnju filma. „U tkanini“ je jedan od onih filmova posle kojeg se ne ostaje ravnodušan, a u isto vreme pokrenuće vaše moždane vijuge na razmišljanje o značenju određenih motiva koje ste gledali. Ima angažovanosti u ovom filmu, ali ona nije toliko očigledna već je suptilno smeštena u podtekst. 
 
Obično se za uklete predmete u fimovima biraju neke već same po sebi mistične stvari, tipa, knjige, ogledala, lutke, drevne relikvije isl. Odabrati haljinu nekako je na nivou crtanog filma. Nema ni jeze ni straha u ovom filmu, već samo distancirane estetike strave. Plaše se likovi u ovoj priči, ali ne i ja kao gledalac zajedno sa njima. Pogledajte ovaj film koji ima autorski pečat.

Nenad Lančuški

12.15.2019

BRITANSKA STARA ŠKOLA HOROR FILMOVA

 
Iako danas pomalo osporavana i zaboravljena, britanski horor iz druge polovine XX veka  je imao ogorman uticaj na svetsku kinematografiju. Radi ilustracije možemo navesti da Kristofera Lija kao Sarumana (u Gospodaru prstenova) ili grofa Dokua (u Ratovima zvezda) danas ne bismo poznavali da nije bilo Hamerove produkcije horor filmova. 
 
horor film recenzija
 
O istorijatu ove produkcije možemo ukratko reći da je osnovana 30-ih godina prošlog veka od strane Vilijama Hajndsa i Džejmsa Karerasa, u početku snimajući niskobudžetne naslove bez zapaženijih uspeha sve do filma "Kvotermasov eksperiment" (The Quatermass Xperiment, 1955) i njihovog ulaska u horor žanr. Navedeni film se produkciji isplatio i što je najvažnije dao joj dalji podstrek te se nakon ovog serijala odlučuju za adaptacije klasičnih gotičkih horor priča o grofu Drakuli, Frankenštajnu i Mumiji, iz kojih nastaju neki od njihovih najzapaženijih i najproslavljenijih filmova a čiji su nastavci snimani sve do sredine 70-ih godina. 
 
FILMOVI O FRANKENŠTAJNU


Već 1957. godine ljudi iz Hamerove filmske produkcije dolaze na ideju da snime svoju prvu adaptaciju priče Meri Šeli o zloglasnom doktoru Viktoru Frankenštajnu i njegovom čudovištu pod nazivom "Frankenštajnova kletva" (The Curse of Frankenstein, 1957.). Režiju poveravaju Terensu Fišeru (koji je kasnije režirao i njihove prve filmove o Drakuli i Mumiji) do tada nezapaženom reditelju koga će ovi filmovi proslaviti, a i koji će proslaviti i samu Hamer produkciju. Prvi film o Frankenštajnu je za filmsku umetnost značajan pre svega jer je Fišer uspeo da dokaže filmskoj publici da se i u boji mogu snimati podjednako strašni horor filmovi, koji su do tada gotovo apsolutno bili rezervisani samo za crno-belu tehniku. 
 
horor film recenzija
 
Pogodak studio pravi i prilikom izbora glavnih glumaca, jer ulogu Viktora Frankenštajna poveravaju tada već etabliranom britanskom glumcu Piteru Kušingu, a ulogu čudovišta još uvek nedovoljno poznatom Kristoferu Liju, iz koje podele se izrodilo njihovo čuveno filmsko horor rivalstvo koje će ih pratiti i u drugim Hamerovim izdanjima i koje će trajati godinama. Hamer je u ovoj franšizi uspeo da snimi čak šest filmova, iako je nakon prva dva filma svaki naredni osetno slabiji od prethodnog, dok je zgodno napomenuti da se nakon prvog filma Kristofer Li više nije pojavljivao kao čudovište a Piter Kušing do kraja serijala ostaje Viktor Frankenštajn. 
 
horor film recenzija
 
Serijal Hamerovih filmova o Frankenštajnu čine: "Frankenštajnova kletva", "Frankenštajnova osveta" (The Revenge of Frankenstein, 1958.), "Frankenštajnovo zlo" (The Evil of Frankenstein, 1964.), "Frankneštajn stvara ženu" (Frankenstein Created Woman,1967.), "Frankenštajn mora biti uništen" (Frankenstein Must Be Destroyed, 1969.), "Frankenštajnov užas" (The Horror of Frankenstein,1970.) i "Frankenštajn i čudovište iz Pakla" (Frankenstein and the Monster from Hell, 1973.)

FILMOVI O GROFU DRAKULI


Nakon uspeha prvog filma o Frankenštajnu sledi i film o grofu Drakuli: "Drakulin užas" (Horror of Dracula, 1958.), koji pokreće serijal ovih filmova, za Hamer možda i najuspešniji. U ovom serijalu Drakulu igra Kristofer LI, sa izuzetkom filmova "Drakuline neveste" (Brides of Dracula, 1960.) i "Legenda o sedam zlatnih vampira" (Legend of the 7 Golden Vampires, 1974.) Ovo je Lijeva najupečatljivija uloga u svetu horora koja mu je širom otvorila vrata svetske kinematografije. Doktora Van Helsinga u većini filmova iz ovog serijala igra, pogađate, Piter Kušing, a njegovo izdanje predstavlja jedno od najuticajnijih prikaza ovog lika. 
horor film recenzija

Filmovi o Drakuli kako godine odmiču prolaze kroz različite varijetete, pa tako nakon prva tri dela u režiji Terensa Fišera koja su na zavidnom nivou, Drakula se pojavljuje u sedamdesetim godinama prošlog veka gde proganja hipike u filmu "Drakula 1972." (Dracula A.D. 1972, 1972.), zatim postaje grofica Drakula (naravno bez Kristofera Lija) u jednom krajnje seksualizovanom izdanju koji mnogi i ne smatraju za deo ovog serijala "Grofica Drakula" (Countess Dracula, 1971.) i na kraju, ali svakako u najotkačenijem izdanju do tada, Drakula i Van Helsing postaju deo kung-fu priče koja se dešava u Kini. U planu je bilo da se snimi i deo gde se Drakula pojavljuje u Indiji, mada se od toga na sreću odustalo, iako je mnogo godina kasnije po tim motivima snimljena radio drama "Neutaživa žeđ Drakule" (Unquenchable Thirst Of Dracula) koju možete pronaći na internetu. Kristofer Li je inače više puta odbijao pozive studija da snima naknadne i sve lošije eksploatacijske nastavke filmova o Drakuli, ali bi ga ljudi iz produkcije uvek nekako ubedili, čime su i uspeli da održe ovaj serijal skoro 16 godina.
 
horor film recenzija
 
Ovaj serijal čine filmovi: "Drakulin užas", "Drakuline neveste", "Drakula: Princ tame" ( Dracula: Prince of Darkness, 1966.), "Drakula je ustao iz groba" (Dracula Has Risen from the Grave, 1968.), "Okusi Drakulinu krv" (Taste the Blood of Dracula, 1970.), "Drakulini ožiljci" (Scars of Dracula, 1970.), "Drakula 1972.", "Drakulini satanski rituali" (The Satanic Rites of Dracula,1973.)i "Legenda o sedam zlatnih vampira".

FILMOVI O MUMIJI
 
Posle Frankenštajna i Drakule, ljudi iz Hamera se odlučuju da snime i "Mumiju" (The Mummy, 1959.) u kome se još jednom pojavljuje rivalstvo između Kušinga koji igra Džoa Beninga, jednog od arheologa koji su pronašli grobnicu i Kristofera Lija kao mumije. Nakon ovog prvog dela koji odlikuje maestralni sablasni prikaz mumije kojim je Li možda i nadmašio američki original, slede tri prilično bleda nastavka "Prokletstvo mumijine grobnice" (The Curse of the Mummy's Tomb, 1964.), "Mumijin pokrov" (The Mummy's Shroud, 1967.) i "Krv iz mumijine grobnice" (Blood from the Mummy's Tomb,1971), poslednji bez Lija i Kušinga u glavnim ulogama.
 
horor film recenzija
 
OSTALI HAMEROVI HOROR FILMOVI
 
Osim ove tri najpoznatije filmske priče Hamer produkcija je razvijala i druge horor naslove, neke sa manje i neke sa više uspeha, a od kojih mogu da izdvojim kao najzanimljivije "Baskervilskog psa" (Hound of the Baskervilles, 1959.) koji je detektivska horor priča o Šerloku Holmsu sa Kušingom i Lijem, zatim "Doktora Džekila i sestru Hajda" (Dr. Jekyll and Sister Hyde, 1971.), priču o doktoru Džekilu koji se umesto u gospodina Hajda pretvara u ženu – sestru Hajd, izmešanu sa elementima priče o Džeku Trboseku, zatim "Kletvu vukodlaka" (Curse of the Werewolf, 1961.) koji je krajnje interesantna priča o vukodlaku koja se dešava u Španiji, sa kostimom vukodlaka koji je kasnije bio inspiracija i nekim drugim filmskim vukodlacima i koji nije imao svoje nastavke a sigurno je to zaslužio, zatim "Kvotermas i jama" (Quatermass and Pit, 1967.), koji je jedan od nastavaka naučno fantastičnog serijala priča o profesoru Kvotermasu,  i na kraju "Uzjaši đavola" (The Devil Rides Out, 1968.) koji je priča o satanističkom kultu.

O samoj produkciji i njenim filmovima možda najbolje govori to kakav je uticaj imala na horor kinematografiju i na ljubitelje horora širom sveta, a ja se nadam da sam vas ovim člankom zaintrigirao da pogledate neki od ovih filmova ako već niste, ili ako jeste da ih se ponovo podsetite.
Vuk Petrović

12.08.2019

HOROR FILM MORA DA LIČI NA BAJKU

Milanče Marković je rođen u Velikoj Plani 1957. godine. Završio je srednju ekonomsku školu. Pisao je priče koje je objavljivao u časopisima i novinama: „Sirius“, „Galaksija“, „Večernje novosti", „Srpski jug", „Raskovnik", „Politika ekspres", "Politikin zabavnik", „Treće oko" i drugim. Objavio je zbirku priča folklorne fantastike „Senovite priče“ i uredio antologiju srpskih horor priča „Đavolski svatovi“. Bio je urednik časopisa za kulturu „Naš trag“ i književnog časopisa folklorne fantastike „Omaja“. Autor je scenarija za filmove: „Vampirdžija“, „Veštica Morana" i „Đurđa", kao i nekoliko dokumentarnih filmova. Godine 2013. producirao je domaći igrani horor-film „Naprata“, u kome je i glumio, a 2017. napisao je i režirao igrani film "Strašno mesto" koji je prikazan na Reviji off filmova u Srpskom Holivudu, i na Festivalu srpskog filma fantastike u Beogradu, gde je dobio specijalno priznanje žirija.

horor film recenzija


NL: Kako ste zavoleli horor?

MM: Kad sam bio dete, niko u komšiluku nije imao televizor, pa su se komšije češće posećivale, uz obaveznu čašu rakije ili vina. Tada sam prvi put slušao od starijih ljudi "strašne" priče o vampirima, vilama, napratama, o pojavama koje ne potiču iz ovog sveta. Baba Javorka je znala najviše priča. Jedne noći videla je svoju pokojnu sverkvu Mariju kako se šeta po dvorištu, videla je jato vila kako lete preko neba, čoveka bez glave na obali Babine vode, zmaja koji ulazi u sobu kod njenog sina i snaje... Ona nije izmišljala stvari, već je svedočila o događajima koji su se njoj zaista desili, i inače, ljudi iz tog vremena uopšte nisu sumnjali u postojanje demonskih bića. Izbegavali su da putuju noću i znali su načine kako da se odbrane od njih. Sećam se da sam i ja dugo godina, sve dok nisam završio srednju školu, izbegavao da kasno uveče prolazim pored baba Javorkine kuće, ili sam trčao pored nje ako bi me put tuda naneo u ne-doba, u strahu da ne ugledam vampira, odnosno pokojnu baba Mariju. 
 
I sve te priče, koje sam slušao kao dete, duboko su se urezale u moju svest, ispunjavajući me više čuđenjem nego strahom, tako da sam na kraju počeo da ih sakupljam i beležim, iz čega je kasnije nastala moja zbirka „Senovitih priča“. 

horor film recenzija

 
NL: Koji Vam je najdraži horor film i zašto?

MM: Na prvom mestu, to je „Bal Vampira" Romana Polanskog, a zatim i „Duhovi u nama" sa Nikol Kidman u glavnoj ulozi. Ja filmove još uvek gledam kao dete, želim da on okupira moju pažnju, da me šarmira. „Bal vampira" ima fantastičnu atmosferu, zabavan je, a kako i ne bi bio kada je on u stvari parodija na horor filmove, pre svega na „vampirske" filmove. „Duhovi u nama" do samog kraja vas drži u neizvesnosti. Sećam se da sam ga gledao sa DVD diska zajedno sa mojom ćerkom, a nedavno sam ga gledao ponovo. Čak i kada znate o čemu se radi i kako se film završava, uživate u svakom njegovom kadru, i majstorski vođenoj priči, u misteriji koja se na neočekivani način razrešava u poslednjim minutima. 
 
NL: A horor knjiga?

MM: Više volim da čitam priče nego romane, pre svega klasične priče čija je fabula zasnovana na folklornoj fantastici. Milovan Glišić je moj omiljeni domaći pisac fantastike, i rame uz rame sa njim i Dragutin Ilić. Pesnikinja Danica Marković ima nekoliko izvanrednih priča. Od savremenih pisaca, Biljana Janković iz Valjeva je neprikosnoveni majstor da u malim pričama ispripoveda velike teme. Od stranih pisaca, Šeridan Le Fanu je moj favorit. Imam dve njegove zbirke priča. Veoma su mi bliski ljudi koje on opisuje, mesta i dešavanja. Događaji kojima posvećuje svoje pero. Njegove priče me podsećaju na priče koje sam slušao u detinjstvu. 

NL: Inspirisani ste srpskom folklornom fantastikom, kada ste otkrili da Vas interesuje ova oblast? 

MM: Radio sam kao referent protivpožarne zaštite i ujedno kao portir u fabrici nameštaja u Velikoj Plani. U blizini fabrike živeo je moj prijatelj Dragan Minić, koji je svojevremeno studirao etnologiju, i pamtio je veliki broj priča koje je čuo od svog dede i svoje babe. Kada sam radio noću, dolazio je da mi pravi društvo, i s vremena na vreme, ispričao bi mi po neku priču koju je znao. Meni su se te priče mnogo dopale, i da ne bi bile izgubljene, predložio sam mu da ih zapišemo. Tako smo i uradili, i kasnije sam ja sve te priče sabrao u knjigu “Senovite priče". Ispostavilo se da smo taj posao uradili u poslednjem trenutku, jer nije prošlo mnogo, Dragan se razboleo i umro. Sve te njegove priče bi bile izgubljene da im tada nismo posvetili pažnju.

horor film recenzija

Upravo su "Senovite priče" pokrenule u meni želju da se ozbiljnije pozabavim srpskom folklornom fantastikom. Moj najveći poduhvat bio je pokretanja književnog časopisa "Omaja" u kome smo objavili bezmalo sve klasične priče srpske folklorne fantastike. Papirno izdanje časopisa više ne izlazi, ali postoji elektronska verzija koju uređuje moj prijatelj Mladen Milosavljević.

NL: Da li verujete da su neke od ovih priča istinite?

MM: Već sam rekao da su ljudi u ranijim vremenima verovali u onostrane pojave. To je bio jedan poseban, izdvojen, noćni svet koji je opstojavao pored ovog našeg dnevnog, i koga su se ljudi maksimalno klonili. Ljudi nisu izmišljali strašne priče, oni su samo prepričavali ono što su viđali i doživljavali. Sećam se da mi je moja strina pričala događaj iz njenog detinjstva vezan za jednu pokojnu babu koja im je noću ulazila u kuću, pravila buku i ometala ih da spavaju. Bežali su u komšiluk od straha. To je bio istinit događaj, a ne priča kojom se plaše deca da noću ne izlaze iz kuće. 

Da, verujem da su ljudi viđali vile i vampire, ali ne mogu da tvrdim da vile i vampiri zaista postoje. Možda su to bile optičke varke, halucinacije, ne znam, ali najbolje priče koje sam zapisao jesu one za koje su pripovedači tvrdili da su istinite. 

NL: Koje Vam je omiljeno mitsko biće ili pojava iz srpsko-slovenske mitologije? 

MM: To su, svakako, vile. Te prekrasne, mlade žene, bujnih oblina i nepredvidljivog karaktera. Šteta je što još niko nije seo i priredio jednu dobru, bogatu antologiju priča o vilama, jer znam da postoje brojne priče, a veliki broj njih objavljen je u časopisu "Omaja". 

NL: Pisali ste priče, scenarije, glumili, snimali dokumentarne i igrane filmove. Koji umetnički izraz od navadenih je najprijemčiviji Vašem karakteru?

MM: U vreme kada nije postojala digitalna oprema za snimanje filmova, filmski hobi bio je veoma skup, pre svega zbog cene filmske trake, i to one najobičnije, osam milimetarske, čiji je kvalitet bio neupotrebljiv za ozbiljnu filmsku produkciju. Tada sam pisao priče. Najpre sam se oprobao u pisanju naučne fantastike, a zatim i u pisanju horora. Ali film nikada nije prestao da me zanima. Uostalom, ja sam još u prvom razredu osnovne škole bio doneo odluku da se bavim pravljenjem filmova, i taj svoj san ja sam sačuvao do današnjeg dana. Film je, dakle, umetnička forma koja mene najviše zanima. 

horor film recenzija

Digitalna video tehnologija, koja po amaterskim cenama nudi bezmalo profesionalni kvalitet slike i tona, i kompjuterska nelinearna montaža, omogućila mi je da snimim svoj prvi igrani film "Strašno mesto". To je posao kojim ozbiljno nameravam da se bavim i ubuduće. Ali nisam zapostavio ni pisanu reč. Osim što pišem scenarije za filmove, pripremam i drugo izdanje svojih "Senovitih priča".

NL: Šta za Vas znači nagrada koju ste dobili za film „Strašno mesto“?

MM: Više od nagrade koju sam dobio za film "Strašno mesto" na Festivalu srpskog filma fantastike 2018. godine sam se obradovao rečima selektora festivala: Da se moj film potpuno razlikuje od svih drugih filmova koji su na festivalu prikazani, da je originalan, odnosno da nije rađen po matrici zapadnih horor filmova. I to je ono što ja želim da postignem - da snimam srpske filmove, naš autentičan horor, koji neće da liči na inostranu produkciju. Srpski folklor nudi obilje tema, priče specifične samo za naše područje, tako da nema potrebe da Srbi snimaju filmove o zombijima, sirenama ili mumijama, kada na raspolaganju imamo naše vampire, vile, vlašku magiju, i da ne nabrajam dalje.

horor film recenzija


NL: Koliko je bilo teško snimiti film u uslovima koje ste imali?

MM: Bilo je veoma teško, obzirom da sam radio gotovo bez budžeta i sa glumcima amaterima koji imaju svoje redovne poslove od kojih žive, a moja dodatna poteškoća bila je i činjenica da ja živim i radim u Beogradu, a da sam film snimao u svom rodnom mestu Velikoj Plani. Film smo snimili za četiri vikenda, snimanje smo često morali da odlažemo zbog velikih vrućina, a nametale su nam se i druge poteškoće. Za divno čudo, iako je prvobitni plan bio da film traje između dvadeset i trideset minuta (scenario je bio obima sedamnaest stranica), imao sam dovoljno materijala da izmontiram verziju dugu 40 minuta. Mislim da je film mogao da traje kraće, ali što reče jedan moj gledalac: "Strašno mesto" nije film dešavanja već film atmosfere, tako da sam sačuvao tu svoju prvobitnu verziju.

NL: Autor iz sveta filma za kojeg biste mogli da tvrdite da Vam je uzor?

MM: Pri odabiru filmova koje gledam, a tu ubrajam i horor filmove, nikada nisam obraćao pažnju na glumce i režisere. Meni je uvek priča na prvom mestu. Posedujem kolekciju bezmalo svih relevantnih horor filmova ikada snimljenih koje sam mogao da pronađem na internetu, i slažem se sa kritičarima koji tvrde da su najbolji filmovi snimani na početku filmske umetnosti, dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog veka. To su crno-beli filmovi, koji u sebi sadrže jednu finu dozu naivnosti, koja i jeste preduslov za dobar horor film. Nema potrebe da me filmski autor ubeđuje u autentičnost svoje priče. Horor mora da liči na bajku, zato što on to u osnovi i jeste. Jezivu bajku, ali bajku. Sve moje filmske priče koje nameravam da snimim, imaju taj neki vilinski šarm. Moje merilo je Kadijević. Kad pravim film ja imam njega ispred sebe.

NL: Najdraži domaći horor?

MM: Bez razmišljanja “Leptirica”. I uz "Sveto mesto". Đorđe Kadijević je jedini naš filmski autor koji je uspeo da napravi pravi srpski horor film. Svi ostali naslovi koji se trpaju u taj koš, po mom mišljenu, stoje daleko od ova dva naslova. Moj prijatelj Mladen Milosavljević je 2013. godine, uz moje učešće u projektu, snimio faund futidž film "Naprata", koji za temu ima drevno srpsko mitsko biće napratu. Šteta je što je ovaj film završio kao amaterska produkcija, i što mu je nedostatak sredstava onemogućio bolji kvalitet. Voleo bih da čujem da se Mladen upustio u snimanje rimejka ovog filma.

horor film recenzija


I gotovo je neverovatno da ni posle pedeset godina, koliko je prošlo od snimanja "Leptirice", ni jedan naš filmski autor nije uspeo svojim filmom da dobaci do Kadijevića. Šta je uzrok tome? Verovatno veliki uticaj američke poetike na domaću publiku i filmadžije. Ključ za autentični srpski horor, po mom mišljenju, jeste da se oslobodimo amerikanizma. Ako je to uopšte više moguće. Čak su i Rusi počeli da snimaju filmove za američko tržište. 

NL: Da li mislite da je horor film slabo zastupljen u domaćoj kinematografiji?

MM: Definitivno ste u pravu. Domaći horor film je više incident nego pravilo. I ne samo horor. Srbi ne umeju da prave žanrovske filmove, niti su ikada znali, uz izuzetak partizanskih filmova i komedija. Drama je preovlađujući žanr srpske kinematografije, kao da drama ne može da se ispriča i u hororu, kriminalističkom filmu ili naučnoj fantastici na primer. Pa čak i moj film “Strašno mesto” je, zapravo, ljubavna drama sa elementima fantastike. Moram da priznam, na kraju, da ja uopše više ne gledam domaće filmove ni TV serije. Ja sam rastao na pokretnim slikama koje su pravili velemajstori srpske filmske umetnosti, i taj njihov zanatski standard današnji autori ne mogu da domaše. Film je pre svega zanat, i filmski autori više treba da se bave zanatom nego umetnošću. Kada zanatlija počne da se “igra” svojim zanatom, to je trenutak kada počinje da se rađa umetnost. Umetnost bez zanata ne vredi ništa.

NL: Odustali ste od snimanja filma “Đurđa”, šta Vas je omelo u njegovoj realizaciji i da li biste se vratili ovom projektu ako se ukaže prilika?

MM: Nisam odustao, već sam odložio projekat za sledeću godinu. Ušao sam prilično nespreman u ovaj projekat. Nedostatak budžeta je prvi i osnovni problem. Drugi problem jesu glumci. Teško je raditi sa glumcima amaterima koji glumu razumeju samo kao zabavu. Glumci amateri nemaju problem sa svojim talentom. Njihov problem je njihov amaterski odnos prema glumi. Pokušaću, dakle, da u sledećem pokušaju obezbedim profesionalne glumce, ali i glumce amatere koji će "Đurđu" da prihvate kao svoj film, koji će da veruju u film, ulažući u njega svoj trud i talenat. Istina je da ja pravim filmove u amaterskim uslovima, ali to nije razlog da filmovi i izgledaju amaterski. Samo malo više novca je falilo “Strašnom mestu” da postane pravi profesionalni srednjemetražni film, vredan da se prikaže na bilo kojoj srpskoj televiziji.

horor film recenzija


NL: Šta možemo da očekujemo od filma „Furija“ i da li biste nam otkrili o čemu će biti reč?

MM: Film "Furija" je film mali po obimu, ali ima vrlo "tešku" temu: osvetu i praštanje. Sukob jedne žene sa muškarcem koji je povredio njena osećanja okosnica je radnje. Ona se sveti, sveti se drsko i brutalno, a njemu, koji zna da je pogrešio, potreban je njen oproštaj. Ona se pretvorila u Furiju, mitsku boginju osvete, on u lutalicu i ubicu. Da li možemo da se nadamo hepiendu u svetu ogrezlom u zlu, u kome smo hrišćani samo po etiketi, prazni i lišeni bilo kakve hrišćanske vrline? Ja ne želim da lažem publiku. Pokušaću da ispričam poštenu i istinitu priču. Trenutno pišem scenario. Nadam se snimanju posle nove godine, već u zimskim mesecima. Nekoliko profesionalnih glumaca obećalo mi je saradnju. Bio sam dete kada sam odlučio da snimam filmove. Ja svoj san nisam zaboravio. Snimaću filmove sve dok me bude držala snaga. Još jedan veliki režiser i glumac korača ispred mene - Klint Istvud. 
 
NL: I za kraj, da li se plašite mraka, ako ne, čega se onda plašite?

MM: Ne bojim se mraka, iako u mraku čoveka mogu da zadese velike nevolje, ne od vila i vampira, već od živih i zlih ljudi. Na žalost, ovaj današnji svet uopše više ne liči na onaj svet kada sam ja bio dete. Sve se promenilo. Promenilo se na gore. Civilizacija laganim ali sigurnim koracima korača prema svom kraju. U ljudima nema više ni ljubavi ni humanizma. Svi trče samo za novcem i zabavom. A zabava pretvara ljude u zombije. To me plaši. Ti zombiji, glupost, koja je neizlečiva. Bojim se velikog svetskog sukoba. Čovek je najluđa životinja na planeti Zemlji. Istorija je dokaz da nam ne predstoji ništa dobro. 

Nenad Lančuški
 

12.01.2019

VIŠE TRILER, MANJE HOROR

Film: Keva (Ma)  
Režija: Tejt Tejlor
Scenario: Skoti Lends
Uloge: Oktavija Spenser, Dajana Silvers, Džulijet Luis...
Trajanje: 99 minuta
Proizvodnja: SAD, 2019.  
Pred nama je horor triler koji se bavi temom osvete i propuštnih prilika, te traumama iz srednje škole koje su u vezi sa prihvatanjem i uklapanjem u okolinu. Videćete šta se događa kada starija žena uspe da se sprijatelji sa grupom tinejdžera i nagovori ih da piju u njenom podrumu. Ali bolje pitanje je zašto? Ova recenzija podstaknuta je činjenicom da sam morala da pogledam film zbog utiska koji je na mene ostavila Oktavija Spenser još u trejleru.
 
recenzija, horor, film
Film je izašao još u maju, po okriljem Blumhaus Produkcije, u vlasništvu Džejsona Bluma koji stoji iza gomile horor naslova i ovaj predstavlja još jedan u nizu onih koji se mogu svrstati u prosečno dobre filmove. Ili, dobre, ali ne odlične – prosečne filmove. Iako je uz malo truda, možda mogao biti odličan. Ipak kada film sa budžetom od 5 miliona zaradi 12 puta više, ne možemo reći da je propao.
Premisa je svakako intrigantna i nudi dosta materijala za rad. Oktavija Spenser koja tumači ulogu Su En, odnosno Keve, zaista je i iskoristila ovu priliku da zasija i u drugi plan stavi ostatak glumačke ekipe.
recenzija, horor, film

Film prati grupu tinejdžera koja traga za provodom u malom gradiću gde je svaki dan isti već generacijama. Kroz pokušaje da nabave alkohol za svoje vikend provode, oni uspevaju da se sprijatelje sa starijom ženom, godišta njihovih roditelja, po imenu Su En. Ona pod krinkom brižnosti uspeva da ih nagovori da piju bezbedno u podrumu njene kuće. 

Situacija se razvija i uskoro podrum postaje opšte mesto za izlaske srednjoškolaca, a glavna protagonistkinja postaje poznata i popularna kao Keva (Ma) koja se aktivno pridružuje njihovim žurkama. Kakvu motivaciju za ovakvo ponašanje može imati zrela odrasla osoba? Kakva osoba može imati motivaciju za ovakvo ponašanje? Nećemo možda stići da postavimo sebi ova pitanja kako valja, ali film će požuriti da nam kaže. 
recenzija, horor, film
  
Obrt počinje dosta rano u filmu i razvlači se kroz glavninu filma kada se Keva veže za svoje klince i traži od njih da provode više vremena zajedno. Oktavija ovu ulogu nosi fantastično, od konstituisanja karaktera do promena raspoloženja i razotkrivanja suštinske unutrašnje motivacije ove anti junakinje.

Film se inače dosta sporo razvija i u velikoj meri ta sporost ide na štetu gledoca. Misterija i napetost koji se kumuliraju, prvo kroz neke bezazlene situacije koje nas štrecnu, a potom i kroz nezdravu konekciju koju lik Su En formira sa grupom tinejdžera, do jezive kulminacije, razvodnjava se u postepenom otkrivanju detalja iz prošlosti ovog karaktera od strane njenih mladih "prijatelja". Paralelno imamo fleševe iz školskih dana u Kevinoj glavi, koji nam pomažu da sklopimo slagalicu, ali i pretpostavimo većinu stvari koje će doći. 

recenzija, horor, film

Iako nema magnetičnu harizmu psihopate poput Hanibala, bar ne odmah, Keva je kompleksan lik sa vrlo bogatim podtekstom koji je vešto prikazan. Počevši od njenog celokupnog životnog stila i manira do njenih dobro čuvanih tajni, jednako bi plenila pažnju i ulivala nelagodu, a posle i gnušanje zbog svojih dela i da nam nije toliko detalja pojašnjeno. Kad kažem pojašnjeno, mislim skoro nacrtano, što je boljka ogromnog broja filmova danas.

Na momente mi je izgledalo da bi Oktavija kao Su En mogla čak da se približi fantastičnoj Kejti Bejts u filmu Mizeri (Misery, 1990.), ipak ova glumica će eventualno dobiti Saturnovu nagradu za najboljeg ženskog lika, po trenutno aktuelnim nominacijama i to je možda najviše što će dobiti. Film (bilo koji) nije jedan čovek, niti jedna žena, ipak ova recenzija se pretvorila u priču o Oktaviji i kada se to desi sa recenzijom, morate pretpostaviti da sa ostatkom filma nešto nije u redu. 
recenzija, horor, film

Način na koji biram filmove ponekad je potuno neozbiljan i osudi me na popriličan broj razočarenja, ali nekad zaista vredi, kada utisci o nekom naslovu dorastu intuitivna očekivanja. Ono što mi se dogodilo sa ovim filmom ne poklapa se ni sa ushićenjem, niti sa razočarenjem već lebdi negde u veličanstvenoj osrednjosti.

Ne mogu reći da film ne valja, niti bih to ikad iznela kao neki generalni utisak, ali ga ne mogu ni hvaliti beskrajno. Zaista je ostatak filma potonuo malo u drugi plan, a glavni lik je možda za nijansu prejak za ostatak kompozicije.

recenzija, horor, film

Ako bih morala da ga identifikujem, sam film mnogo je bliže trileru sa drmaskim elementima, nego hororu. Nekolicina gnusnih momenata, pred kraj filma, mogli su biti podvučeni mnogo jačim pisanjem i dramatizacijom ostalih karaktera koji su dosta generični i suvoparni. Radnja filma takođe, malo-malo gubi ritam i ne može da uspostavi dinamiku u kojoj bi se napetost na kraju ispaltila u punoj snazi, kad je već sav užas "sačuvan" za kraj.

Ipak film jeste dovoljno zabavan da vam mogu preporučiti da ga pogledate ako nemate druge planove, istovremeno mi je žao što je je propuštena prilika da dobijemo vrsnog ženskog zlikovca kojih je i ovako malo u ovom žanru.



Nina Stefanija Blažević