4.25.2022

ZAŠTO JE STRAŠNA VEŠTICA IZ BLERA?

Film: Veštica iz Blera (The Blair Witch Project)
Režija: Danijel Mirik, Eduardo Sančez
Scenario: Danijel Mirik, Eduardo Sančez, Heder Donahju
Uloge: Heder Donahju, Mišel C. Vilijams, Džošua Lenard
Trajanje: 81 min
Proizvodnja: SAD, 1999.

Prvi put sam kultni film „Veštica iz Blera“ (The Blair Witch Project, 1999.) gledao pre dvadesetak godina. Negde u vreme kada je bio planetarno popularan i kada su svi o njemu pričali. Iznajmio sam ga u lokalnoj videoteci na VHS-u. U to vreme sam tek ulazio u svet horor filmova koje sam uglavnom gledao na telelviziji ili na pomenut način, preko video kaseta koje bi ili pozajmio od ćaletovih prijatelja ili iznajmio iz videoteke. Na prvo gledanje u tim godinama, bio sam razočaran.

Uzrok mog razočarenja bio je u meni, a ne u filmu. Drugim rečima bio sam previše mlad, takoreći bio sam klinac od 12, 13 godina koji jednostavno nije mogao da svari found footage. Prvo sam mislio da je na kaseti ustvari neki drugi film, a ne onaj koji sam zapravo želeo da gledam. Mislio sam da je preko pravog filma presnimljen amaterski snimak nekih likova koji idu u neku šumu i neprestano usput nešto laprdaju. Mislim da ga nisam ni pogledao do kraja.

Drugi put sam ga uhvatio na televiziji, ali s obzirom na pređašnji nezrelo izgrađeni stav koji sam imao o ovom filmu odustao sam od gledanja, jer što bih trošio vreme na izvikano đubre.

 


Vrlo brzo ovaj podžanr horora postao je još popularniji preko poznate franšize „Paranormalna aktivnost“ (Paranormal activity, 2007.). Ovaj film sam pogledao sa društvom i stravično smo se smorili. U to vreme već su filmovi bili na CD-ovima koji su se razmenjivali i prerezivali. „Paranormalna aktivnost“ je za nas bio horor u kojem se zapravo ništa ne dešava. Dok preko glasina slušamo kako u američkim bioskopima ljudi dobijaju srčane udare od straha i slične stvari.

Mislim da ovom filmu nikada kasnije nisam ponovo dao šansu. Kao što sam verovao da je „Veštica iz Blera“ smeće, isti stav sam imao i o ovom filmu. Gledanje „Paranormalnih aktivnosti“ samo je produbilo moju sumnju prema kvalitetu found footage-u.

Prvi found footage koji sam odgledao od početka do kraja i koji i dan danas smatram ne samo jednim od najboljih found footage filmova već i jednim od najboljih horora u XXI veku je "Rec" (Rec, 2007.). Španski zombi horor snimljen iz perspektive novinarske ekipe koja se usred spašavanja neke babe zaglavi u karantinu te zgrade dok se u njoj dešavaju zombi mutacije. Za mene je ovo pravi primer kako stil found footage-a može da se iskoristi za pravljenje vrhunske horor avanture. 


 Međutim da se vratimo na temu. Kasnije sam pogledao sporadično po koji found footage, no pored „Rec“-a i prvog „V/H/S“-a (V/H/S, 2012.) nemam više ni jedan da izdvojim. Ili barem ne mogu u ovom trenutku da se setim.

Ponovo sam seo i pogledao „Vešticu iz Blera“ prošle nedelje, shvativši tek tada kakvo je to remek-delo koje sam samo prerano gledao i o njemu razvio predrasude. U ovom filmu nema veštice, nema čudovišta koja će da iskaču iza ćoška kako bi na momenat prenula gledaoca. Veštica iz ovog filma uvlaći se pod kožu gledaoca postepeno i neprimetno. Samo sam u jednom trenutku shvatio, poistovećujući se sa likovima iz filma, da se osećam vrlo neugodno. U njemu nema čak ni eksplicitno predočenog straha, nije ukazano tačno čega treba da se bojimo ili od čega treba da strepimo, već estetika filma plasira samo spontano nadolazeću jezu koja se pojavljuje a da to niste ni primetili.

Ključ kod svakog found fotage-a, ili karta na koju igra ovaj podžanr je navodna realnost koju ona pokazuje. Dakle, gledalac treba da bude uveren da je film koji gleda zapravo „pronađen snimak“ nečega što se doista dogovdilo. Možda su zato u americi bile onakve reakcije na „Paranormalne aktivnosti“ jer je tamošnja publika zaista nasela na ovaj trik. Međutim to je stvar svesti, found footage treba gledati kao da je stvaran, ali ne verovati da to zaista i jeste. Što je ova stvarnost verodostojnija to je film ovog stila bolji.

Veštica iz Blera“, u potpunosti je izmišljena legenda u koju veruju izmišljeni stanovnici izmišljenog mesta u nekim brdima u americi. Međutim sav ovaj dokumentarizam koji snimaju troje studenata u nejasnoj nameri da naprave intrigantan film, pretvara se u horor onog trenutka kada ne mogu da pronađu put kući. Iz noći u noć prinuđeni su da preživljavaju, šumove i najneočekivanije zvukove koji dopiru iz šume. Dok tokom dana pokušavaju da prepešače što više kako bi pobegli iz tog pakla, strepnja se pojačava kako počinje ponovo da se spušta mrak.

Ako ste ikada bili noću duboko u divljoj šumi, pa sad zamislite da o toj šumi još kruže neke jezive priče i da ne možete da nađete put kući, imate samo kameru, zar sve to već nije dovoljno za jedan horor, a to nije sve.

Veštica iz Blera“ u potpunosti zasniva svoju stravu na ne prikazivanju onog strašnog. Sve što će gledalac moći da vidi na „pronađenom snimku“ jeste panika i očajanje glavnih likova koji ne mogu da se izbave iz šume. Dok će u istoj toj šumi nailaziti samo na lutkice napravljene od granja. Veštica ostaje zauvek nevidljiva. Apsolutno prisutna iz neprisustva. To je u osnovi strah od nepoznatog ili strah od kreacija naše vlastite mašte.  

Nenad Lančuški

4.17.2022

ANIMIRANI FILM ZA MIZANTROPE

Film: Bezumni Bog (Mad God)
Režija: Fil Tipet
Scenario: Fil Tipet
Uloge: Aleks Koks, Niketa Roman, Satiš Ratakonda
Trajanje: 83 min
Proizvodnja: SAD, 2021.

Svakome ko je kao dete bio izložen animiranim filmovima istočnog bloka može da razume koliko je ovaj medij pogodan za horor film. Isitna, uglavnom slučajno groteskni, ovi crtaći su traumatizovali generacije mladih pre nego što su se režimi zemalja iz kojih su potekli urušili da bi ustupili mesto demokratiji i estetici crtaća jarkih boja poteklih iz slobodnih zemalja.

Iako nikada nisam uživao u njima, iz očiglednih razloga, potencijal koji su imali da uznemire me je uvek intrigirao. Danas je moguće naći neke izuzetne animirane horor filmove, uglavnom poreklom iz Japana, poput filmova Satoši Kona, ali zapad je što se tiče ovog žanra prilično siromašan. Samim tim je vest da smo u mogućnosti da pogledamo ovaj dugometražni stop motion animirani film stvaran 30 godina potpuno fascinantna.
 
 
Pa još kada se tome doda da je kreator ove animirane noćne more Fil Tipet, legendarni kreator vizuelnih efekata koji je radio na svemu od "Ratova Zvezda" (Star Wars, 1977.) i "Indijane Džonsa" (Indiana Jones and the Temple of Doom, 1984.), preko "Svemirskh vojnika" (Starship Troopers, 1997.) i "Parka iz doba Jure" (Jurassic Park, 1993.) pa do serijala koji svi vole da mrze "Sumrak sage" (Twilight, 2008.), stvari počinju da zvuče sve bolje.

Tipet je rad na ovom filmu započeo kao usputni projekat još dok je radio na "Robokapu 2" (Robocop 2, 1990.). Ova egzistencijalistička horor priča je stvarana vikendima uz pomoć studenata koji su volontirali da bi stekli iskustvo rada na filmu. Ali kako su u upotrebu ulazili digitalni kompjuterski efekti, iliti popularni CGI, Tipetov entuzijazam za "Bezumnog boga" je počeo da jenjava.
 

Ipak, zbog velikog interesovanja za ovaj projekat, odlučio je da mu se vrati sredinom dvehiljaditih, i nakon uspešne Kickstarter kampanje da ga konačno završi.

Teško je opisati šta se dešava za nešto manje od sat i po ovog filma, i zašto biste ga trebali pogledati. Vizuelni jezik inspirisan stvaralaštvom Džozefa Kornela i Pitera Brojgela priča priču o turobnoj realnosti u kojoj živimo. Tipet je kroz ovaj film kanalisao sav svoj pesimizam, i stvorio niz upečatljivih scena, koje deluju nekoherentno i kriptično, ali ne ostavljalju ravnodušnim.
 

Ovaj film ne treba posmatrati kroz prizmu konvencionalnog narativa, već kao ekspresionističko delo koje gledaoce vozi kroz neverovatno detaljno kreirane predele koje smo videli u našim najmračnijim snovima. Ali daleko od toga da je filozofski isprazan: najmračniji momenti nisu u besprekorno dizajniranim apokaliptičnim pejzažima, nego u onim trenucima u kojima blesne slika koja poveže ono što osećamo u tom trenutku sa užasima stvarnog sveta.

Ovo nije film koji se gleda iz zadovoljstva, ovo je film koji se gleda jer ne možete skrenuti pogled. Stoga najbolji način bi bio pogledati ga na velikom platnu za potpuno iskustvo. Ali ako niste u prilici da to uradite, pogledajte ga kako god možete. 
 
Aljoša Tomić

4.11.2022

PORODICA JE NAJSTRAŠNIJA STVAR NA SVETU

Film: Ti nisi moja majka (You Are Not My Mother)
Režija: Kejt Dolan
Scenario: Kejt Dolan
Uloge: Hejzel Dup, Kerolin Braken, Paul Rid
Trajanje: 93 min
Produkcija: Irska, 2022.

Film je premijerno prikazan na Internacionalnom filmskom festivalu u Torontu 2021. preko strima gde je i osvojio nagradu publike za najbolji film. Ovaj psihološki horor debitantsko je autorsko delo Kejt Dolan koja je u kompletu uradila scenario i režiju. Na box office-u mu je zarada bila više nego očekivana s obzirom da se radi o nekomercijalnom filmu napravljenom za horor sladokusce.

Radnja je u suštini vrlo generična, kao u mnogim već poznatim horor filmovima. Dakle, malo mesto u kojem se svi poznaju i gde se ispod površine usporenih društvenim zbivanja kriju tajne. Šer (Hejzel Dup) je tinejdžerka čija majka Angela (Kerolin Braken) pati od kliničke depresije. Jednom prilikom dok je Angela vozila Šer u školu izbila je svađa između njih dve, nakon čega se majka nije vratila kući. Tek nakon dužeg perioda Angela se pojavljuje potpuno drugačija. Tada polako počinju da se otkrivaju porodične tajne. 
 

Najveći problem je što se nikako ne razotkrije do kraja koje su to zapravo tajne, odnosno sve te nabacane skrivene ideje koje se podlo pomaljaju izmeđi replika likova ne dobijaju svoju aktualizaciju i razrešenje.

„Porodica je najstrašnija stvar na svetu“ jedna je od replika koju izgovara Šerina drugarica Suzan (Džordan Džons) dok njih dve duvaju, aludirajući na kompleksne odnose u njihovim porodicama.

Inače Suzan je devojčica iz razreda koja do jednog trenutka biva vođa bande devojčica koje maltretiraju i zlostavljaju Šer. Ali nakon jednog razgovora sa svojim ocem od kejeg gledalac ima uvid samo u to da joj on kaže kako ne treba više da se viđa sa Šer, Suzan promeni svoju perspektivu i počne da joj se pribliava. Zašto je to tako, gledalac nikada ne saznaje do kraja.
 

 Sa druge strane možemo da pretpostavimo da joj se Suzan približava jer počinje da oseća empatiju zbog neke vrste deljenja zajedničke sudbine unutar njihovih toksičnih porodica.

Ovu psihološki elementi su već sto puta viđeni u hororima, čak u poslednjoj deceniji vrlo su česta pojama. Mađutim ono zbog čega ovaj film nije loše pogledati jeste sjajna gluma, pre svega Keroln Braker, ali i ostalih likova, a pored toga i jezovita rediteljska rešenja da se prikaže paranormalnost.
 
Nenad Lančuški