7.23.2017

NE MISLI NA NJEGA, ALI STVARNO

Film: Baj Baj Men (The Bye Bye Man)
Režija: Stejsi Tajtl
Scenario: Džonatan Pener
Uloge: Daglas Smit, Lisjen Laviskont, Kresida Bonas
Trajanje: 97 min
Proizvodnja: Kina/SAD, 2017.

Iako je produkcija ovog filma završena još u decembru 2015. godine, čekao je više od godine da se počne sa prikazivanjem. U januaru 2017. je konačno ugledao svetlost dana, i pitate se da li je vredelo čekati? Kratak odgovor je ne, ovo je najgori film do sada u 2017.


Ipak, ovaj film je dosta zanimljiv fenomen, jer iako je dobio univerzalno loše reakcije kako od kritike, tako i od publike, on je na budžetu od 7,4 miliona dolara, zaradio 26 miliona dolara na svetskom nivou. Samo u Americi, gde je bila projektovana zarada od 10 miliona, zarađeno je 13, 2 miliona u prvom vikendu prikazivanja.

Priča je zasnovana na navodno istinitom događaju koji je doživeo Robert Dejmon Šnek, dokumentator natprirodnih događaja, i opisao u svojoj knjizi “Predsednikov vampir”. Šnek je pouzdan izvor koliko i naš časopis “Treće oko”, ali to ne mora biti ništa loše jer ovo nije dokumentarni film. Priču je adaptirao u scenario Džonatan Pener, a rediteljsku stolicu je zauzela njegov žena Stejsi Tajtl, i kao horor priča je blago zanimljiva (i samo blago zanimljivija jer je navodno utemeljena u stvarnim događajima), ovo je još jedna priča o baba-rogi, koja je već toliko puta veštije ispričana nego ovde. Ironično je da su za naslovnu ulogu odabrali kultnog Dag Džonsa, koji je oživeo monstrume u mnogim horor filmovima (“Panov lavirint”, “Helboj”, “Grimizni vrh”, itd.), ali najzanimljivije je što je pre par godina glumio gotovo identičnog lika u filmu “Operator” (Always Watching: A Marble Hornets Story, 2015.). U ovom filmu je igrao ulogu čuvene urbane legende Slendermena, koji tera svoje žrtve da gube razum – baš kao i Baj Baj Men.


Zaplet filma počinje 1969. kada u jednom američkom predgrađu, čovek naoružan lovačkom puškom počini masovni pokolj nad svojim komšijama, neprestano raspitujući se da li su njegove žrtve nekome rekle “ime”, i ponavljajući mantru “Ne misli na njega, ne izgovaraj ga.” Priča se nastavlja u sadašnjem trenutku, kada se tri studenta, Eliot (Daglas Smit), njegova devojka Saša (Kresida Bonas) i Eliotov najbolji prijatelj Džon (Lisjen Laviskont), useljavaju u jednu kuću u blizini fakulteta na kome studiraju. Naravno, kako smo navikli do sada, život u ovakvoj kući ne može proći bez misterioznih šumova i stvari koje možete uhvatiti samo na trenutak perifernim vidom, pa tako naši junaci bivaju uvučeni u zagonetnu prošlost kuće, koja eskalira kada Eliot pronađe noćni stolić na kome je ispisano “Ne misli na njega. Ne izgovaraj ga.”


Na papiru sve ovo do sada zvuči koa jedan od desetina holivudskih horora koji izađu svake godine. Ali ono što je veća misterija od one koju krije je Baj Baj Men je kako to da je ovaj film dobio internacionalnu distribuciju. Svaki aspekt produkcije odiše amaterizmom, od režije, preko scenarija i montaže do glume. Likovi su potpuno neuverljivo napisani i odglumljeni (do te mere u velikom broju scena glasno izgovaraju stvari koje u tom trenutku očigledno rade), pozadinska priča je potpuno nerazjašnjena (ili bolje rečeno nepostojeća), a tenzije gotovo da nema, tako da ni jump scareovi, na koje se ova vrsta filmova potpuno oslanja, uopšte ne funkcionišu. Zlikovac je u suštini rip-off već pomenutog Slendermena, figura obučena u tamno sa kapuljačom koja joj zaklanja lice i vodi demonskog psa sa sobom (spoiler: pas nema nikakvu ulogu u priči). Čak i kada se pojavi na sceni, ne osećamo ga kao pretnju jer sve deluje tako rasklimano i diskonektovano da je njegov nastup više smešan, što potpuno razbija i poslednji trun tenzije.


Znam da u ovoj godini nije bilo previše naslova vrednih pažnje, ali retko se pojavi film koji ne bih preporučio čak ni ljubiteljima loših filmova. Možda bi bilo najbolje poslušati ono što nam sam film preporučuje “Ne misli na njega. Ne izgovaraj ga.”

Aljoša Tomić


7.16.2017

BIZARNA PRIČA O ODRASTANJU

Film: Sirovo (Grave)
Režija: Žilija Dikurno
Scenario: Žilija Dikurno
Uloge: Garans Marilije, Ela Remf, Raba Ne Ufela
Trajanje: 99 min
Proizvodnja: Italija/Francuska/Belgija, 2016.

"Sirovo” je prvi dugometražni film autorke Žilije Dikurno, koji je premijerno prikazan na filmskom festivalu u Kanu 2016. godine, gde je dobio nagradu Međunarodne federacije filmskih kritičara (FIPRESCI), a na filmskim festivalima u Torontu i Getenburgu bilo je slučajeva onesvešćivanja u publici i napuštanja bioskopske sale, što govori o grafičnosti ovog filma.


Radnja prati Žistin (Garans Marilije), mladu devojku koja odlazi na veterinarski koledž gde već studira njena starija sestra Aleksija (Ele Remf). One potiču iz porodice u kojoj se tradicionalno ne jede meso, međutim okruženi životinjskim mesom na svom koledžu u njima se budi sve veća želja da ga konzumiraju. To postaje problem kada Žistin više ne može da kontroliše svoju želju za hranjenjem.

Aljoša Tomić: Ukratko, za mene je ovo najbolji film u prvoj polovini 2017. godine. Režija i scenario Žilije Dikurno su izuzetni, a ni fotografija ne zaostaje, ovo je jedan od filmova u ovoj godini koji najbolje izgledaju. Muzika je takođe odlična i povremeno evocira imprrsionizam Arđentovih filmova. I povrh svega odlična izvedba mlade Garans u ulozi glavne junakinje Žistin. Znam da deluje kao da ne mogu da obuzdam svoje oduševljenje, ali zaista prva polovina ove godine je što se tiče horora jako zakazala: do sada smo imali par solidnih naslova, ali ništa što bi se po kvalitetu približilo gomili sjajnih naslova iz prošle godine.


Nenad Lančuški: Upravo kao što si rekao, poneki naslov u prvoj polovini godine može da se izdvoji kao zanimljiv ali je malo toga zaista kvalitetnog. Ja sam takođe oduševljen jer pre svega poštujem francuski film, a samim tim i francuski horor koji se izdvaja po svojim specifičnostima kao što je body horor tematika. "Sirovo" na zanimljiv način radi svoj posao u ovoj oblasti preciznim filmskim jezikom, mislim na ciklično kretanje narativa. Centar radnje je na sredini (kada kulminira odnos između dve sestre), a elementi koji se u nejasnom kontekstu kao deo radnje pojavljuju u prvom delu filma, rasvetljavaju se u drugom tako da film postaje u celini jasan tek kada se dogodi obrt u poslednjoj sceni koja je u isto vreme i razrešavajuća sekvenca prve scene.

AT: Da, zahvaljujući takvoj strukturi, film je prepun zanimljivih i neočekivanih momenata. Čak i ako znate o čemu je reč o filmu, stalno će vas držati u neizsvesnosti (iskustvo kakvo sam več imao gledajući "Mučenice" na koje me po duhu najviše podseća). Odlično struktuiran i ispripovedan film. Ipak, priča ne bi bila tako interesantna da nema onoga što kucka ispod površine: ovo je film koji se na jedan bizaran način bavi transformativnim činom odrastanja. Čitav užas filma potiče iz toga što ona nije kao njeni vršnjaci, i mora da nađe način da se nosi sa promenama koje joj se dešavaju - iskustvo koje je sigurno svako od nas u manjoj ili većoj meri iskusio tokom odrastanja. Ovaj film zahvaljujući tome rezonira sa gledaocem na egzistencijalnom nivou, što je odlika svakog dobrog horora, a takođe je ono što holivudskom hororu nedostaje.


NL: Stvar i jeste u tome što holivutski horori u većoj meri nemaju toliko snažne alegorije ili nemaju alegorije uopšte već uglavnom podražavaju strah od tame, nepoznatog ili neistraženog kako u svetu tako i u samom čoveku. Dok evropski horor kao što je slučaj u ovom filmu ima nešto neobično već u samom konceptu. Naime, atmosfera i svakodnevica na veterinarskom koledžu predstavljaju sliku nekog drugačijeg fiktivnog realizma u kojem se odigrava radnja i na taj način simbolikom osim što daje na atmosferi implicira prenesena značenja. Mislim da osim što film govori o odrastanju unutar izopačenog društva takođe govori i o porodici kao čuvaru topline i intime čak i kada se sama ta porodica izdvaja po nekim krajnim, ekscentričnim karakteristikama i kada unutar nje dolazi do određenih antagonizama zbog nerazumevanja sopstvene ekscentričnosti. Meni su "Mučenice" bile mnogo naporniji film od ovog, ali svakako se oseća duh francuske filmske estetike na jednak način.

AT: Holivud je zaboravio šta je strah, jer je horor sveo na glasne zvuke i iskakanje iz mraka, i iako postoje autori koji jako dobro znaju to da rade, poput filmova Džejmsa Vana, ti filmovi su uvek šuplji i površni. Nasuprot njima, ovaj film  je prebogat simbolikom i alegoričnim momentima, kojima se autorka poigrava na ironičan, ali i povremeno komičan način, stvarajući tako subverziju tradicionalnih horor klišea. Pre nego što otkrijem nešto što bi pokvarilo gledanje ovog filma, preporučujem svima da ne propuste ovaj originalan i inteligentan film. Takođe, mislim da ću pažljivije pratiti budući rad ove autorke.


NL: Sad si me ustvari podsetio koliko ima humora u filmu, seksualnih aluzija najmorbidnije prirode i drugih sitnica koje upotpunjuju ovo ostvarenje. Takođe određena pitanja koja su vezana za samu priču i narativ ostaju iza zavese i na taj način bude kod gledalaca težnju za razmišljanjem o njima ili polemiku. Svojim filmskim jezikom izaziva i provocira morbidne zaključke i pretpostavke onoga što se moglo desiti, a što gledaocu nije dato da vidi. Na samom kraju preporučujem svim ljubiteljima body horora i splatter filma da nikako ne propuste ovo remek delo. 

Nenad Lančuški i Aljoša Tomić



7.09.2017

REPETATIVAN I BANALAN

Film: Lek za život (A Cure For Wellness)
Režija: Gor Verbinski
Scenario: Džastin Hajd, Gor Verbinski
Uloge: Dejn Dehan, Džejson Ajzaks, Mia Got
Trajanje: 146 min
Proizvodnja: SAD/Nemačka, 2017.

Mislim da na samom početku treba spomenuti činjenicu da film koji je imao budžet od 40 miliona dolara, a zaradu sa kojom je povratio jedva polovinu novca ima ozbiljan problem u sebi. To ne bi ništa značilo da se radi o nekom malom filmu B produkcije koji jednostavno nije povratio uloženi novac, ali se zapravo radi o velikom blok-basteru sa nekoliko atraktivnih i odličnih glumaca. Reditelj ovog filma je čini mi se zagrizao mnogo više nego što može da proguta jer je horor žanr ipak malo složeniji od crtanih filmova i avantura na kojima je do sada radio. 


Radnja prati mladog trgovca Lokharta (Dejn Dehan) koji radi u biznis sektoru u Nju Jorku. Zbog poslovnih problema od strane odbora biva poslat u Švajcarsku kako bi odatle doveo natrag gospodina Pembruka (Hari Grener) koji je tamo otišao na odmor, ali je pismom javio da ne namerava da se vrati jer je spoznao besmisao svog posla i želi da ostatak života provete u sanatorijumu na Alpima. Lokhart nakon što doživi saobraćajnu nesreću i sam završi kao pacijent istog sanatorijuma, a ubrzo počinje i da otkriva misterije koje su vezane za to mesto.


Osim lepih kadrova i nekoliko malih zanimljivih rediteljskih rešenja film, izgleda patetično i sklepano. Montaža je takođe veoma loša jer gledalac u nekim trenucima ne zna da li su se scene dogodile u prošlosti, tek treba da se dogode, da li su prikazane kao razmišljanje protagonista ili se događaju u sadašnjosti. Sam uvod u film je zanimljiv i obećavajući jer vidimo glavnog lika koji je pretrpan poslom, neispavan i večito natmuren u stalnoj trci za novcem, a tu je i Pembrukovo poetično pismo o odbacivanju takvog načina života i njegovoj odluci da ostane do kraja života u Švajcarskom lečilištu. Međutim od trenutka kada Lokhart završi u istom lečilištu film se srozava po kvalitetu i zanimljivosti do potpune banalnosti. Sam kraj je nepodnošljiv za gledanje, što zbog svoje predvidivosti i naivnosti, što zbog boss fight-a koji me je dočekao na kraju.



Spojler:

Narativni tok je repetativan, jer Lokhart koji sve vreme sumnja u dobre namere svojih lekara neprestano pokušava da tumarajući kroz zgradu sanatorijuma istraži sve misterije koje ga zanimaju i o kojima je slušao. Svaki put ga zbog neposlušnosti vrate u sobu, ali se on opet iskrade i to se ponovi oko deset puta. Jednom odluče da ga kazne pa ga vežu za stolicu i na silu izvade zub, ali se ta scena prekine i u narednoj vidimo Lokharta kako istrčava napolje iz sanatorijuma i utrčava u taksi. Naravno posle toga ga ponovo vrate nazad, zub mu misteriozno izraste posle određenih tretmana i on nastavi da radi što je i do tada.

Kraj spojlera.



Film je prepun rupa i nedorečenosti. Nije dostadan, ali je banalan. Ako želite sebi da uštedite dva i po sata života moja preporuka je da preskočite ovaj kič.

Nenad Lančuški

7.02.2017

KOMPLETAN I SAMOSTALAN FILM

Film: Trag života (Life)
Režija: Danijel Espinoza
Scenario: Ret Rejs, Paul Vernik
Uloge: Džejk Gilenhol, Rebeka Ferguson, Rajan Rejnolds
Trajanje: 104 min
Proizvodnja: SAD, 2017

Film je premijerno prikazan u martu ove godine na South by Southwest festivalu, a već nekoliko dana kasnije počela je projekcija i u bioskopima širom SAD-a. Budžet za ovaj film iznosio je 58 miliona dolara, a zarada 99 miliona, što ga čini veoma uspešnim pogotovo kada je u pitanju ovaj žanr. Kritika je podeljenog mišljenja, a publika takođe.


Radnja je smeštena u Internacionalnu Svemirsku Stanicu (ISS) Mars Pilgram Misija 7 koja kruži oko Zemlje. Šestočlana posada ima zadatak da ispita mikroskopsku ćeliju pronađenu na Marsu uz pretpostavku da je ona nekakav oblik živog organizam, što potvrde laboratorijska ispitivanja nakon uspostavljanja povoljne atmosfere za njen razvoj. Međutim, biolog Hju (Arijon Bakari) koji je zadužen za ispitivanje ovog organizma, postaje vezan za život koji su pronašli i nakon što napravi grešku pri ispitivanju razvoj organizma kreće nepovoljnim putem.


Mnogo je skepse vezano za ovaj film, možda jer se automatski pravi poređenje sa „Osmim putnikom“ (Alien, 1979.) koji je do nedavno bio aktuelna tema kako kod nas na blogu tako i među svim fanovima te franšize. Moguće je da se ovaj film neće dopasti fanovima „Osmog putnika“ naročito onim starim fanovima koji najviše vole prvi film iz tog serijala. Međutim smatram da se to poređenje i ne treba vršiti jer su u pitanju potpuno drugačiji filmovi. Jedina veza je to što je i film „Trag života“ smešten u svemir. Međutim i ovde možemo vrlo lako da uočimo da se radi o svemirskoj stanici nadomak zemlje, a ne o dubokom svemiru. Jedina moguća referenca bi bila pojavljivanje monstera koji napada i ubija članove posade, međutim razlika između Tuđina u „Osmom putniku“ i Kelvina u „Tragu života“ je ogromna.


Tuđin je u fizičkom smislu zastrašujuće antropomorfno biće koje ima nagon za lovom i razmnožavanjem. Dok je Kelvin, kako mu Hju daje ime, samo neka vrsta višećelijskog organizma, čija je struktura nervne mreže sastavljena iz niza ćelija od kojih svaka pojedinačno ima mogućnost izvršavavanja somatske funkcije. Na taj način svaka ćelija ovog organizma je koliko tkivo i foto-receptor toliko i nerv. Ovim postaje očigledno da film „Trag života“ stoji potpuno samostalno i ni u kojoj vezi nije sa „Osmim putnikom“.


Atmosfera u ovom filmu je izuzetno dobro predstavljena s obzirom da varira od intimnosti i svakodnevne rutine do napetosti i užasa. Muzika koja sve to pravi i dopunjuje pripada onoj vrsti zvuka kakvu možete da očekujete u horor filmu. Što bi značilo da je u tom smislu po strukturi ovo jedan klasičan slešer horor. Međutim s obzirom da je narativ ispunjen naučno fantastičnim činjenicama koje daju težinu samoj priči, sa trostrukim obrtom na kraju koji jedan od najvećih mogućih klišea ovog filma čini izvorom horora.


Likovi su zanimljivi, dinamika između njih takođe, a specijalni efekti i kamera koja kruži lebdi i prevrće se po unutrašnjosti svemirske stanice potpuno nenametljivi. Drugim rečima, preporučio bih svima ovaj horor film, jedan je od mojih favorita ove godine. 

Nenad Lančuški