10.28.2018

SIROVO I KLASIČNO

Film: Noć veštica (Halloween)
Režija: Dejvid Gordon Grin
Scenario: Dejvid Gordon Grin, Deni Mekbrajd
Uloge: Džejmi Li Kertis, Džudi Grir, Endi Matiček
Trajanje: 106 min
Proizvodnja: SAD, 2018.

U oktobru nam je stigao jedan od ovogodišnjih "teškaša", nastavak filma koji je pre tačno četrdeset godina stvorio pomamu za slasher hororima, i omogućio nastanak nebrojenih filmova koje danas smatramo horor klasicima. Reč je naravno o novom poglavlju u serijalu koji je započeo Džon Karpenter davne 1978. godina filmom "Noć veštica" (Halloween, 1978.), o kome smo i ranije pisali na ovom blogu.


Da bi se razjasnila konfuzija, pre svega treba baciti brzinski pogled na istoriju ove franšize. Originalni film nam je dao jednog od najpoznatijih slasher ubica, Majka Majersa, dvometraša sa maskom kapetana Kirka, ali je bio i odskočna daska za karijeru do tada nepoznate Džejmi Li Kertis. Ovaj film je postavio trope i žanrovske okvire kojim će gaziti more slashera koji će uslediti narednih godina. Ali za sudbinu franšize je bilo presudno to što je sa budžetom od svega 300.000 dolara na međunarodnom tržištu zaradio preko 70 miliona dolara. Ova činjenica mu je zagarantovala nastavak, i zaista usledili su "Noć veštica 2" (Halloween II, 1981.), "Noć veštica 3" (Halloween III: Season of the Witch, 1982.), "Noć veštica 4: Povratak Majkla Majersa" (Halloween 4: The Return of Michael Myers, 1988.), "Noć veštica 5: Osveta Majkla Majersa" (Halloween 5, 1989.) i "Noć veštica 6: Prokletstvo Majka Majersa" (Halloween: The Curse of Mike Myers, 1995.). Većina ovih naslova nije uspela da se približi uspehu originala usled negativnih reakcija publike i kritičara. Nešto bolje je prošao sledeći nastavak "Noć veštica: 20 godina kasnije" (Halloween H20: 20 years later, 1998.), koji je potpuno zanemario kontinuitet prethodnih pet filmova i nastavio priču direktno na originalni film. Usledio je još jedan nastavak na ovu novu vremensku liniju nazvan "Noć veštica: Uskrsnuće" (Halloween: Ressurection, 2002.), a zatim i reboot franšize, ponovo sa jednostavnim naslovom "Noć veštica" (Halloween, 2007.). Ovaj film je pisao i režirao Rob Zombi, i predstavlja pokušaj da se proširi i produbi univerzum franšize. Sa solidnim uspehom na box office-u je par godina kasnije došao i direktan nastavak priče "Noć veštica II" (Halloween II, 2009.). A zatim zatišje sve do ove godine.


Kao da kontinuitet priče nije već dovoljno konfuzan, novi film u serijalu se ponovo zove samo "Noć veštica" i ignoriše sve nastavke, restarte i reboote, i nastavlja se direktno na Karpenterov original. Ovaj put u rediteljskoj stolici je afirmisani reditelj Dejvid Gordon Grin, kome je ovo prvi izlet u horor žanr, dok je Karpenter u funkciji producenta i kompozitora. Na scenariju je sa Grinom sarađivao Deni Mekbrajd, poznat po stonerskim komedijama od koji kako se čini pokušava da se distancira u poslednje vreme. 

 
Šta smo onda dobili u novoj iteraciji priče uz koju su generacije odrastale, sem rekordnih sto i kusur miliona dolara na box office-u? Odgovor jako zavisi od toga šta ste očekivali. Kreativni tim definitivno nije pokušavao da otkrije toplu vodu i držali su se tematskih i stilskih okvira koje je Karpenter postavio u originalu, što je dobra stvar jer je očigledno da Grinu leži taj senzibilitet. Film je efektan i odiše šarmom klasičnog horora. Iako zanemaruje sve ostale filmove u serijalu, ovaj nastavak ne propušta priliku da na svakom koraku oda omaž svim dosadašnjim filmovima, što je svakako plus za nostalgičare u publici. Sa druge strane, oni koji su očekivali revoluciju u načinu na koji gledamo slasher žanr, ostaće uskraćeni, jer narativ ne donosi ništa novo. Tačno, imamo priliku da vidimo transformaciju Lori Strod (Džejmi Li Kertis) od finalne devojke originala u opaku militantnu figuru nalik na Saru Konor (Linda Hamilton) iz "Terminatora 2" (Terminator 2: Judgment Day, 1991.), ali strukturalno film funkcioniše kao tipičan slasher, sa svim klišeima koji ga prate.


Ukratko, ako ste zadrti ljubitelj klasičnog slashera sa zdravom dozom nostalgije prema zlatnom dobu ovog žanra ili klinac koji do sada nije imao priliku da uroni u vode slashera, uživaćete u svakom trenutku filma, ali ako od filmova očekujete invenciju i subverzivnost, držite se dalje od ovog ostvarenja.

Aljoša Tomić

10.21.2018

OD STRAHA DO SUZA


Serija: Posednuće kuće Hil (The Haunting of Hill House)
Kreator: Majkl Flanegen
Uloge: Karla Guđino, Mikel Hajsmen, Viktorija Pedreti
Trajanje: 50 min (10 epizoda)
Proizvodnja: SAD, 2018.

Nakon prošlogodišnje uspešne adaptacije Kingovog romana u Netfliksovoj produkciji „Džeraldova igra“ (Geralds game, 2017.), Majkl Flanegen o kojem ne bih ovaj put mnogo govorio s obzirom da smo ranije posvetili jedan tekst njegovom stvaralaštvu, uspešno je režirao novu seriju prema istoimenom romanu s polovine prošlog veka. Reč je o knjizi „Posednuće kuće Hil“ Širli Džekson iz 1959. koji je Stiven King okarakterisao kao jedan od najvažnijih horor romana XX veka. Ovo delo ima svoje dve filmske adaptacije, jednu vrlo kvalitetnu iz 1963. „Posednuće“ (The Haunting) ali budžetski neisplativu jer u ono vreme nije uspela da povrati uloženi novac i jednu prilično lošu ali isplativu iz 1999. koja ujedno važi i za rimejk prve. Dakle, reč je o serijskoj adaptaciji jednog prilično uticajnog romana američke gotske književnosti koji na više nivoa govori o strahovima, koheziji porodičnog života i njegovim konfrontacijama u netrpeljivost i potrebu za ponovnim proživljavanjem traume iz prošlosti. 



Svet duhova u ovoj priči nije ništa drugo do prihvatanje sveta iluzije kako bi realnost ponovo imala smilsa, jer svaka iluzija postaje stvarna onog trenutka kada u nju poverujemo, onda je ona naš blagoslov. Ako pak ne verujemo u nju ona ne gubi na postojanju već postaje naše progonstvo, a realnost prestaje da postoji. 

Jedna linija narativa prati sedmočlanu porodicu Krejn u vreme kada borave u ukletoj kući, dok druga linija prati istu porodicu više od dve decenije kasnije. Olivija (Karla Guđino)  i Hju (Timoti Haton), majka i otac bave se arhitekturom i građavinarstom i neprestano se sele iz jedne kuće u drugu s namerom da jednog dana izgrade sebi „večnu kuću“ u kojoj će provesti ostatak života. Na ovaj način se doseljavaju sa svojih petoro dece i u kuću za koju kruže glasine da je ukleta. Dok sa jedne strane pratimo razvoj događaja u kući gde njihova deca odrastaju okruženi utvarama i nadprirodnim pojavama zavijenim velom misterije, uporedo serija prikazuje i ove mališane kao odrasle ljude na koje su događaju iz prošlosti ostvarili velik uticaj i kreirali njihove ličnosti. Jedna novonastala tragedija će ih ponovo okupiti i pokrenuti ponovno proživljavanje iskustva iz detinjstva.


Serija se žanrovski kreće od horora do drame, a stilski od užasa do sentimentalnosti koju nosi svaka porodična tragedija. Flanegen je zanatski gotovo besprekorno obavio posao reditelja uz svu pomoć tima scenarista i ko-scenarista. Prvih pet epizoda prati svako od petoro dece ponaosob gde upoznajemo njihove pojedinačne priče, dok se u šestoj ogleda glavni presek njihove porodične traume. Ova epizoda, šesta po redu, ima u sebi sve prethodne i sve buduće, snimljena u svega nekoliko kadrova gde se kamera ponaša kao u filmu „Ćovek-ptica“ (Birdman, 2014.). Nakon toga počinje kulminacija radnje koja se završava u desetoj epizodi sa konačnim finalnim raspletom koji u sebi nosi katarzu. Ovo Netfliksovo i Flanegenovo ostvarenje nikako ne biste smeli da propustite. 

Nenad Lanšuški 

10.14.2018

PROKLETSTVO ZA GLEDAOCE


Film: Prokletstvo opatice (Curse of the Nun)
Režija: Aron Mirtes
Scenario: Aron Mirtes
Uloge: Lejsi Hartsel, Rej Hant, Kejt Kilkojn
Trajanje: 80 min.
Proizvodnja: SAD, 2018.

Ovogodišnja pojava letnjeg hit horora "Opatica iz pakla" (The Nun, 2018.) koji je još jedan u nizu filmova u univerzumu "Prizivanje zla" (The Conjuring) povukla je za sobom kako to obično biva nekoliko kopija B produkcije. Pored britanske "Loše opatice" (The Bad Nun, 2018.) tu je i "Prokletstvo opatice". Oba ova filma igraju na popularnost glavnog “strašila” - posednutog duha opatice koji gnevno proganja/opseda glavne junake filma. Primetite kako ova dva klona na svojim posterima odmah imaju referentno lice koje treba da doprinese utisku da se radi o “originalnom” filmu.


Prokletstvo opatice je autorski film u kome režiju, scenario i produkciju potpisuje jedan čovek – Aron Mirtes, koji tumači čak i jednu malu ulogu na samom kraju filma. Film prati mladu ženu sa burnom prošlošću koja pokušava da započne novi život preseljenjem u novi dom sa svojom ćerkom i verenikom, ali duh razgoropađene opatice čini sve da je zadrži u kući u kojoj se trenutno nalazi.



Sama uvodna scena, takoreći prolog, odmah nas upoznaje sa likom “strašila” koje će bivati sve manje strašno kako budemo detaljnije mogli da ga zagledamo. Iz nekog razloga učinilo mi se već tu da se radi o horor komediji, što bi bio dobar tvist u odnosu na smrtnu ozbiljnost originala. Kako bilo radnja filma se potom koncentriše na glavne aktere - porodicu koja treba da započne novi život i našu glavnu junakinju En (Lesli Harsel) koja se na pragu novog života bori sa dugovima iz prošlosti u naporu da za svoju kćerku obezbedi bolju budućnost. Film počinje lagano gradeći tenziju koja u toku prve trećine dobija poštene payoff-e u vidu jump scareova i osećaja distinktivne neprijatnosti sve dok u kuću ne bane pod nekim izgovorom lik iz prologa nakon čega i radnja i kvalitet strave počinju da se urušavaju u sebe na putu do kraja filma. 


Cela radnja opterećena je nekom vrstom butterfly efekta ili efekta sna, odnosno noćne more iz koje kad god pomislimo da smo se probudili povuče nas nazad u sebe. Zbog tog efekta, iskreno govoreći, uopšte nisam sigurna da li sam neki deo nakon prve trećine prespavala i ja odsanjavajući nadogradila radnju, ili je film zaista uvijajući se u sebe samog komplikovao preko granica potrebnog. Zašto je opatica tako luda i prokleta? Zašto proganja baš tu devojku, a ne originalnu vlasnicu kuće? Da li je sve neki tabletomanski trip na nekog ako je izgubio korak sa trezvenoošću? To su sve pitanja koja su delimično ili nikako ili potpuno neoriginalno odgovorena. Izvesno je da prvih 25 minuta mogu preporučiti, drugih 25 minuta ne znam šta da radim sa njima... dok sam u poslednjih 25 minuta premotavala delove da bih stigla konačno do kraja. Gledate nas svoju odgovornost, nekad je možda bolje pogledati original. Nadam se da će nam najstrašniji mesec u godini doneti neka prijatnija horor iznenađenja.
Nina Blažević

10.07.2018

ANGAŽOVANA ZOMBI DRAMA

Film: Izlečeni (The Cured)
Režija: Dejvid Frejn
Scenario: Dejvid Frejn
Uloge: Elen Pejdž, Sem Kili
Trajanje: 95 min
Proizvodnja: Irska, 2017.

Ova godina je neobično zakazala sa uvek aktuelnim zombi žanrom, sem nekolicine B naslova i francuskog "Noć proždire svet" (La nuit a dévoré le monde) koji su razočarali svojom neinventivnošću. Ali prijatno iznenađenje dolazi iz Irske, zemlje koja nije previše poznata po svojoj horor produkciji. Reč je o debitatnskom ostvarenju Dejvida Frejna, koji je i autor scenarija. Frejn je u svoju zombi dramu upakovao veliki broj aktuelnih tema poput borbe za prava manjina, opresije državnog aparata i problema terorizma, a da pri tome ceo poduhvat ne deluje pretenciozno. Film nije preterano originalan ali se na inteligentan način hvata u koštac sa pomenutim temama, istražujući motivaciju i moralnost delanja koji pokreću radnju filma iz nekoliko različitih uglova, čime ujedno oslikava i osnovne distinkcije u karakteru glavnih likova filma.


Priča filma je smeštena u blisku budućnost u kojoj je epidemija virusa Lavirint opustošila veći deo Evrope. Žrtve virusa su pretvorene u bezumne krvožedne zombije, a Irska je naročito stradala u ovoj verziji zombi apokalipse. Na svu sreću, lek je otkriven i zarobljeni zombiji su tretirani. 75% inficiranih se potpuno oporavilo, ostavljeni sa sećanjima monstruoznih dela koja su počinili pod delovanjem virusa, dok je 25% manje srećnih pokazalo otpornost na lek. Rehabilitovani zombiji su kategorizovani kao Izlečeni, a ostali kao Otporni. Priča prati jednog od Izlečenih, Senana (Sem Kili), koji pokušava da vrati svoj život u tračnice. U tome mu pomaže njegova svastika Ebi (Elen Pejdž), koja mu pruža utočište u svetu koji razdiru protesti ljudi koji ne žele Izlečene nazad u društvu. Sa druge strane pratimo Konora (Tom Vun-Loler), još jednog od Izlečenih, koji je pomogao Senanu da prođe kroz rehabilitaciju. Dok Senan želi da se reintegriše u društvo, sve vreme boreći se sa noćnim morama koje ga progone, Konor je svestan da ih svet nikada neće prihvatiti posle svega što se desilo.


Kao što sam pomenuo, ova tri lika predstavljaju tri aspekta priče, svaki sa svojom problematikom. Senan se nosi sa odbacivanjem od strane društva i sa naporima da prevaziđe svoju prošlost, Ebi je posmatrana kao izdajnik od strane ljudi zbog toga što veruje da Izlečeni mogu da se vrate u društvo, dok je Konor u otvorenom konfliktu sa državnim aparatom koji želi da uguši njegove revolucionarne impulse. Ovim nitima Frejn plete solidno tkanje, koje je povremeno usporeno, povremeno predvidivo, ali većinu vremena dovoljno originalno da drži pažnju. 
 

Frejn se pokazao kao solidan autor, pogotovo s obzirom na činjenicu da je ovo njegov prvi dugometražni film. Moj generalni stav je da fantastična fikcija treba da se bavi aktuelnim problemima i Frejn se odvažio na taj korak ni manje ni više kroz milje zombi filma. Možda se manjak akcije i usporenost narativa neće dopasti svakome, ali mislim da vredi odvojiti sat i po na ovaj film.

Aljoša Tomić