2.26.2017

IZMEĐU KRIMIĆA, DRAME I HORORA

Film: Jezivi (Kurîpî: Itsuwari no rinjin )
Režija: Kijoši Kurosava
Scenario: Čihiro Ikeda, Kijoši Kurosava (po romanu Jutaka Makave)
Uloge: Hidetoši Nišijama, Juko Takeuči, Terujuki Kagava
Trajanje: 130 min
Proizvodnja: Japan, 2016.

Novi rediteljski poduhvat već proslavljenog Kijošija Kurosave, o kojem smo nešto više pisali u tekstu o japanskim horor autorima, je filmska adaptacija knjige Jutaka Makave. Film obiluje misterijom i jezom na granici između krimića, drame i horora. Drugim rečima dramaturgija odgovara jednoj klasičnoj porodičnoj drami čija radnja ima karakter misterije sa antagonistom koji ima karakter psihopate. Terujuki Kagava u ulozi antagoniste je uz sjajnu izvedbu ovog lika i jedini hororičan motiv filma. Njegov neobičan karater se primeti čim se pojavi prvi put. Međutim kada razrešenje misterije stupi na scenu tek se onda antagonista razvija u jednog atipičnog jezivog monstruma. Režija i kamera su na preciznom nepogrešivom nivou kako to već ume ovaj majstor filma da podesi, dok je narativ možda nešto sporiji što čini film nešto dužim.


Radnja prati mladog profesora kriminalističke psihologije Koići Takakuru kojeg prijatelj iz policije poziva da mu pomogne u rešavanju jednog slučaja gde se svedoci neobično ponašaju. Sa druge strane Takakura se sa svojom ženom doseljava u novi komšiluk gde se sprijatelje sa neobičnim komšijom. Ove dve linije priče se prepliću i spajaju u jedan rasplet u poslednjoj ritmemi.



Jezivi“ je premijerno prikazan na 66. Internacionalnom Filmskom Festivalu u Berlinu 13. februara 2016. godine. Kurosava je i ranije u svojim filmovima imao sličnu postavku sa istražiteljem koji se bavi misterioznim slučajem, međutim ovaj film je za klasu složeniji od prethodna dva „Lek“ (The Cure, 1997.) i „Odmazda“ (Retribution, 2006.). Ta složenost počiva na činjenici da se sada antagonista ili sama misterija odvijaju na nivou realnog, jer je antagonista živa realna osoba sa bolesnim idejama, a ne duh koji želi osvetu. Ukoliko volite filmove ovog stvaraoca i japansku kulturu horora, obavezno pogledajte ovaj film.  

Nenad Lančuški

2.19.2017

KRIMINALISTIČKA HOROR MISTERIJA

Film: Obdukcija Džejn Do (Autopsy of Jane Doe)
Režija: Andre Ovredal
Scenario: Jan Goldberg
Uloge: Emil Hirš, Brajan Koks, Ofelija Lavibond
Trajanje: 86 min
Proizvodnja: Velika Britanija/SAD, 2016.

“Obdukcija Džejn Do” je horor-triler norveškog reditelja Andrea Ovredala, autora sjajnog “Lovca na trolove” (Trolljegeren, 2010.). Iako nije naročito plodan reditelj, sa po jednim filmom na svakih 5 godina, Ovredal je izuzetno kompetentan reditelj koji razume osnovne postulate horor žanra, ali u njega unosi svoj lični dodir, što daje svežinu ustajalom holivudskom hororu. Baš zato, iako Ovredal navodi “Prizivanje zla” (Conjuring, 2013.) kao glavnu inspiraciju za svoj film, “Obdukcija Džejn Do” daleko nadmašuje svog uzora. “Prizivanje zla” je solidno sastavljen film, on ne donosi ništa novo žanru i deluje kao još jedan holivudski horor sa pokretne trake. “Obdukcija Džejn Do” sa druge strane već od prvih kadrova odudara od holivudskog manira i mnogo više podseća na estetiku britanske produkcije.


Zaista, prvi kadrovi će učiniti da se osećate kao da gledate neku kriminalističku seriju BBC-ja, dok vas stavlja na mesto zločina gde policija otkriva mrtvo telo nepoznate devojke - Džejn Do, kako se takva tela nazivaju u žargonu policije anglo-američkog govornog područja. Šerif kontaktira dvojicu mrtvozornika u vezi sa slučajem i tu upoznajemo junake ovog filma, Tomija i Ostina Tildena (Brajan Koks i Emil Hirš). Tildenovi rade kao forenzički stručnjaci za policiju u podrumu svoje porodične kuće, gde ih prvi put vidimo kako rade svoj istraživački posao uz hard rok melodiju koja se čuje sa radija.


U pozadini glavne priče se odvija porodična drama koju Koks i Hirš efektno dočaravaju svojim glumačkim talentima, dok misterija koju je donela Džejn Do eskalira. Zaplet počinje kada Tildenovi otkriju da iako telo Džejn Do spolja deluje netaknuto, njene kosti su polomljene i unutrašnji organi unakaženi, što pred njih stavlja najveću zagonetku koju su imali u životu. Ovredal uspešno upravlja narativom filma, stvarajući misterioznu atmosferu i suspens koji vas tera da na ivici sedišta očekujete sledeći dellić slagalice.


Još jedna stvar koja me je osvojila je očigledan napor tehničkog tima da kroz dizajn kostima, scenografije i šminke učini film potpuno smešten u mračni podrum starinske kuće vizuelno zanimljivim. Originalni koncepti i interesantne kolorne kompozicije u kombinaciji sa dobrom fotografijom zaista prave razliku u odnosu na generičko smeće kakvo vidimo u najvećem broju savremenih horor filmova.


Na kraju, iako sadrži mnoge trope karakteristične za ovaj žanr, Ovredal ne uspeva baš svaku uspešno da iskoristi, pretvarajući ih u klišee koji donekle kvare utisak. Ali ovi momenti su retki, a moguće i namerni, i ne verujem da će vam pokvariti doživljaj gledanja. Ako volite klasičan holivudski horor sa svim njegovim manama i vrlinama ovo ostvarenje je najbolje što ovaj žanr može da ponudi.


Aljoša Tomić

2.12.2017

ZOMBI FILM GODINE

Film: Posebna (The Girl With All the GIfts)

Režija: Kolm Mekarti
Scenario: Majk Keri
Uloge: Džema Arterton, Senija Nanua, Glen Klouz 
Trajanje: 92 min
Proizvodnja: SAD/Velika Britanija, 2015.

Od nekoliko zombi horora prošle godine koji su ugledali svetlost dana, film „Posebna“ (Girl with all the gifts, 2016.) definitivno donosi osveženje u ovaj popularni podžanr. Ovo ostvarenje Kolma Mekartija po romanu Majka Kerija se našlo na drugom mestu najboljih horora naše liste za prethodnu godinu. Ovaj film nema dramaturšku matricu poput većine zombi filmova u kojima se u relativno mirnom građanskom svetu desi najezda gladnih zombija. Gledalac je odmah bačen u neku post-apokaliptičnu izolovanu naučnu bazu okruženu hordama zombija koji već ko zna koliko dugo haraju svetom. Na samom početku niste svesni da gledate zombi film. Prva ritmema filma izuzetno dobro režirana i misteriozna do krajnjih granica intigantnosti kada se razotkrije tematski okvir pretvara se u pravu post-apokaliptičnu avanturu sa mnoštvom preokreta, humora i akcionih scena. Likovi i svet u kojem se nalaze, napisani su dovoljno složeno da svaki stereotip inovira na svom planu.


Radnja otpočinje u vojnoj bazi-laboratoriji negde u post-apokaliptičnom okruženju gde se vrše istraživanja na novootkrivenim organizmima koji su zaraženi istim zombi virusom, samo im je mozak u funkcionalnom stanju. Kontraverzna činjenica koja film čini intrigantnijim jeste da su ti organizmi deca. Glavna junakinja filma, Melani jeste upravo devojčica iz pomenute baze koja igrom slučaja nakon što bazu preplave zombiji, završi sa nekoliko preživelih.



Pažnja, slede spojleri:

Jedna od najzanimljivijih stvari filma jeste model zombija koji se u njemu pojavljuje, odnosno mutiranog virusa koji se manifestuje kao gljivično oboljenje u svojim različitim stadijumima. Tako jedna evolutivna faza zaražene pretvara u gladne životinje, druga u otrovno rastinje, a treća u organizme sa intelektom kao što je Melani. 


Definitivno ovo je ujedno film za sve ljubitelje zombi horora i post-apokalipse, međutim ja bih ga preporučio mnogo široj publici jer u sebi nosi neku posebnu harizmu zabave ali i mnogobrojnih društvenih i egzistencijalističkih pitanja.

Nenad Lančuški

2.05.2017

SAVREMENA HOROR BAJKA

Film: Mamac (Córki dancingu)
Režija: Agnješka Smočinska
Scenario: Robert Bolesto
Uloge: Marta Mazurek,Mihalina Olanska
Trajanje: 92 min
Proizvodnja: Poljska, 2015.

Ovo je prvi dugometražni film Agnješke Smočinske, premijerno prikazan krajem decembra 2015. u Poljskoj, a zatim i na Sandens festivalu 2016. godine gde je dobio specijalnu nagradu žirija za jedinstvenu viziju i dizajn, a nakon toga i nagradu za najbolji flm na Fantasporto festivalu. Ovaj film je izuzetan i po tome što je prvi poljski mjuzikl u istoriji, pa još u kombinaciji ni manje ni više nego sa horor žanrom. Nisam poznavalac poljskog filma (u stvari gledao sam više filmova horor-mjuzikl žanra, nego poljskih filmova uopšte), ali ono što mi se naročito dopalo, pored originalnosti, je autentičan spoj evropskog senzibiliteta i američkog mainstream filma, pa tako ovaj film, iako nije savršen nadoknađuje sve što mu nedostaje slovenskim šarmom.


Radnja filma je inspirisana doživljajima iz rediteljkine mladosti, iz vremena kada je odrastala u noćnom klubu koji je vodila njena majka, ali i pričom “Mala sirena” Hans Kristijana Andersena iz 1837. godine. Priča je smeštena u osamdesete godine prošlog veka, i počinje susretom dve sirene po imenu Zlatna (Mihalina Oljšanska) i Srebrna (Marta Mazurek), sa bendom koji nastupa u lokalnom noćnom klubu. Članovi benda prihvataju sirene i počinju da nastupaju zajedno. Zaplet počinje kada se Srebrna zaljubi u basistu benda, i sa druge strane kada se Zlatnoj vrati glad za ljudskim mesom, koje je uobičajena hrana ovih podvodnih bića.


Sirene su predstavljene dvojako, sa jedne strane kao primitivni monstrumi koji se hrane ljudskim mesom, a sa druge strane kao stranci koji žele da se uklope u ljudsko društvo. Na ovom nivou film funkcioniše i kao socijalni komentar o alijenizaciji, sirene su uhvaćene u svetu koji ne želi da ih prihvati, ali nema problem da ih eksploatiše u svrhu sopstvene zabave. Ovaj momenat filma omogućava da se radnja usidri u stvarnost i da učini živom ličnu dramu likova, koji bi da nema ovoga ostali puki jednodimenzionalni monstrumi.


Na stranu horor aspekt filma, ovo je takođe i punokrvni mjuzikl. Muzičko-scenske tačke su efektne i zabavne, i variraju od klasičnih production number scena tipičnih za ovaj žanr, preko kabare nastupa pomenutog benda, pa do introspektivnih solo numera likova.



Možda je to samo moj lični utisak, ali deluje mi kao da se ženski horor reditelji mnogo intenzivnije unose u žanr, tako da ne očekujete mnogo suzdržavanja od ovog filma, što je po mom mišljenju veliki plus, jer se u današnjem svetu političke korektnosti mnogo gubi u autocenzuri ličnog izraza. Ovaj film na trenutke zna da bude veoma brutalan i morbidan, ali sve je u svrsi narativa i poetike filma. Na kraju, ovaj film je prijatno i originalno osveženje iz komšijske avlije, nemojte ga propustiti. 

Aljoša Tomić