4.24.2016

ELEMENTI HORORA U IGRI PRESTOLA

Ove godine, tačnije sutra očekuje nas premijera šeste sezone serije “Igra prestola”. U skladu sa time odlučio sam da se malo osvrnem na neke od horor aspekata ovog serijala. Naravno da “Igra prestola” nije horor serija kao što je to “Američka horor priča" (American horror story) o kojoj je već bilo reči i o kojoj će se još pisati na našem blogu, međutim, horor elementi ne izostatju ni u „Igri prestola“. Značajna činjenica koju moram ovde da napomenem jeste da je sam pisac “Pesme leda i vatre” (knjige po kojoj se snima ova serija) Džordž R.R. Martin pre svega pisac, horor romana sa elementima naučne fantastike. Međutim kako on sam kaže, oduvek je želeo da piše epsku fantastiku. Da bi tako jednog dana, ranih devedesetih napisao jednu priču o dečaku koji nalazi mladunče jezovuka, iz čega će kasnije nastati knjiga u nastavcima. Ova saga naravno prepoznatljvija je po seriji “Igra prestola”, čija radnja je smeštena u izmišljeni svet koji ima vlastito uređenje, istoriju, sile koje njime vladaju i bića koja u njemu žive. 



Ne bih ovde uopšte ulazio u radnju i karakter ove serije, već bih samo predstavio tri elementa koja ja smatram da čine važan deo poetike “Igre prestola”, a koji su par excellence horor elementi. Pre svega to su elementi magije, natprirodnih bića i nasilja. Dakle, način na koji su prikazani ovi elementi, može se podvesti pod pojam horora. Koji je to način? Videćemo u nastavku teksta. 

MAGIJA

Magija i natprirodno uopšte ne moraju biti vezani uz horor, naprotiv vrlo često su to samo elementi natprirodnog koji čine sastavni deo nekog sveta fantstike. Međutim, ukoliko magija nema karakter horora vrlo često je bajkovita. To znači da je magijska moć junaka predstavljena u vidu neobjašnjive energije koja ističe iz žezla čarobnjaka i pokorava neprijatelja. Jako teško se postiže balans između ove dve krajnosti, a “Igra prestola” to uspeva. Jer, na primer, kada Melisandra porodi senku u liku Kralja Stanisa to ima svoje značenje i svoj uzrok. Ona je pre ovog čina imala seksualni odnos sa Stanisom nakon čega je u pećini pod svetlošću fenjera rodila senku njegovog lika koja je imala jednokratan zadatak, a to je da usmrti Stanisovog mlađeg brata Renlija koji želi da mu preotme presto. U bajkovitom prikazivanju magije nema čitavog ovog lanca uzroka i posledice, već kao u “Gospodaru prstenova”, dođe Gandalf, podigne svoje žezlo i nekom svetlošću rastera Nazgule. Kada sam već spomenuo “Gospodara prstenova”, koji takođe ima mračnih elemenata, moram napomenuti da ih ja ne bih uvrstio u horor, možda u neku mračniju mistiku. Oni ne mogu da budu horor jer se niko ustvari ne boji Saurona, osim eventualno deteta mlađeg od dvanaest godina. Tako da iako bi priznali “Gospodaru prstenova” horor aspekt on bi mogao da spadne pod PG13.


Da se vratimo na “Igru prestola”. Dakle, osim balansa koji postiže između horora i bajkovitosti, “Igra prestola” u većoj meri zalazi na stranu horora. Zašto? Upravo zato jer uglavnom sva magija koja se pojavljuje u seriji jeste crna magija. Branovi proročanski snovi koje mu donosi trooka vrana, magija veštaca iz Kuće Neumrlih, ljudi bez lica iz Kuće Crnog i Belog, čak i magija crvenih sveštenika koja bi trebalo da je u službi Crvenog Boga, koji predstavlja život, kao što smo već spominjali u Melisandrinom slučaju, vrlo često se koristi za ubijanje. Toros iz Mira, još jedan crveni sveštenik koji se pojavljuje u seriji u jednoj od epizoda kaže: “Naš Bog je jedini pravi Bog i svi ljudi mu moraju služiti”, što ispostavlja tiranski karkater ovog boga. Takođe Varis, kome su genitalije odsečene zarad obreda Crvenom Bogu, smatra da su ove mračne sile najopasniji vid magije koji postoji u svetu.


Bela magija treba da bude upražnjavanja za lečenje i za borbu protiv crne magije, čega u “Igri prestola” nema. Čak ni Branova magija nije u potpunosti bela magija jer on poseduje moć zaposedanja drugih bića i ljudi, kao i njihove kontrole. Korišćenje ovakvih moći moglo bi da se zloupotrebljava ukoliko bi ih imao neko sa zlim namerama. Na ovaj način, odnos dobra i zla pomera se na same karaktere likova, a ne pridaje se magiji što je čest slučaj u pričama fantastike. Magija je sama je crna, sve stalo zavisi od onoga ko i kako je koristi. Ova ambivalentnost može da se najviše vidi u primeru veštaca iz Kuće Neumrlih koji svoju magiju koriste da zabave stanovnike Karta, međutim po potrebi je koriste u mnoge druge svrhe

NATPRIRODNA BIĆA

Natprirodnih bića u “Igri prestola” nema mnogo, što na drugi način doprinosi realističnosti serije, međutim, ona su uvek reprezentativni deo svake fantastike. U ovoj seriji pojavljuju se: zmajevi, jezovuci, kameni ljudi, deca šume, džinovi, mamuti i belohodači. Nisu sva ova bića zle prirode niti čak možemo reći da su sva ona izmišljena. Svi znamo da su džinovi nekada postojali. Okej, nisu, ali jezovuci i mamuti jesu deo istorije naše planete samo su izumrli pre mnogo hiljada godina. Osim njih zmajevi i deca šume takođe predstavljaju neku vrstu dobrih natprirodnih bića, iako zmajevi umeju da postanu krvoločni i da se odmetnu. 


Jedina bića koja ovde imaju u sebi elemente horora su ustvari kameni ljudi i belohodači sa svojom armijom mrtvih. Ova bića imaju odlike zombija. Kamenim ljudima je bolesti odnosno zaraza koja se prenosi dodirom izmenila ponašanje i svest, stoga se oni ponašaju kao životinje koje žele smrt drugima. Tirion i Džora upadnu u njihovu zasedu tokom poslednje sezone. I kameni ljudi i mrtvi su nekada bili samo obični ljudi koji su pretvoreni u zombije. Međutim mnogo značajniji su mrtvi koje belohodači oživljavaju i koje neka neobjašnjiva sila vodi u ubijanje. Dakle, sva ova horor stvorenja ne računajući belohodače jesu ljudi koji su ili preko kožne bolesti ili oživljeni moćima belohodača postali zombi čudovišta. 

Sami belohodači su demoni protiv kojih se prema drevnoj legendi bori Crveni Bog. On predstavlja vatru i život, a oni predstavljaju led i smrt. Svetu iz “Igre prestola” sledi nekakva apokalipsa i to je tačka prema kojoj se kreće radnja ove price. Samo se nadam da se sve neće pretvoriti u "Okružen mrtvima" (The Walking Dead).



NASILJE

Eksplicitne scene nasilja i seksa su još jedna karakteristika serijala. Gotovo svaki prelom, svaka posekotina mačem se može videti u punom kadru. Osim fizičkog nasilja naravno mnogo strašnije jeste činjenica da Martin besomučno ubija protagoniste svoje sage, što od prve sezone postavlja sandarde da u stvari nema pravog protagoniste. Međutim ništa od ovoga ne može da bude horor element. Nasilje podignuto na jedan viši nivo može da bude horor, a naravno govorim o splatter-u.

Među mnogim različitim ljudskim karakterima koje je Martin stvorio za sada su se pojavila dvojica sadista. Jedan je Kralj Džofri, a druki Boltonovo kopile Remzi. Razlika između ova dva mučitelja jeste u tome što su Džofrijeve fantazije neposredne, bez mnogo promišljanja, on jednostavno uživa da ubija druge na veoma nasilan način. Dok je Remzi inteligentni mučitelj koji svoje žrtve zlostavlja i fizički i psihički. Međutim ne radi se ovde zaista o splatter elementima jer gledalac ne vidi kada Remzi odseče Teonu genitalije, jer je publika veoma osetljiva na ovakve sadržine tako da se pri režiji ipak moralo obratiti pažnje na milionsko gledalaštvo. Mnogi su prestali da gledaju seriju, na primer, nakon scene silovanja Sanse Stark od strane Remzija, scena u kojoj se takođe ništa eksplicitno ne vidi, a mogu da pretpostavim samo koliko bi gledalaca odustalo ako bi bile prikazane eksplicitne scene torture. 

Nenad Lančuški







4.17.2016

HOROR I KOMEDIJA

Na samom početku ovog bloga bavili smo se elementima tragedije u horor filmu. Ali, naizgled paradoksalno, i komedija ima značajnu ulogu u hororu. Na žalost, nemoguće je napraviti paralelu sa Aristotelovom teorijom komedije, jer je druga knjiga “Poetike”, gde je ona izložena, zauvek izgubljena. Iako su neki savremeni filozofi pokušali da rekonstruišu ovu teoriju na osnovu tragova danim u “Poetici” i “Retorici”, i prema analogiji razvijajući pojmove koji odgovaraju ključnim momentima ćaljenja, straha i katarze u tragediji. Ipak, u ovom tekstu neću se oslanjati na Aristotela ili njegove nastavljače, već na psihološki odnos straha i humora, kao i teoriju inkongruencije filozofa Noela Karola , a zatim ću razmotriti ove elemente u delima Sema Rejmija i Edgara Rajta.

Poster filma "Jedna uzbudljiva noć"
Komedija i horor idu ruku pod ruku još od početaka horora na filmu. Najstarija horor-komedija je “Jedna uzbudljiva noć” (One exciting night), snimljena davne 1922. godine, u režiji Dejvida Grifita. Ali čak ni tada spoj humora sa elementima gotskog horora nije bio nova ideja, jer su u svetu literature sto godina ranije pisci gotskog horora eksperimentisali sa ovim hibridom, gde je verovatno najznačajniji roman “Legenda o uspavanoj dolini” autora Vašingtona Irvinga, izdata 1820. godine.

Ikabod Krejn, ilustracija VIlijema Dž.Vilgasa
Zašto ove dve emocije, toliko suprotne da bi se mogle svrstati na različite krajeve emotivnog spektra, tako dobro idu ruku pod ruku? Ovaj problem je odavno prisutan u psihologiji i filozofiji, a odgovor je kompleksan i utemeljen je kako u našoj prirodi, tako i u našoj kulturi. Sa psihološkog aspekta, sprovedeni su mnogi bihevioristički eksperimenti, kako na ljudima, tako i na životinjama, od kojih je verovatno najpoznatiji Milgramov eksperiment, u kome su ljudi pod pritiskom autoritarne figure, pritiskom na prekidač puštali strujne šokove osobi u drugoj prostoriji. Strujnih šokova nije zaista bilo, svaki pok je odglumljen, ali je zapaženo da, kako je eksperiment odmicao i kako su se strujni šokovi i vriskovi pojačavali, tako se pojavio i nervozan smeh na licima učesnika.

Još jedan bizarniji eksperiment je onaj koji je sproveo psiholog Karni Lendis 1924. godine. Lendis je sprovodio eksperiment u kome je istraživao da li svi ljudi nesvesno prave iste grimase kada iskazuju određene emocije. On je učesnike eksperimenta izlagao različitim senzacijama da bi proizveo osećaj bola, gađenja, tuge i dr. Učesnici eksperimenta su prošli elektrošokove, kantu punu žaba u koju su stavljali ruke, a na kraju su morali da obezglave živog pacova. Lendis je sve vreme fotografisao izraze lica koje su učesnici pravili u tim trenucima i zapazio je slične rezultate kao u Milgramovom eksperimentu, lica učesnika bi se iskrivila u groteskni osmeh u trenucima obezglavljivanja.

Fotografije učesnika Lendisovog eksperimenta.
Ova pojava nije ograničena samo na ljude. U eksperimentima sa rezus majmunima je primećeno da se u sukobu dva mužjaka, slabiji kezi zube u nešto nalik osmehu, verovatno kao mehanizam za nošenje sa stresom pred moćnijim i dominantnijim mužijakom. Izgleda kao da je ovaj mehanizam za rasterećivanje od stresa i anksioznosti, kod ljudi evoluirao i proširio se kao izraz ljubavi, radosti, empatije i sl.

Iako smo biološki programirani da se nosimo sa strahom pomoću smeha, to samo nije dovoljno da bi razumeli vezu između horora i komedije. Kao što nije prirodno da svojevoljno izazivamo strah i uživamo u osećaju straha indukovanim gledanjem horor filma ili čitanjem horor priče, tako ni komična katarza ne proizlazi iz puke prirodnosti.

Američki filozof Noel Karol se opsežnije pozabavio ovim fenomenom u svom eseju “Horor i humor”, gde nalazi da ove dve emocije proizlaze iz sistema kategorija kojim operišemo kao kulturna bića. On nalazi da je predmet straha (čudovište) moguće definisati kao ono što u publici izaziva strah jer ga odlikuje neki vid štetnosti, npr. Jer želi da ubije ili povredi. Ali možda još važnije odlika čudovišta je ta što izaziva gađenje jer ga odlikuje nečistoća, tj. osobine koje ne bi trebalo ili ne bi smelo da ima ljudsko biće. Ta kategorička transgresija je ustanovljena kulturnim obrascima koje smo usvojili, konvencijama je ustanovljano šta je to prirodno, a ono što se ne uklapa u konvencije percipiramo kao čudno, ili u krajnjem slučaju, čudovišno. Sa druge strane, on nalazi sličan vid kategoričke transgresije u humoru.

Kao što horor nastaje iz suprotstavljanja čudovišta važećem sistemu kategorija, tako i komično nastaje neprikladnim suprotstavljanjem objekata humora. Da bi se postigao komični efekat, to suprotsavljanje mora biti kontradiktorno i kontrastno, na primer, postavljanje krajnosti jedne do druge (Na primer, Sten Laurel i Oliver Hardi, koji su fizički i emotivno dijametralno različiti), mešanje kategorija (Isus Hrist kao lovac na vampire), predstavljanje marginalnog primera kao opšteg (Debeljuškasti Kris Farli kao elitni nindža ratnik) – u svakom slučaju reč je o transgresiji logičkih ili normativnih kategorija. Ovaj koncept je u teoriji humora poznat kao teorija inkongruencije. 

Tim Kari kao Penivajs u mini-seriji "To".
Da bi ispitao ove granične slučajeve, Karol uzima za primer lik klovna, koji u oba smisla vrši transgresiju kategorija. Klovnovi su travestija ljudske forme, sa vlastitom anatomijom (veliki crveni nos, ogromna stopala i sl.), kao i specifičnim fizičkim i psihičkim osobinama (sposobnost da prime udarac čekića ili cigle u glavu i da ih to ne povredi). Zahvaljujući tome, klovn je fantastično biće. Štaviše, on je biće koje sadrži svaku kontradikciju u sebi, jer mu se za svaku osobinu, jednako može pripisati suprotna. Klovn je zahvaljujući toj osobini otelotvorenje inkongruentnog humora, kao što je čudovište otelotvorenje horora. Noel Karol postavlja pitanje: Šta je potrebno da bi klovn postao čudovište? Klovnovi već sadrže jednu od odlika čudovišta, kategoričku nečistoću, da bi postali čudovišni potrebno im je pridodati drugu, štetnost, koja će ih učiniti zastrašujućim. Stiven King zbog toga daje klovnu Penivajsu iz romana “To” (It, 1986.) dugačke, oštre zube. U filmu “Klovnovi ubice iz dalekog svemira” (Killer Clowns from Outer Space, 1988.), monstruozni klovnovi pored čeljusti, imaju natprirodnu snagu i magične moći.

Klovnovi ubice iz dalekog svemira.
Za prelazak iz humora u horor potreban je mali korak, jer se polje horora i humora već preklapaju na kategoričkom polju, nečistoća horora može biti upotrebljena u svrhu humora, kao što je moguć i obrnut slučaj: pukim ukidanjem pretnje, čudovište postaje nemoćno i bezopasno i samim tim, komično.

Vešt kinematograf zna da utilizuje ovu sposobnost čudovišta. Tenzija izgrađena kroz napetu scenu, može biti efikasno otpuštena komičnom katarzom, kako kaže reditelj Stjuart Gordon: "Jedna stvar koju sam naučio je da je smeh protivotrov". Veština je potrebna da bi se strašno i smešno stavili pod kontrolu na sceni, pošto je granica između ta dva veoma tanka, veoma lako može da se izgubi željeni efekat.

Brus Kembel kao Eš Vilijams.
Režiser koji je istinski majstor u ovome je Sem Rejmi, što je pokazao u svojim hororima, a naročito u serijalu "Mrtvo zlo" (Evil Dead). Serijal koji je začet kao klasičan splatter film u kojem grupa mladića i devojaka dolaze u izolovanu kolibu u šumi, gde bude drevno zlo koje ih opseda jedno po jedno. Sem Rejmiju i njegovoj ekipi svojim uspehom obezbedio resurse da urade tačno ono što su želeli u nastavku. Nastavak je praktično reboot prvog dela, ali sa brojnim elementima urnebesne komedije, koja najčešće proizlazi iz uvek pogrešnih izbora koje pravi glavni junak Eš Vilijams (koga igra nezamenljivi Brus Kembel). Čistokrvnost horora se ne gubi ni u jednom trenutku, napete scene i scene krvoprolića su intenzivne kao i u prvom delu, samo što su sada tu elementi humora koji gledaocu pomažu u dekompresiji od stresa.

Nik Frost i Sajmon peg kao Ed i Šon.
Dok Rejmijevi filmovi ostaju horor sa elementima komedije, sa druge strane Edgar Rajt je više puta pokazao da i komedija može dobiti na kvalitetu mešanjem sa horor žanrom. Serijal filmova koje je uradio sa genijalnim komičarskim tandemom Sajmon Pegom i Nik Frostom, od kojih je najpoznatiji "Šon živih mrtvaca" (Shaun of the Dead), pokazao je da je svet horora idealno tle za komičnu priču. U ovim filmovima Rajt se poigrava sa horor stereotipima da bi postavio scenu za klasičnu komediju. Horor elementi su ovde marginalizovani i služe uglavnom za pokretanje radnje, dok je strah i napetost u drugom planu. Ipak, Rajt rukuje dobro i horor elementima da se "Šon živih mrtvaca" veoma često nalazi na listama najboljih zombi filmova.

Da se vratimo na početak, komedija po svojoj funkciji ima veoma sličnu funkciju tragediji: dok se u tragediji oslobođenje od emocija straha i žaljenja događa kroz njihovo proživljavanje, komedija nam može pomoći da postignemo to isto kroz mehanizme koji su nam biološki ugrađeni. Dok će nam funkcija Aristotelove komične katarze zauvek ostati misterija, ona može vrlo lako da nađe svoje mesto u hororu: humor je onaj ventil kojim se otpušta strah, gde strah pritiska, tu humor oslobađa.

Aljoša Tomić

4.10.2016

TOPOGRAFIJA HORORA U AMERICAN HORROR STORY I

UVOD

Zašto ne volim serije?

Postoji nekoliko opštih razloga zbog kojih nisam pasionirani ljubitelj TV serija. Pokušaću obrazložiti svoje uverenje kao subjekta. Smeta mi prevelik broj epizoda, rastegnutih nastavaka usled čega se priča bespotrebno širi, razvodnjava, gubeći oštrinu i dinamičnost radi zauzimanja sve većeg prisustva na tv ekranu. Potom, fabula i tema serije, obično bude neka uvrežena globalna predrasuda ili crno-beli maniheistički pogled na svet ( neizbežne sile dobra i zla koje se sukobljavaju, čik pogodite ko će da pobedi...), ili potraga za eteričnom istinom za koju mi nismo znali, zahtevanje singularne pravde i ravnoteže koja će se pritom ustanoviti (nagoni za istinom i pravdom koje nas kao gledaoce obuzimaju). Glumački kadar čiji su karakteri plitki i koje pročitate već kod treće, četvrte epizode, još jedna je karakteristika. Uz sve to, predvidivost činova, ponašanja i raspleta. Dodatno odbijanje da gledam neku tv seriju leži i u tome što o njoj neizbežno pričaju svi u mojoj okolini, hvaleći fantastične junake sa kojima mogu da se poistovete, i neizbežni „happy end“ koji se unapred očekuje, bez čije prvobitne anticipacije serija ne treba ni da počne, jer bože moj, ne možemo dozvoliti ništa tragično, neuspeh i nesklad ne sme da nas poremeti. Na kraju, glavni akteri serije, bez obzira kroz koliko velikih izazova i nevolja prolazili, moraju da se „provuku“, da se pokaže kako su stekli neko novo iskustvo, nešto novo saznali, kako su se kalili ili prevazišli postavljene prepreke. 

Pretpostavljam da pop kultura ima važnu ideološku funkciju u proizvođenju kulture citoyen-a, tačnije njegovih fantazija, neuhvatljivih ciljeva - kako treba doživljavati svet oko sebe, imati prijatelje, idiličnu porodicu, ljubavnog partnera, kako se boriti za istinu i pravdu itd. Ona na svojstveni način stvara, nenametljivo, i puštajući u etar ono što jesu projekcije naših želja. Tv serije imaju istaknutu ulogu u ideološkoj proizvodnji objekata malo a1, naime, nema aspekta društvenog života koji nije uključen u TV serijale koje smo pratili tokom svog života od najnižih nogu. To bi možda bio glavni razlog zašto ne volim serije (generalno), što ne znači da ih ne gledam uopšte.


Naravno da nisu sve serije ovakve, ovo su samo generalni razlozi koji su se spontano nametnuli kada samo pokušao da pratim neku seriju i koju sam bivajući ih svestan prestao da gledam. Kako se serije formiraju, kako se u njih ulaže, kako one podržavaju određene ideološke forme, koja je njihova funkcija u društvu i zašto se takav nazovimo ga „herojski“ i „happy end“ diskurs u njima podržava sigurno da zahteva širu i dublju analizu, za koju ovde trenutno nemamo vremena, ili ćemo je negde već započeti, na nekom drugom mestu. Čini mi se da ima serija koje se ne uklapaju, tačnije pokazuju izmeštenost, iskrivljenost diskurzivnog poretka koji nas sve na određeni način formira i kada ga nismo svesni (ponajviše kada ga nismo svesni). Ovde ćemo se toga dotaći, u pokušaju da analiziramo i opišemo fenomene horora u TV serijalu American Horror Story

TOPOGRAFIJA HORORA

Postoji više momenata koji su me privukli u ovoj seriji, koji se razlikuju od konvencionalnih TV serijala:

Diskontinuitet sezona – svaka sezona je zaokružena priča za sebe, sastoji se od 13 epizoda. Nova sezona nema dodirnih tačaka sa prethodnom, jedino je glumačka ekipa ista, glumeći različite uloge. Time se sprečava dugogodišnje kontinuirano nastavljanje, otezanje čija posledica bude gubljenje na kvalitetu priče. 

Topografija – nauka koja se bavi opisom prostora, reljefa, izradom geografskih karata posebne namene. Na taj način prostorna struktura biva jasnije prikazana radi određenog strategijskog projekta koji će se izvršiti na tom delu prostora (svejedno da li je to npr. topografija prostora radi izgradnje nekog objekta, da li je u pitanju topografska karta mesta koju treba vojno osvojiti, itd.). Poslužio sam se ovim nazivom da bih pokazao specifičnu strategiju horor mesta u ovoj seriji. Sve ove momente koje navodim naknadno ćemo još analizirati u svakoj sezoni ponaosob. 

Sva mesta horora na ovaj način su strategijski poređana u sezonama American Horror Story – ukleta kuća, ludnica, veštičiji klan, cirkuski freakshow i hotel. Svaki taj prostor poseduje jedno opšte mesto unutar istorije horor filmova, istorije kriminala natprirodnih pojava Amerike, filmske imaginacije i istinitog događaja, koji su se dogodili ili mogli da se dese. U njima se pojavljuju ubistva, zločini i nasilja, ubice, manijaci, psihopate i natprirodna bića, kako holivudska tako i iz svakodnevnih slučajeva ili priča. Takođe, obuhvaćena su i ukleta mesta gde su se ti brutalni događaji dešavali ili se mogli desiti, bili oni prirodni ili natprirodni. 

Svako horor mesto poseduje sopstvenu strukturu moći, subjekte, njihove objekte želje (les objets petit a), uljeze koji se nalaze izvan njih i koji na određeni način dopunjavaju ili ugrožavaju te prostore, odnose privlačnosti i odbojnosti. 

Ukleta kuća u prvoj sezoni predstavlja golu moć poretka, u kojoj ne može opstati ništa osim duhova, koji egzistiraju u besmislenoj repeticiji svojih objekata želje. 


Ludnica, koja održava institucionalnu formalnu moć, dopuštajući da se formalna moć zakona iskrivi u svoju tamnu i surovu suprotnost, održavajući vezu spolja-unutra, dozvoljavajući razne uljeze (ubica koji se predstavlja kao psihijatar, nacistički vođa logora koji se tamo krije kao lekar, opatica u koju je ušao đavo itd.) kao i izmene pozicija subjekata moći, čineći da bude „kako gore – tako i dole“ (redovnica koja vodi ludnicu postaje pacijent, kao i novinarka koja istražuje prljave radnje u instituciji biva institucionalizovana). 

Veštičiji klan pokazuje teror subjekta moći nad drugim subjektima u klanu, glavne veštice koja se plaši da će je mlađa nadvladati (slično Frojdovom mitu iz „Totema i tabua“, ali ukorenjen u matrijarhalni poredak), koja je vođena opsesivnom željom da ponovo bude mlada. Tu dolazi i do sukoba sa drugim veštičijim klanom, u svetlu robovlasničke istorije Amerike. Tajni magijski obredi i vračanja prožeti su težnjom za osvetom ugnjetene afroameričke populacije prema brutalnim gospodarima. 



Cirkuski freakshow pokazuje marginu kao tajno mesto moći, mesto cirkuskih nakaza, gde se moć krije, dozvoljavajući razne uljeze da se tu smeste i deluju. 

Hotel kao mesto koje krije razne tajne, dozvoljavajući im da iste pod maskom izađu na videlo. Moć je fluidna u pomeranju subjekata moći i uljeza, u njihovom raznovrsnom premeštanju, unutra-izlazeći-spolja vampiri i izvan-dolazeći-unutra duhovi. Uljezi, tj. gosti hotela, mogu postati duhovi bivajući ubijeni u sobi ili vampiri, odabrani ujedom nekih od vampira koji tamo obitavaju (najčešće Grofice).


Likovi – oni su tragični, bez kontorole onoga što im se dešava, zarobljeni u svetu čudnih veza svojih tragičnih priča, osuđeni ili na neprekidnu repeticiju svoje apsurdne želje, ili na izvršavanje naloga subjekta moći ili Drugog koji je u osnovi te moći. Tu se niko ne „izvlači“, tu niko nije „spašen“. Smrt se tu smatra blagoslovom, a ne-smrtnost postaje još strašnija od smrti. Nemogućnost da se umre je veće prokletstvo. Likovi uglavnom nemaju mnogo šanse da svojim delovanjima suštinski izmene situaciju (time se ukida herojstvo glavnog lika i „happy end“, meni jedan od najomraženijih ideoloških proizvoda masovne kulture) nego još više trpe posledice svojih odluka. Oni mogu jedino da zataškaju, „zakrpe“ problem, nikako da ga reše. I što je najvažnije, likovi se ne mogu podvesti apsolutno ni pod dobre niti zle, jer njihovi motivi imaju mešovite uzroke i posledice delovanja, što nas tera i da promenimo strane te da favorizujemo postupke likova koji su okarakterisani kao zli ali i da posumnjamo u navodno dobre i nesebične činove.


Redefinisanje pojma horora – čini mi se da je američka filmska industrija izgubila pojam reči horora. Značenje reči horror (lat.) – groza, jeza, strava, izgubila se u horor filmovima novije produkcije. Naime, jezu je zamenilo gađenje i mučnina slasher horora. Slasher je čista fetišizacija horor nasilja, kao nasilja nad telom i njegovog skrnavljenja. Slažem se da i to čini važan element horor atmosfere, međutim, ovim načinom, fetišizacijom ovog načina filmske produkcije izgubljena je jezovitost i stranost koju horor čini samim hororom. Dakako da se ne možemo više plašiti vampira, duhova, veštica, čudovišnih bića iz jezera, vanzemaljaca, čak i onih blobova (prosto je nemoguće ne nasmejati se tome da su se nekad ljudi plašili te velike želatinozne mase koja ide i guta sve redom). Zapravo, možemo, ali ne više samo njihovom pojavom koja umesto strašne za nas postaje komična. Mesto horora u American Horror Story je nanovo uspostavljena, kroz opšte prostore horora, koji su prenešeni iz istorije kriminalistike i filma. Nanovo prelaženje tih prostora pokazuje se da su oni zapravo naši svakodnevni prostori, skriveni velom, i da i jedan i drugi koincidiraju. Ono što ću pokušati ovim radom je da u svakoj sezoni pojedinačno, analizirajući svaki horor prostor-poredak pokažem one traumatične pojave nesimboličkog upada Stvari, pojave koje čine da se horor nazove imenom jezovitosti. Nadam se da ću bar delimično moći da opišem i ustanovim te momente rascepa i učinim ih razumljivim i sebi i drugima. 

Nastaviće se...

Nikola Oravec

1 Lakanovskim rečnikom objekt malo a (objet petit a) jeste objekt želje i navodni uzrok želje koji je postavljen pred subjekt koji nikad ne može biti definisan, niti mu se subjekt ikako može približiti. Ako objekt želje postane opsesivno opravdanje želje, on postaje fetiš. Tako se struktura $a menja u fetiš a$

4.04.2016

HOROR U KOJEM DOMINIRA ESTETIKA

Film: Veštica (The Witch)
Režija: Robert Egers
Scenario: Robert Egers
Uloge: Anja Tejlor-Džoj, Ralf Enson, Kejt Dik
Trajanje: 92min
Proizvodnja: 2016. SAD

Budžet ovog filma iznosi svega milion dolara, a zarada čak više od dvadeset devet miliona, što je izuzetno uspešno za jedan ovako mali film, naročito ako imamo u vidu da se radi o hororu. Znam da su mnogi željno iščekivali da se ovaj film pojavi na internetu kako bismo i mi u Srbiji mogli da ga vidimo jer teško da ima šanse da ga gledamo na velikom platnu, pošto na žalost domaći filmski festivali nisu toliko zainteresovani za horor žanr. Što se tiče inostranih festivala, "Veštici" je pripala prvu nagradu na Sundance Film Festivalu 2015. godine. Svima koji budu čitali ovaj tekst i nakon njega poželeli da odgledaju film, savetujem da sačekaju još malo jer verzija filma koja ima da se skine na internetu je lošeg kvaliteta, međutim zbog pisanja ove kritike morao sam da žrtvujem prvi utisak.

Ono što je važno naglasiti pre samog komentarisanja filma jeste da se radi o debitantskom ostvarenju reditelja Robert Egersa, pa samim tim mu je za oprostiti sve ono što su eventualno slabije tačke ovog filma jer u njemu nesumnjivo leži potencijal ozbiljnog reditelja. Egers se i ranije bavio u svojim kratkim filmovima vilinskom pričom, poetikom Edgard Alan Poa i Grimovim bajkama, tako da u budućnosti svakako možemo mnogo da očekujemo u pogledu razvijanja njegove vlastite poetike. "Veštica" je takođe inspirisan vilinskim pričama i pričama o vešticama koje su karakteristične za period 17. i 18. veka.


Radnja filma smeštena je u Ameriku XVII veka, među britanske koloniste koji su se naselili na novom kontinentu u potrazi za boljim životom. Glavni akteri su članovi jedne šestočlane puritanske porodice (otac, majka i četvoro dece) koja napušta svoje selo, zasnivajući sopstvenu farmu u blizini šume. Vrlo brzo gledalac i akteri filma otkrivaju da je šuma ukleta i tada počinju da se dešavaju neobične stvari.

Film počinje odmah, nema nekog predugačkog uvoda, niti upoznavanja likova, već se to dešava kroz samu radnju filma što doprinosi misteriji i preokretu na samom kraju koji nije zasnovan na iznenađenju već na potvrđivanju slutnje koja je nabačena već u prvih deset minuta. Muzika, koju je radio kanadski kompozitor Mark Korven ulazi pod kožu i veoma se uklapa u atmosferu. Scene vrlo često ne otpočinju sa likovima u prvom planu već kadar polazi od nekog objekta da bi krećući se pronašao lika, što stvara utisak da se neko šunja okolo i posmatra iz potaje. Što se tiče same estetike upečatljive su scene snoviđenja koje nisu vezane za radnju već postoje da naprave prelaz sa jedne na drugu scenu ili da opišu stanje i atmosferu likova, a imaju u sebi slikarski i umetničko-fotografski kvalitet sličnih scena iz „Antihrista“ (Antichrist 2009.) Larsa fon Trira.

Prva pojava veštice u filmu je kliše, isuviše tipičan lik veštice, međutim sve se ispravi do kraja, a u poslednjoj sceni mi se čak koža naježila, čemu je najviše doprinela muzika i atmosfera. Zanimljiva stvar je u tome da film obiluje najviše jezom i misteriojom, bez i jedne trunke gađenja i odvratnosti prema svemu što se događa, a najjezivija figura je definitivno jarac.


Odnosi koji se razvijaju unutar porodice su vrlo zanimljivi, međutim i tu ima klišea koji su na neinovativan način prisutni. Dijalozi su kvalitetno napisani sa dosta dramskog sukoba, ali možda previše elokventni da bi ih izgovaralji seljaci. Gluma je veoma dobra, naročito najmlađe dece i oca, dok je lik glavne protagonistiknje, najstarije ćerke pomalo bezličan. Sa druge strane toson ima svoje razloge. Jedina scena koja me je baš razočarala je scena egzorcizma. Mislim da je to jedina važnija scena u filmu koja nije propraćena muzikom i toliko je bespotrebno mučna i napeta da postaje glupa i smešna.



Na samom kraju preporučio bih ovaj film svim ljubiteljima horora, a naročito onima koji vole atmosferu bolesti, zaposednutosti nečistim silama sa izuzetno dobrom estetikom. Jedino ne očekujte mnogo od same radnje, ja sam većinu stvari uspeo da predvidim.  

Nenad Lančuški