3.26.2017

BURLESKNA FEMINISTIČKA PRIČA

Film: Ljubavna veštica (The Love Witch)
Režija: Ana Biler
Scenario: Ana Biler
Uloge: Samanta Robinson, Džefri Vinsent Pariz, Lora Vedel
Trajanje: 120 min
Proizvodnja: SAD, 2016.

Iako je etiketiran kao horor-komedija ovaj film pre treba svrstati u autorski film zbog njegovog autentičnog izraza i jedinstvenog način na koji plasira svoje ideje. Iako je ovo prvi film Ane Biler koji sam gledao, ova autorka je u svetu filma još od sredine devedesetih godina prošlog veka. Njen stilski izraz inspirisan klasičnom holivudskom kinematografijom šesdesetih i sedamdesetih godina vidi se u vizuelnom stilu koji pozajmljuje koloristička i dizajnerska rešenja iz ovog perioda, ali i tematski dok reaktualizuje ideje i probleme kroz prizmu satire.


Iako ovaj film na prvi pogled deluje kao šarena retro-komedija, on se bavi veoma ozbiljnim društvenim temama, zbog kojih Bilerovu u svoje redove žele da svrstaju radikalne feministkinje sa jedne strane, ali i pripadnici seks industrije sa druge, ali ona poriče vezu i sa jednima i drugima. Dok koristi estetiku perioda seksualne revolucije ona pripoveda arhetipsku priču o odnosu muškarca i žene, o vezi, seksualnosti i ljubavi, stavljajući ovu tematiku pod kritičku lupu savremenog konteksta.


“Ljubavna veštica” je u najpotpunijem smislu autorsko delo, jer je zbog budžetskih ograničenja sav tehnički posao spao na autorku, tako da su setovi i kostimi u potpunosti njeno delo – zbog čega je pretprodukcija trajala 7 godina. Mislim da se trud isplatio. Jer film vizualno zaista izgleda impresivno: dizajn i raskoš boja kostima i setova je bez greške. Ali i u kinematografskom smislu Bilerova (sa svojim kinematografom M.Dejvid Malenom) uspešno koristi tehnike korišćene 60. i 70. godina kao što su kaleidoskopski efekti i krupni kadrovi za emotivne reakcije do te mere, da kada ne bi povremeno videli neki mobilni telefon ili suvremeni automobil, ne biste mogli da ga razlučite od filmova tog perioda. Baš ovi momenti koji spajaju ova dva perioda su ono što vas protrese. Dok gledate likove filma koji razmenjuju seksističke replike koje u kontekstu sveta političke korektnosti u kome živimo i razmišljate o tome kako je to bilo nekada, shvatate da je film smešten u savremeno doba i da su ti problemi i dalje aktuelni. Karikaturom Bilerova daje snažan politički komentar.


Radnja filma prati Ilejn (Samanta Robinson) koja nakon smrti svog muža napušta grad i seli se u mnogo manju varošicu. Kroz njen monolog otkrivamo da se njen muž predozirao narkoticima, ali da policija nije mogla da je poveže sa ubistvom. Uskoro otkrivamo da je Ilejn veštica i da u varošicu dolazi na poziv svojih prijatelja veštaca. Ali takođe otkrivamo i da oni nemaju zle namere, da su oni obožavaoci prirode, naslednici drevnih druida i vikana, a sama Ilejn se naziva ljubavnom vešticom, koja je u potrazi za svojim princom iz bajke. Kako bi olakšala svoju potragu, ona primenjuje magiju da bi zavela muškarce koji joj se čine kao njen idealan tip, međutim svaki se završi kao patetično razočaranje. Nakon što jedan od njih igrom slučaja izgubi život, policija ulazi u igru i tu zaplet počinje.


Mozda nije sjajan žanrovski horor ili sjajna žanrovska komedija, ali jeste film sa interesantnom idejom koji pogadja moje dve slabe tačke: vizuelnu stilizaciju i društvenu angažovanost. Ako cenite inteligentan autorski film, ili jednostavno volite filmove srebrnog perioda Holivuda, dajte šansu “Ljubavnoj veštici.”

Aljoša Tomić

3.19.2017

ANTIHRIST: DEKONSTRUKCIJA HORORA

STRAH OD LARS FON TRIRA KAO AUTORA HORORA

Poznajem ljude koji prate i poštuju rad Lars fon Trira, ali koji se do današnjeg dana nisu usudili da pogledaju "Antihrista" iz 2009. Pre nego što se upustimo u ovu avanturu, znamo da film počinje stradanjem deteta. Ako smo majka, otac, želimo da imamo dete ili imamo neko dete u blizini koje volimo, prva reakcija nam vrlo lako može biti odbojnost. Ne toliko zbog same priče, već onoga ko nam priču priča. Kada gledamo, recimo, film "Plavo" (Trois couleurs: Bleu, 1993.) od Kišlovskog, koji počinje istim gubitkom, imamo poverenje u autora da nas neće ostaviti u bespuću. Ali Trirov Antihrist je, ne samo žanrovski drugačije određen, nego znamo da smrt deteta koristi samo kao početnu sliku koja će nas odvesti na jedno daleko mračnije mesto.

Lars fon Trira poznajemo kao jednog od tematski i stilski najprepoznatljivijeg autora današnjice, po delima: „Dogvil“ (Dogville, 2003.), „Ples u tami" (Dancer in the Dark, 2000.), „Nimfoman" (Nymphomaniac, 2013.), „Kroz talase" (Breaking the Waves, 1996.)... Znamo da ga mnogi smatraju najvećim živim rediteljem. Znamo da priča priču kroz ženske likove, da u njima teži da prodre do najdubljih slojeva psihe i u njima pronađe raznorazne mračne tajne. Znamo da ima istančan osećaj za tragično, nikakav za komično i da njegovi filmovi obiluju seksualnim scenama. Ako smo makar malo skloni tračevima (a jesmo, jer volimo priče), znaćemo i da Nikol Kidman nema nameru da ikad više radi sa njim, da je izbačen iz Kana zbog izjave da saoseća sa nacistima, da se stalno bori sa depresijom i alkoholizmom. 

Kada takav jedan autor odluči da snimi horor i otvori ga smrću deteta, strah je sasvim prirodan, jer možda možemo da naslutimo gde će nas odvesti njegova uobrazilja, ali nismo sigurni da tamo želimo da stignemo. 


SPRINT KROZ STRUKTURALNE TAČKE PRIČE: OD PROLOGA DO KULMINACIJE


Film ima strukturu klasične tragedije: prolog, tri čina i epilog. Radnja se odvija pomoću samo dva lika koji su postavljeni arhetipski: racio, kao muški princip i patos, kao ženski. Oni čak nemaju ni imena, nego su označeni prosto kao Ona i On. 

U prologu filma, dok nas miluje Hendlova arija, prisustvujemo smenjivanju dvojakih slika u "slow motion" i crno-beloj tehnici: sa jedne strane seksualno uživanje roditelja i sa druge dete koje, očarano lepotom snega, pada kroz prozor i strada. Ove slike su lirske, ispunjene emocijom, pucaju od lepote. Asocijacije na eros-tanatos dvojstvo i prvobitni greh su očigledne i nisu ništa novo za simboliku horora. Najvažnije u ovoj sceni jeste da, u momentu smrti deteta, majka potpuno gubi sopstvo i prepušta se uživanju kroz orgazam. 


Stvari su postavljene i film može da počne. U prvom činu sledi uobičajeno suočavanje sa gubitkom. On, psihijatar, preuzima lečenje nad Njom koja nije u stanju da se izbori sa bolom. Dramaturški gledano, junak tačno na vreme čini tragičnu grešku: teži da podvede zakonima logike nešto što nije logički ustrojeno. Pokušavajući da terapeutskim metodama otkrije njen najdublji strah, On pravi piramidu Njenih strahova. Još ne otkriva strah sam, ali mapira njegovo mesto: šumu Eden u kojoj se nalazi njihova porodična koliba, često upotrebljivan topos horora. Simbolika naziva šume je više nego očigledna. 


Tragajući za vrhom piramide straha, oni u drugom činu odlaze u Eden. Dok Ona seksom pokušava da odagna bol, On nailazi na upozorenja u prirodi: srnu koja rađa mrtvo lane, mrtvog ptića kojeg proždire grabljivica, lisicu koja govori: "Haos vlada" itd. Pomoću svih ovih znakova mi shvatamo, pre nego što nam se to izravno kaže kroz jednog od likova, da se nalazimo u jednom izvrnutom Edenu gde je "priroda đavolova crkva", pa i da opasnost ne dolazi od nečeg natprirodnog, već od prirode same. Ali nije ni priroda vrh piramide straha, On teži da ode dublje. 


Na sredini filma, hirurški precizno, dolazi do obrta. Saznajemo da je Ona ranije odlazila u Eden kako bi pisala doktorat o viševekovnom genocidu nad ženama. Opsednuta doktorskom tezom i okružena prirodom, Ona je obrnula svoju tezu. Uvidevši da je priroda okrutna i zla, dolazi do zaključka da je i priroda same žene takođe zla. Umesto da osudi genocid, Ona je stala na stranu mučitelja.


Otkrivši da je vrh piramide straha ona sama, njihove pozicije se takođe obrću. Ona se sada prepušta nagonu zla, a On postaje žrtva. Razotkrivena, Ona postaje sigurna da će je On ostaviti, jer ne može da prihvati njenu anti-tezu. Od tog momenta, radnja odlazi u nepredvidivu bizarnost. Kako bi ga sprečila da ode, Ona ga fizički napada, ukucava mu betonski točak u nogu, onesposobljava ga, siluje ga. U jezivoj sceni silovanja, umesto sperme On ejakulira krv. Simbolika ne može biti jasnija. Antihrist je prisutan, a tamo gde obično teče mleko, sada je potekla krv.

U trećem činu, kao i u svakom hororu, imamo element bez kog nema ovog žanra: protagonistu koji beži i antagonistu koji ga juri. Dok njena histerija traje, mi strahujemo za njega i nemamo pojma kuda radnja može da ode. Dok se radnja ubrzava, napetost raste. I onda dolazimo do kulminacije na kojoj i najiskusniji gledaoci skreću pogled.


ODSECANJE KLITORISA I SATANIZACIJA ŽENE


Da je u bilo kom drugom filmu došlo do odsecanja klitorisa, pa još u krupnom kadru po celom ekranu, verovatno bih to smatrala bespotrebnim i vulgarnim pokušajem da se šokira u XXI veku. Ali u ovom filmu, ovaj čin je jedini sa kojim je radnja mogla da kulminira. On je brižljivo pripreman i duboko utkan u strukturu priče. Zato je i mogao da se desi na pravoj strukturalnoj tački.

Setimo se prologa. U trenutku kada dete strada, ona doživljava orgazam. Ali nije stvar samo u tome da Ona iz krivice sprečava sebe da uživa. Trir ide dalje od pojma krivice. U ovom momentu filma, to više nema veze sa mrtvim detetom, jer smo od te početne pozicije odavno otišli na drugo mesto. 

Više od organa koji donosi uživanje, klitoris je dugme koje zaustavlja bol. Ukoliko žena doživljava stravičnu zubobolju, kojoj ne može pomoći nikakav lek, ona može bukvalno da isključi bol, držanjem sebe u stanju orgazma i celu noć ako treba. Lars fon Trir je fasciniran ovim dugmetom, kao i Frojd koji je stigao dotle da je ženska seksualnost misterija i za samu ženu. Zato kada pomoću seksa pokušava da se izbori sa gubitkom deteta, Ona to čini, ne radi užitka, nego da bi zaustavila bol. Bol je ključna reč gotovog svakog fon Trirovog filma, a u središtu je uvek žena kao biće koje je predodređeno na bol, ali i koje ima moć da ga kontroliše. 

Bol je u ovom filmu ispoljavanje zla, ali zla ne više kao moralne kategorije, već ontološke. Na vrhuncu filma ona sebe osuđuje na bol odsecanjem klitorisa. Ona to čini, ne samo da bi sebe kaznila, već zato što je to jedini način da prihvati svoju prirodu kao anti-tezu. Od tog momenta, Ona više nije podvojena, već potpuno zla. 


I tako dolazimo do još jednog hororskog postupka koji dobro poznajemo: satanizacija žene. Kada je 2009. izašao film, kritika je bila ekstremno podeljena. Mnogi su napadali Trira upravo zbog ovog momenta optužujući ga za mizoginiju. O ovom pitanju može se raspravljati u nedogled. Da li je kriv On što čini tragičnu grešku koja je dovela do te i takve kulminacije ili Ona koja prihvata zlo? A to se onda pretvara u kokoška-jaje problem. Pošto nemam nameru da se time ovde bavim, zadovoljiću se prostim zaključkom da ako je žena u izvrnutom svetu Antihrista satanizovana, onda je postavljena na pijedestal i obožavana.

Razrešenje filma je takođe tipično za ovaj žanr. Protagonista se oslobađa i ubija antagonistu. Simbolično, opet, On njeno telo pali na lomači. Oslobođen, sada je u harmoniji sa prirodom. Jede njene plodove, životinje ga pitomo posmatraju. Autor nas u epilogu vraća u onaj crno-beli svet iz prologa u kom vlada Hendlova arija. Pored Njega prolazi horda bezličnih žena i mi sada prisustvujemo Trirovoj verziji Bošovog "Vrta naslade", kakvo god značenje ta slika imala za ovaj film. 


DEKONSTRUKCIJA HORORA


Dok se u epilogu pozdravljamo sa ovim paklom kom smo bili izloženi, osećamo da nam nešto izmiče. Zašto se film zove Antihrist? Gde je taj Antihrist? U prirodi? U ženi? U ženi kao majci ili kao subjektu požude? U klitorisu? I onda nas nežna muzika, istovetna sa onom u prologu, vraća na ono od čega je sve i počelo: smrt deteta. Tada postaje jasno ono što nam je sve vreme bilo pred nosom. Šta je Antihrist? Antiteza. Šta Antihrist radi? Negira. Antihrist uopšte nije u priči, on je izvan nje. Evo ga u epilogu i eno ga u prologu. Antihrist je sam autor. Ko bi drugi mogao tako maestralno da učini smrt deteta lepim? 

Ovaj film je jedan od onih meta-filmova, film koji je svestan da je film. To vidimo u scenama u kojima likovi, bez očitog razloga, direktno gledaju u kameru. U takvom filmu, autor nije sakriven, već sveprisutan i bestidno manipuliše gledaocem. Već na početku prvog čina, Trir nam skreće pažnju da je tu. Kadrira vazu sa biljkom i zumira dno vaze u kojoj biljka trune. Kao da hoće da nam kaže: "Dobrodošli u moj svet. Tamo gde vi vidite biljku, ja vidim smrt biljke." 

Mogu lako da zamislim Lars Trira kao dete koje, izmoreno noćnim morama, slaže lego kocke. Kada ovaj reditelj i scenarista uđe u žanr, on to čini da bi ga dekonstruisao. Prethodno je isto učinio sa mjuziklom „Ples u tami“ (Dancer in the Dark, 2000. ). Umesto da igraju i pevaju kada su srećni i „zlo ne misle“, njegovi likovi pevaju zato što pate. Oduzevši mjuziklu srećan kraj, on je stvorio anti-mjuzikl, koji ipak ostaje mjuzikl. To isto čini i sa hororom.

Šta, dakle, radi autor horora kao Antihrist? Prvo locira najveći Božiji strah: smrt deteta. Ubivši dete, negirao je život u začetku. Zatim rastavlja žanr na sve one sastavne elemente, stilske figure i topose koji su nam samorazumljivi: hrišćanske simbole, žensku histeriju, pojam veštice, seks, krv, kolibu u šumi, podrum, tuš, perverziju svake vrste, vizuelnu transformaciju nevinog u stravičnog itd. Na kraju mu u rukama ostaje poslednja kockica, najelementarnija za žanr: zlo. Potom čini jedan strogo hororski postupak: transpoziciju zla. Ali, za razliku od svih horora, barem onih sa kojima sam se ja susretala, zlo postavlja izvan priče, u sebe samog. Time hororu oduzima element, bez kog obično nema horora: drugost.

I onda počne da slaže svoj horor. Sa ovakvom transpozicijom zla, on nema više potrebu da maskira zlo u onostrano i natprirodno, nema razloga da umotava naš strah u duh mrtvog deteta, niti da histeriju predstavlja kao zaposednutost demonom. Tako pozicionirano, zlo je sveprisutno. Kao pravi Antihrist, on ovim postupkom negira žanr i pravi anti-horor, koji ipak ostaje horor. 

Ono što mene kao nekoga ko uči dramu najviše fascinira je činjenica da je ovaj film dramaturški dragulj. Uzmite dva lika, nju i njega, stavite ih u scenario od sto minuta i ubrzo ćete uvideti da nećete znati šta sa njima da radite. Biće vam potreban treći element koji bi generisao sukob, pokrenuo obrt i ubrzao radnju. Lars fon Trir, ne samo da sve to uspeva sa samo dva karaktera, nego to čini poštujuću klasičnu dramsku strukturu do neverovatne preciznosti, zbog čega pažnja ne popušta, a napetost raste sve do kulminacije. 


Kada je Trir dve godine posle "Antihrista" izjavio da "pomalo saoseća sa Hitlerom" izbačen je iz Kana, a javnost je ostala zgrožena. Moje mišljenje je da takva izjava od autora "Antihrista", koliko god politički nekorektna bila, može biti samo prirodna, a osudiće je onaj koji se nikad nije zapitao: "A šta da sam rođen kao Nemac u nacističkoj Nemačkoj?" Lako je postaviti sebe u poziciju žrtve ili heroja i osuditi drugost. Ništa lepše nego biti partizan i time se dičiti. Teško je suočiti se sa mehanizmima zla u sebi i preuzeti odgovornost za genocid kao predstavnik ljudske vrste.


Na kraju da se vratimo na početak. Da li je opravdan strah od Lars fon Trira kao autora horora? Ako je roman ogledalo koje nosiš na putu, kako je to isticao Stendal, onda je film olgedalo u pokretnim slikama. Kad god dopustimo autoru da nas uvuče u svoj svet, brišemo razliku između autora i nas. Zato se na vrhu piramide straha u ovom filmu ne nalazi "Ona", "On" niti "Antihrist", nego najprostije Ja. Ko nije spreman da se suoči sa ovim i ovakvim Ja, ne treba da gleda film.

Međutim, ne mislim da je "Antihrist" film koji širi zlo kao ona video kaseta u filmu „Krug“ (Ringu, 1998.). Naprotiv, smatram da se u osnovi ovog filma nalazi najčistiji humanizam. Poput antičke tragedije, on vrši katarzu, pročišćenje duše kroz strah, kao i svaki dobar horor. Nije slučajno što je baš Trir ekranizovao Euripidovu "Medeju". Između ova dva autora ima toliko sličnosti da bih se usudila da Trira nazovem Euripidom XXI veka. Ko je dovoljno lud kao ja, može pročitati Euripidove "Bahantkinje", delo u kom Euripid sa tragedijom radi isto što i Lars fon Trir sa hororom: negira je i time je opravdava. 

A ko je navučen na katarzu, pa pogleda film, ne treba da očekuje da će do pročišćenja odmah doći. "Antihrist" je jedno od onih dela koje posadi zrno u tebi, pa te pušta da ga u osami košmara sam pretvoriš u samospoznaju. Posle treba samo nositi tu spoznaju u sebi i hodati svetom.

Dragana Miljković

3.12.2017

VEŠTICE KOJE NISMO SPALILI

Serija: Salem (Salem, sezona 1-3)
Kreatori: Brenon Braga, Adam Sajmon
Uloge: Dženet Montgomeri, Šejn Vest, Set Gejbel, Temzin Merčant, Eliza Eberli, Ešli Madekve, Ido Goldberg
Proizvodnja: SAD, 2014 - 2017
Trajanje: 36 epizoda, 60 min

Ako očekujete istorijsku sagu o besmislu nasilja proisteklog iz mas-histerije hrabrene religioznom fantazmom sa jednog od najmračnijih mesta kolektivne krivice u američkoj istoriji koja će vam se pravdati pokušavajući da politički korektno, retroaktivno, uvaži žrtve tog besmisla, na pogrešnom ste mestu i nemojte čitati dalje.


Salem je mračan, jeziv i zaista vođen vešticama koje imaju za cilj da prizovu đavola i stvore novi svet u kome će one imati svoju zemlju. Ova serija se ne ulaguje niti jednoj ciljnoj grupi, iako žrtve društvenih stega vidi kao nosioce oslobođenja vlastitih moći koje sa pouzdanjem postupaju protiv društvenih pravila i menjaju svet koji im se ne dopada, zarad ostvarenja vlastitih ciljeva, želja i osvete. Ovo je serija sa većinom ženskih likova, takođe serija o ženama, koja će vas naterati da istovremeno osetite simpatiju i užas prema onome što se smatra iskonskim zlom.


Odlično urađena uvodna špica propraćena Merilin Mensonovim izvođenjem teme Cupid carries a gun uvodi nas u gotsku sliku istorijske američke naseobine Salem. Ta estetika podseća donekle na AHS Coven (2013.) i na talasu pomame za vešticama i reinterpretacije američke istorije, obogaćene elementima natprirodnog, kakvo je moguće videti i u seriji Sleepy Hollow (2013.); dobijamo horor misteriju koja se bavi tezom da iza suđenja vešticama u Salemu zaista stoje natprirodne sile i događaji koji su ulivali užas u kosti stanovnicima surovog novog sveta, već opterećenog realnim strahovima od ratnih sukoba, gladi, bolesti i smrti, a prožetim borbom za moć u političkom i društvenom prostoru koje tek treba urediti državnim i moralnim vrednostima.

Upoznajemo Salem i njegove puritanske stanovnike kao zajednicu pod rigidnim društvenim i religioznim sistemom pravila koji ne drži baš visoko naučne obrasce mišljenja. Uz svu neizvesnost egzistencije u novom svetu koji tek treba da uspostavi svoje civilizacijske standarde, društvena zajednica koja pokušava da opstane po svaku cenu preslikava nasleđene obrazace ponašanja i predstavlja sidro starog sveta koji pokušava da održi status quo u pogledu raspodele moći i društvenih uloga jer to vidi kao recept za opstanak. Istovremeno je na snazi licemerje pojedinaca koji se bore za svoj status i mesto u toj zajednici. Nije teško zamisliti kako se i bez natprirodnog elementa u zatvorenim, a licemernim umovima, opterećenim političkim intirgama razvija ideja o manipulaciji te iste zajednice masovnom histerijom pri svakom i najmanjem odstupanju od retkih i krhkih elemenata poznatog u uređenju društvene zajednice koja želi da opstane po svaku cenu.

Za sliku puritanskog mišljenja kome je naučni pristup stran, borba protiv veštica i natprirodnog zla mogla bi se interpretirati kao sukob i ovladavanje prostranstvom haosa u koji je ta malobrojna skupina ljudi koji su napustili sve poznate stvari isporučena. U novim uslovima života jedini red za koji znaju je sada na probi samoodrživosti. Kao karakteristika zatvorenog uma javlja se to da na nove prilike i sve brojnije promenjive koje predstavljaju izazovi novog života reaguje tako što se više grči i zatvara u naporu da održi status quo. Iz ovoga proizlazi da je najefikasniji kohezivni element vladavina strahom, najuspešniji recept koji iznutra samoreguliše kvalitet žita u džaku tako što svako zrno pazi na ono susedno da nije zaraženo kukoljem i tera ih da se jače zbiju ne bi li na površinu izbacili ono koje deluje sumnjivo. I taj sistem radi.


E sad zamislite još ovo: da je ta paranoja opravdana i da neprijatelj zaista postoji, ali da razume taj modus operandi i koristi ga kao alat vlastitog opstanka i zaštite preusmeravajući paranoju po vlastitoj volji u službi osvete. Koristeći se puritanskim oružijem, veštice izazivaju još više straha i pometnju u tako krutoj strukturi koja upravo zbog svoje krutosti puca po šavovima. Zlo ovde nije naivno i sitno pakosno. Kao što deca, po nekima, treba da nadmaše svoje roditelje, tako zlo rođeno u ovim uslovima nadmašuje sitne ljudske pakosti, zavist i licemerje okruženja koje ga je stvorilo. Kroz samospoznaju vlastite moći i snage izvan pravila društva koje ga je izneverilo svojim maltretmanom ono se odlučuje na to da svet uništi i ponovo stvori u skladu sa svojim vrednostima i po svojoj meri. Ono je pametnije i bolje motivisano od zlobe i sitnih pakosti, okruženja u kome se rađa.

Iako su religiozno mitski elementi zla i veštičarenja doslovno predstavljeni klasičnim tropama poznatim kolektivnom nesvesnom od mita do bajke i Biblije, povrh svih očiglednih vizuelnih narativnih elemenata, treperi nagoveštaj da je ta vrsta spoznaje i ličnog oslobođenja u stvari pravo zlo jer predstavlja pobunu protiv utvrđenog sistema moći i uloga u društvu.


Ako bismo rekli da su vrata zlu otvorile sudbine povređenih žena učinili bi nepravdu i nepoštovanje njihovoj slobodnoj volji, tretirajući ih samo kao kanale i sredstva nečega što je veće od njih i čemu su one ne svojom voljom potčinjene, dok ako likovima damo za pravo slobodu opredeljenja otvaramo vrata stereotipizaciji žene kao one sposobne za zlo zbog svoje iskonski zle prirode. Istina je da poreklo veštica u seriji ide od onih koje su sa moćima rođene do onih koje pristupaju veštičarenju naknadno dobijajući moći od natprirodnih sila tj. samog Đavola služeći mu zauzvrat.


Ovaj momenat je bio naročito sporan u nekim reakcijama publike koje su seriju optužile za rasizam i mizoginiju, dodajući da nanosi štetu ne samo istorijskim žrtvama salemske histerije već i savremenim pripadnicima wicca religije i celokupnoj borbi za ljudska prava. Ipak to je malo prenagljena reakcija ako uzmemo u obzir da je radnja smeštena u 17. vek i da slika veštice i žene u datom trenutku nije mogla da izgleda drugačije nego što je predstavljena u seriji. Ako se manemo alegorija i traženja poučnosti ova serija jeste horor poslastica za sve koji su u stanju da razumeju koju ulogu u formiranju “zlih” karaktera igraju životne tragedije i obespravljenost bilo koje vrste, te želja za ispravljanjem nepravde koja im je naneta. Jednom kada više nemaš šta da izgubiš tek onda možeš shvatiti svoju pravu moć i ta vrsta emancipacije od društvene uslovljenosti događa se svim junakinjama od početka do kraja serije. 


Još više su prenagljene i besmislene bilo kakve moralističke optužbe na račun serije ako uzememo da je u pitanju priča jasno postavljena u žanr horora te da za cilj ima upravo to da se bavi izvođenjem drastičnih implikacija u različitim društvenim kontekstima i situacijama koje mogu u ljudima da izazovu najdisparatnije emocije bez potrebe za autocenzurom. Pravi užas i uzbuđenje iz ove serije za mene su upravo došli sa tog mesta bez autocenzure, a uprokos istoj u površinskim slojevima svesti dok sam se kolebala da li je pogrešno da navijam za ono što je eksplicitno i bez uvijanja prikazano kao zlo i kako da ne-empatišem sa motivima nekoga ko naizgled nije imao izbor, ali ni nadu pre transformacije.


Kao klinki jedna od omiljenih podvrsta horora u svakom mediju bio je upravo ovakav sa vešticama. One su u stanju da svoju ljudsku prirodu prošire i nadrastu pristupom natprirodnim moćima koje su im omogućavale da sprovode svoju volju i kontrolišu ishode. Ono što me je i tada plašilo, a popriličnu nelagodu izaziva i sada jeste da ta vrsta moći dolazi uz cenu jer potiče od nečega što tebe koristi i daje ti onoliko koliko si ti njemu potreban i poslušan. Kad bolje razmislim čini mi se da je ovakva vrsta trampe prilično prisutna u odnosu sa svakim bogom, samo što je Satana bog za koga ne možeš pretpostaviti koliko će mu tvoje ljubavi i posvećenosti biti potrebno bez obzira na to koliko si spreman da daš. Na drugoj strani postojale su veštice iz bajki koje mi nikada nisu bile toliko strašne, koliko samo, već kažnjene vlastitom malicioznošću, pakosne babe čija pakost i zavist moraju da se završe dodatnom kaznom jer ta njihova vrsta zla dolazila je iz unutrašnje mržnje i ogorčenosti umesto iz stupanja u “brak” sa širinom i svetlošću zabranjenog znanja koje te osnažuje da ti budeš onaj ko upravlja ostvarenjem vlastitih želja.


Kroz tri sezone vidimo obe vrste arhetipskih veštica sa različiitm poreklom moći isprepletene često u istim likovima kako se njihova priča otkriva i njihovi postupci obznanjuju. Evidentno je da je prva sezona vrlo hrabro zagrizla u mračnu sliku sveta koji zlo smatra opravdanim, ali njegove posledice strašnim dok nas šokira već u prvih nekoliko epizoda nečuvenim i besramnim postupcima u rangu "Igre prestola" (Game of Thrones, 2011-), igrajući povremeno na granici strave i apsurda, po meni svakako uspešno u korist strave. Druga i treća sezona malo mekše postupa sa temom bez obzira što se radnja zaoštrava i penje ka vrhuncu, šokantni postupci su ređi, a očigledniji postaju neki bajkoviti momenti ili bolje reći motivi iz bajki i momenti omaža obradama teme Antihrista onako kako smo je mi mogli upoznati kroz savremene interpretacije. Delimično, strava se gubi upravo brisanjem neverice da toliko zlo može da postoji i pokušajem suprotstavljanja glavnog ženskog lika posledicama sopstvenih izbora u želji da ipak sačuva neke od tradicionalno dobrih vrednosti koje je potisnula u svojoj transformaciji u vešticu. Eskalacije i obrti u trećoj sezoni konačnog razračunavanja sada već između nove i stare generacije onih koji raspolažu moćima dovršava se porukom da ljubav iskupljuje donekle i da trampa sa đavolom radi donekle. Zlo ne biva pobeđeno već samo odloženo da bi se i samo transformisalo u novu vrstu koja će odrediti karakter novog sveta. Po svim mojim saznanjima serija je ovde prekinuta, na 10. epizodi 3. sezone sa nekom vrstom logčinog dovršetka zbog drastičnog pada gledanosti u odnosu na prvu sezonu što se čak i meni kao fanu čini opravdano.

Makar prva sezona vredna je gledanja. Od nekih optužena da sebe shvata preozbiljno, jer u poređenju sa slikom klasičnih čudovišta, koja smo voleli koliko smo ih se i plašili, sada iskrivljenom i modifikovanom u drugim serijama, za račun inkluzije marginalizovanih grupa koje u savrmenom društvenom kontekstu često reprezentuju, ova serija bez blama govori: da mi smo veštice, mi imamo moć i ne plašimo se da je upotrebimo, ali vi treba da se plašite nas!

Nina Stefanija Blažević

3.05.2017

PRECENJENO I DOSADNO

Serija: Tabu (Taboo, sezona 1)

Kreatori: Čips Hardi, Tom Hardi, Stiven Najt
Uloge: Tom Hardi, Dejvid Hajman, Ona Čaplin
Proizvodnja: Velika Britanija, 2017.
Trajanje: 8 epizoda, 59min


Pre nedelju dana se završila prva sezona britanske BBC serije Tabu (Taboo, 2017.) i ja sam bio užasno iznerviran jer sam očekivao da gledam mini-seriju od osam epizoda, a ispostavilo se da je ovo tek početak sage. Prva sezona je doživela uspeh i kod kritike i kod publike, međutim lično sam se prilično smorio dok sam je pratio sve do same završnice koja izvlači opšti utisak. Nema mnogo originalnih stvari u samoj estetici, jer se u poslednje vreme inače snimaju mračne i morbidne serije kao što je ova, samo sa daleko interesantnijom i intrigantnijom radnjom, dinamikom i misterijom. Kao primer bih naveo prvu sezonu serije „Pravi detektiv“ (True detective, 2014.) i nedovršenu seriju „Hirurg“ (The Knick, 2014.). U mračnim koncepcijama ovih serija se mogu pronaći određeni elementi horora, što je slučaj i kod „Tabua“, zato sada i pišem o njemu. Trend koji pokazuje mračnu sliku sveta u televizijskim serijama postavila je verovatno proslavljena serija „Čista hemija“ (Breaking Bad, 2008 – 2013.), mada nakon gledanja „Tabua“ moram da konstatujem da se možda upravo ovim ostvarenjem taj trend izlizao. 


Radnja prati Džejmsa Dilejnija za koga svi misle da je pre deset godina nastradao u brodolomu, međutim on se vraća u London 1814. na sahranu svoga oca kao zakoniti naslednik. Što Britanskoj Kruni, Istočno-indijskoj kompaniji i amerikancima (sa kojima je Britanija u ratu) ne odgovara u političkom i ekonomskom smislu jer on ne želi da proda ostrvo Notka koje je svima strateški od velikog značaja. 


„Tabu“ se pretpostavljam ljudima dopada jer je to ono na šta su navikli, samo nova verzija istog. Mistični protagonista Džejms „Super Tom Hardi“ Dilejni  koji ima plan da prevari sve i svakog u korist vlastitih interesa koje sam gledalac ne otkrije do poslednje epizode prve sezone. On u svom dugom lepršavom kaputu i sa cilindrom na glavi šeta pred-džordžijanskim prljavim Londonom i svi ga se plaše. Pri tom stalno mumla neke vradžbine koje je naučio u Africi od crnačkih vračeva, pali vatre i dim nateruje na svoju glavu. Objektivno njegove vradžbine nemaju nikakvog uticaja na razvoj događaja već je to naprosto deo njegovog karaktera, što gledaocu zapravo ostavlja mašti na volju da zamišlja da li on ima neke moći ili ne. To jest da li u svetu ove serije postoji magija kao objektivna činjenica ili ne. U svakom slučaju on ima snoviđenja i halucinacije koje ga prate iz epizode u epizodu i u određenoj su vezi sa misterijom njegove ličnosti. 


Atmosfera i estetika su odlični, muzika pomalo dosadna i neupadljiva, režija korektna. Razvoj događaja se kilavo odvija, a kada se otkiju određeni delovi misterije nemaju neki poseban efekat. Humor takođe ne funkcioniše na mestima gde treba da ga bude. Primer za to je Dilejnijev sluga, Brajs koji igra džangrizavog starca prepunog doskočica. Jedino sam bio svestan da njegov lik treba da bude komičan u određenim situacijama, ali to nije. Takođe Lorna (žena Dilejnijevog oca) i Zilfa (Džejmsova polusestra) imaju dosta nejasne uloge u čitavom zapletu. Njihovi likovi su prisutni ali dramaturški ne utiču mnogo na razvoj događaja, što ih čini pasivnim. Serija je spora, mračna i gnjavi, tek se oseti dinamika pred kraj šeste epizode i traje do kraja osme. Ali zato u prve tri ništa nije jasno, a nedovoljno intrigantno. Gledajte ovo na sopstvenu odgovornost.

Nenad Lančuški