CARRIE, KRVAVA PRIČA O OSVETI

Carrie, krvava priča o osveti: roman Stephena Kinga, te filmske adaptacije Briana DePalme (1976) i Kimberly Price (2013)

Isus motri sa zida.

Lice mu je hladno k'o stena.

Ako me voli, kao što mi ona zbori,

Zašto sam tako usamljena?

U predgovoru kojeg je napisao za svoj roman Carrie koji je prvi put objavljen 1974. godine, Stephen King objašnjava kako je to prvobitno trebala biti priča, ali se jednostavno „otela kontroli“ i prerasla je u roman koji odudara od nježne književnosti koju je pisao na časovima kreativnog pisanja. King objašnjava kako je ideja za pisanje romana o djevojčici koja ima telekinetičke sposobnosti nastala iz njegove potrebe da se na neki način oduži dvjema djevojčicama koje je poznavao u srednjoj školi, a koje društvo nije prihvatalo, čak ni onda kada su se one trudile da budu kao drugi. Nijedna nije završila srednju školu, niti je doživela leto trideseto. Tina se ubila. Obesila se u podrumu. Sendi je umrla tokom epileptičnog napada u stančiću koji je iznajmila u gradu kad smo krenuli u srednju školu. (King, Stephen: Carrie, Vulkan, Beograd, 2013, 7.) Na taj način, King nas uvodi u ovaj roman kao u neku vrstu manifesta za jednu osvetu u velikom stilu, gdje je glavna junakinja izrazito ambivalentna figura koja istovremeno želi i smrt svijetu koji je okružuje i njegovu ljubav.

Struktura romana Carrie podsjeća na tok suđenja, ili pak bilješke iz sudnice, gdje se pred čitatelje kao pred porotu iznose dokazi o tome kakva je osoba bila Carrie White. U skladu sa tim, roman počinje tako što prenosi članak iz novina koji govori o kiši kamenja što je pala sa neba na kuću Margaret White i njene kćeri Cariette (Carrie). Dakle, roman počinje opisom jednog čuda koje se desilo mnogo prije onoga što će ta djevojčica počiniti kada odraste, čime se u prvi plan stavlja kako je junakinja ovog romana neobična, kako su ona i njena majka zapravo autsajderi. Zbog toga struktura romana djeluje izrazito fragmentirano, a ono što sve fragmente međusobno spaja jeste glavna junakinja. Atmosfera romana znatno je drugačija od atmosfere njegovih filmskih adaptacija, na filmu ne vidimo da je „slučaj“ Carrie White dokaz za postojanje telekineze o kojoj se pišu knjige i naučni radovi. Ne znamo, tj. ne vidimo to da Carrie sluša rok muziku, da u svoj rokovnik zapisuje stihove Bob Dylana: Svi znaju/ da luče neće naći mir/ dok konačno ne shvati da je kao ostali...//., da svoju majku naziva kurvom, da zamišlja kako oni koji joj se rugaju pate dok ona uživa u prizoru. Kako navodi Leigh. A. Ehlers u svom tekstu Carrie: Book and film, struktura ovog romana podsjeća na strukturu romana Frankenstein, autorice Marry Shelley, koji u sebi utjelovljuje i elemente žanra naučne fantastike i gotičkog horora, a koji se isprepliću i u Kingovom romanu. U filmovima nema ovog odmaka od glavne junakinje, tj. nema mogućnosti da se gledatelji potpuno distanciraju od nje i da njenu smrt, koja je u suštini samoubistvo, gledaju kao naučni fenomen predstavljen na nekom eksperimentalnom obzoru.

Carrie je spremna umrijeti, ona prihvata ulogu nesrećnice, ulogu nevine koja je osuđena na propast i smrt, ali time donosi i smrt onima koji su posredno ili neposredno učestvovali u njenoj nesreći. King do apsurda i vrhunca dovodi sliku žene koja je predstavljena kao žrtva, kao neko ko ne djeluje iako bi mogao učiniti nešto povodom svog položaja, dok se u konačnici ne odluči oduprijeti toj ulozi, što rezultira katastrofom koja je predstavljena kao najtragičniji događaj nakon Kennedyevog ubistva. Onda kada Sue Snell nagovori svog momka Tommya Rossa da ode na matursko veče sa Carrie umjesto sa njom, dakle, kada je prvi put u njenom životu neko odlučio učiniti nešto lijepo za nju, to će se odmah, u skladu sa poetikom horora, pretvoriti u svoju suprotnost.

Ono što atmosferu u kojoj Carrie živi i odrasta čini drugačijom jeste fanatična religioznost, strah od đavola, tijela i tjelesnog, od strasti i emocija, tu vlada skoro pa srednjovjekovni pogled na religiju i božiju kaznu, pri čemu je Carrie jedina pastva, a njena majka sveštenica. Njihova kuća je poput crkve sa prostorom za molitvu, ali i ćelijom za kaznu i samokažnjavanje u kojoj Carrie provodi sate, a nekada i dane gledajući slike Jahvea koji uništava ljudski rod, Kristovo raspeće, te Crnog čovjeka crvenih očiju koji ima glavu šakala i trozubac u ruci. Fabula romana je jednostavna, on govori o neobičnoj djevojci sa telekinetičkim moćima koja će za matursko veče doživjeti najveće poniženje u svom poniženjima ispunjenom životu, nakon čega će njen bijes doslovno eksplodirati. Mogli bismo reći kako je sav „horor“ u ovom romanu koncentrisan upravo u opisu krvave maturske večeri.

U filmovima je Carrie predstavljena kao nespretna, ali je lijepa i pametna plavokosa djevojka koja se od ostalih razlikuje prije svega po svojoj stidljivosti. To je u filmu iz 2013. godine dodatno naglašeno činjenicom da ona u školi uvijek kraj sebe ima gomilu knjiga, biblioteka i čitaonica su jedino mjesto gdje je niko ne napada, niti je izruguje. Dakle, u filmu nema mogućnosti za predstavljanje gađenja i otklona sa kojim pripovjedač u romanu opisuje njen izgled. U Priceinom filmu umjesto toga se javljaju simpatija i sažaljenje gledatelja prema njoj, dok je u DePalminom filmu ta vrsta suosjećanja sa junkinjom otežana specifičnim postupcima koji ukazuju na to da je njen pogled opasan, pa se tako u filmu javljaju krupni planovi njenog lica i detalj oka koje prati muzika, naglašavajući napetost što postoji između njega i predmeta ili osobe u koje gleda. Svaki put kada Carrie upotrijebi svoju moć telekineze, njen pogled će pratiti oštar zvuk koji podsjeća na zvuk violine iz Hitchcockovog filma Psycho. Kao i Norman Bates i Carrie je odrasla bez oca, njen dom je poput zatvora sa mnoštvom ogledala, lukova, vrata i upaljenih svijeća i svaki put kada se pojavi opći plan koji prikazuje školsko dvorište i ulice obasjane suncem, mrak njenog doma je dodatno naglašen.

Nije slučajno to što King bira trenutak kada Carrie dobija svoju prvu menstruaciju kao tačku u kojoj će se čitatelji upoznati sa njenim likom, njena menstruacija je kao inicijacija u svijet čula i dočekana je uz podsmijeh, izrugivanje i suze, a njena majka će pomisliti kako je ona automatski ušla u svijet grijeha, da je sada đavolu primamljiva i lako dostupna. Jasno nam je da na taj način King dodatno usložnjava pitanje religije, te odnosa dobra i zla koji se sastaju u liku djevojčice koja postaje Žena. Kao što je priču o Carrie, King otvorio novinskim člankom nakon kojeg slijedi opis trenutka u kojem ona dobija menstruaciju, tako je ponovo u trenutku smrti iz nje počela teći krv, čime je zatvoren krug njenog života.

DePalmin film počinje kadrom koji prikazuje školsko dvorište i djevojke koje igraju odbojku, nakon čega se fokus prebacuje na Carrie koja nervozno stoji na sredini igrališta i odmahuje glavom, a odmah nakon toga slijedi scena u svlačionici gdje ona dobija svoju menstruaciju. S druge strane, film iz 2013. godine, počinje scenom njenog rođenja, kamera kao da se poput zmije približava kući Margaret White (Juliane Moore), čuje se njen vrisak, nakon čega se kamera penje uz stepenice i pokazuje ženu koja nije ni svjesna da se porađa jer ubjeđuje samu sebe da je bezgrešna. U trenutku kada se Margaret porodi prvo će uzeti nož i pokušati ubiti svoje krvlju prekriveno dijete, čime je od samog početka ovog filma pokazan izopačen odnos majka – kćerka. Također, moguće je napraviti paralelu između uvodne scene i kraja filma, kada će Carrie biti prekrivena krvlju i kada će je majka zbosti nožem.

Film Briana DePalme je postao jedan od kultnih filmova, svojevrsni je klasik horor žanra, jer se u njemu za razliku od književnog predloška naglasak stavlja na prikazivanje užasa i ubistva. Međutim, ritam filma, odgovara osnovnoj liniji priče koju nudi Kingov roman, a to je priča o Carrie White (Sissy Spacek), a ne priča o tome kako bi trebalo govoriti o njoj.

Jedan od stereotipnih elemenata prikazivanja američkog društva na filmu jeste matursko veče nakon koje srednjoškolci doživljavaju promjene u svom životu i odlaze u svijet odraslih, što funkcioniše poput svojevrsnog rituala. Scenu „krvave maturske večeri“ u filmu iz 1976. godine karakterizira smjena krupnih kadrova Carrieinog oka i kadrova koji pokazuju šta to ona čini sa ljudima, tj. na koje ih sve načine ubija. Na početku ove scene, kada kanta sa svinjskom krvlju padne na Carrie, muzika prestaje i kamera prelazi sa njenog tijela na masu ljudi koji se smiju, a predstavljeni su kroz usporeni snimak, dok se njihov smijeh ne čuje. Umjesto toga, vide se samo njihove grimase i čuje zvuk kapanja krvi. Nakon toga Carrie čuje majčin glas koji je upozorava, što će je u potpunosti razjariti, nakon čega počinje njena osveta. Kada nakon toga ode kući, Carrie će ubiti svoju majku tako što će pogledom zariti noževe u njeno tijelo koje će se naći razepeto na vratima ormara kao tijelo Isusa Krista. Prvo vidimo krupni plan njenog lica i otvorene, ali mrtve, oči, zbog čega izgleda kao ikona, nakon čega se kamera polako udaljava od nje prikazujući da je razapeta u sobi prepunoj svijeća i stoga podsjeća na crkvu. Film završava tako što prikazuje Sueinu noćnu moru u kojoj ona odlazi do tla na kojem je nekada staja kuća Carrie White a sada samo drveni križ i na njemu pogrdan natpis, čime je napravljen odmak od romana, ali se režiser i dalje oslanja na ono što King opisuje u romanu. Kada Sue krene da ostavi cvijet pokraj križa, zgrabit će je krvava ruka koja izranja iz tla, što odgovara jednom od pripovjedačevih opisa osjećaja koji se javljao u Carrie kada bi se nakon škole približavala kući.

Scena maturske večeri, u filmu iz 2013. godine prati gore navedenu logiku, poigrava se sa smjenom zvuka i tišine, krupnih, srednjih i opštih kadrova, ali je užas prikazan, prije svega, kroz specijalne efekte. Carrie neće čuti glas svoje majke, neće gledati u masu i vidjeti samo grimase ljudi koji se smiju, a kadar u kojem kanta sa svinjskom krvlju pada na nju će biti ponovljen nekoliko puta, pri čemu je podcrtana uloga užasa koji počiva na prikazivanju prolivene krvi. Kraj filma, također, prati izmjene koje su napravljene u filmu iz 1976. godine, ali će Sue umjesto ruke koja izranja iz zemlje, u noćnoj mori ugledati ruku koja izranja iz njene utrobe dok leži na porodiljskom stolu.

Na temelju analize filma Carrie režisera Brajana DePalme, jasno je da on pravi odmak od uobičajenih holivudskih filmova i postaje kultni, dok film K. Price predstavlja svojevrsni omaž ovom kultu. Iako u prvi plan stavljaju lik Carrie White, filmovi na kraju prave odmak od nje kao junakinje i pokazuju šta se dešava sa Sue nakon njene smrti. U filmovima nema ukazivanja na novinske članke i knjige koje govore o telekinezi i slučaju „krvave maturske večeri“, pa tako nema ni autobiografije „Zovem se Susan Snell“ u kojoj autorica kaže: "Konačno su snimili film o tome. Gledala sam ga prošlog aprila. Izašla sam iz bioskopa obuzeta mučninom. Kad god se nešto važno dogodi u Americi, Amerikanci moraju da to pozlate i izlakiraju, dok ne počne da se sjaji kao dečja cipela. Tako mogu da zaborave. Izgleda da malo ko shvata da bi zaboravljanje Keri Vajt moglo biti stravična greška." (King, Stephen: Carrie, Vulkan, Beograd, 2013, 105)

Dakle, Stephen King je u strukturi romana Carrie već nagovijestio da je to priča po kojoj bi se mogao snimiti film, samo što je u svijetu romana to predstavljeno kao način da se zaboravi jedan tragičan događaj, dok su filmovi za nas, gledatelje, poput podsjetnika na priču koja se poigrava sa odnosom društva i pojedinca. Za lik Carrie White mogli bismo reći da funkcioniše poput homo sacera, kojeg Giorgio Agamber definira kao život kojeg se ne da žrtvovati, a kojega se unatoč tomu smije ubiti. (Agamben, Giorgio: Homo sacer: suverena moć i goli život, Arkzin, Zagreb, 2006, 75) Iz toga proizilazi i snažna simbolika krvi u romanu Carrie i njegovim filmskim adaptacijama, gdje se u jednom simbolu spajaju i krv Isusova, i krv majke i djeteta, krv ubistva i samoubistva. Za homo sacera je karakteristično da se pojavljuje u iznimnim situacijama koje stoje nasuprot svojevrsnog prirodnog stanja stvari, on je izopćen i u njemu se spajaju obožavanje i užas, a Carrie se kao takva pojavljuje na maturskoj večeri, kada će je njeni vršnjaci politi svinjskom krvlju uz povik: "Svinjska krv za svinju!" Iako će se čitatelj već u prvih nekoliko stranica romana upoznati sa sudbinom Carrie White, kada pripovjedač krene opisivati način na koji je ona skoro pa uništila cijeli grad i otišla u smrt, tada nastaju jeza i strah, postavljamo pitanja koja lebde u atmosferi i nakon pregledanih filmskih adaptacija: Da li je to što ova djevojka čini čisto zlo, ili je to mučenica čija patnja završava osvetom i kažnjavanjem? Da li je ona utjelovljenje zla ili je svetica?

Zerina Kulović