Showing posts with label Azijski horor. Show all posts
Showing posts with label Azijski horor. Show all posts

5.23.2021

RUPA U GLAVI

Film: Homunkulus (Homunculus)
Režija: Takaši Šimicu
Scenario: Naruki Macuhisa, Eisuke Naito, Takaši Šimicu
Uloge: Go Ajano, Rijo Narita
Trajanje: 115 min
Proizvodnja: Japan, 2021.

Takaši Šimicu je uz Hidea Nakatu odgovoran za popularizovanje novog talasa japanskog horora (iliti J-horora), krajem devedesetih i početkom dveljiaditih. Filmovi koje su napravili u ovom periodu su im obeležili karijere, iako su i jedan i drugi nastavili da stvaraju sve do danas sa filmografijama koje broje preko četrdeset naslova.

Ovo je posebno istinito za Šimicua, koji je po sopstvenom priznanju kroz celu karijeru pokušavao da se oslobodi kletve “Kletve” (Ju-on, 2000.). Ono što je počelo kao serijal kratkih filmova poručen od strane jedne kompanije za mobilnu telefoniju, preraslo je u globalni fenomen. “Kletva” se do danas proširila na trinaest filmova (računajući one za američko tržište), serijal knjiga, televizijsku seriju i video igru.


Iako je u Japanu nastavio da se bavi žanrovskim filmom, i tu i tamo iznedrio poneki odličan naslov, kao što je “Marebito” (Marebito, 2004.), malo je verovatno da su čak i ljubitelji japanskog horora obraćali pažnju na ove naslove, naročito nakon što je fama oko J-horora splasnula sredinom dvehiljaditih.

U svakom slučaju, Šimicu nezaustavljivo stvara sve do danas, i ove godine je izbacio dva naslova, a treći je u najavi. Prvi je klasična priča o duhovima po imenu “Selo samoubica” (Jukai mura, 2021.), a drugi je adaptacija mange Hidea Jamamota po imenu “Homunkulus”. “Selo samoubica” još nije prikazan van okvira azije, ali zato je drugi naslov otkupio Netflix i sinhronizovao na engleski jezik, tako da je već dostupan široj publici.

Kako ne poznajem Jamamotov rad, mimo brutalne i kontroverzne adaptacije “Ičija ubice” (Ichi the Killer, 2001.), u režiji neponovljivog Mike Takašija, ne mogu govoriti o tome koliko je adekvatno strip preveden na veliko platno. Ali zamerka fanova serijala je gotovo redovno na tome što su mnoge sporedne stvari odsečene, a film se bazira samo na prvoj polovini serijala. Ali ovo se uvek može očekivati kada je reč o pretvaranju serijalizovanog dela u dugometražni film, ponešto se uvek mora žrtvovati.

Premisa “Homunkulusa” zvuči kao da je ispala iz nekog naučnofantastičnog B-filma: Mladi doktor Manabu Ito (Rijo Narita) nudi beskućniku Nokošiju (Go Ajano) koji je izgubio pamćenje izvođenje hirurškog zahvata kojim će otključati potencijal njegovog mozga (sa sve pričom o tome kako koristimo 10% mozga).


Naime, reč je o trepanaciji, jednom od najstarijih hirurških zahvata, koji je izvođen još u praistoriji, a za razliku od priče o korišćenju 10% mozga, ovo je zaista tačno. Iako su ovaj zahvat praistorijski ljudi izvodili iz drugih razloga, Ito će Nokošiju bušenjem lobanje u čeonom delu otvoriti treće oko.

Rupa u njegovoj lobanji će mu omogućiti da svojim levim okom vidi homunkuluse drugih ljudi, tj. manifestacije njihovih trauma, predstavljene na razne kreativne načine. Ovo je verovatno najzanimljiviji deo filma, u kome pomaže nekolicini ljudi da savladaju svoje traume. Sa izuzetkom scene silovanja srednjoškolke, koja sigurno nije bila nužna, niti narativno opravdana, i možda će nekoga naterati da film tu zaustavi. 


Takva odluka i nije loša, jer u toj tački film uzima prilično konvencionalan zaokret, i kao da zaboravlja da je prvih sat vremena gradio priču o psihološkom hororu proizašlom iz trauma. Cela stvar deluje kao da su se autori predomislili i odlučili da ne idu do kraja. Ipak nisu oni Mike Takaši.

Ako bih morao da izdvojim neke dobre strane ovog filma, na prvom mestu bih stavio glumu Go Ajana i Rija Narite, koji uspešno nose film. Takođe, sa aspekta dizajna, svet homunkulusa viđen kroz Nokošijevo levo oko izgleda veoma maštovito i upečatljivo i film bi sigurno bio mnogo interesantniji da smo mogli videti više toga. 

Ne znam šta je nateralo Šimicua da uzme ovaj projekat, posao poput ovoga bi uradio bilo koji zanatski potkovan reditelj, i možda bi film bio manje razočaravajući da ga ne potpisuje reditelj sa više od dvadeset godina iskustva u žanru. Pogledajte ga ako nemate šta pametnije da radite i možete da progutate scenu seksualnog zlostavljanja. Nadajmo se da će “Selo samobica” biti za nijansu upečatljiviji film zbog koga jedan kultni reditelj neće morati da se stidi. 

Aljoša Tomić

1.31.2021

BEZ SAČMARE I SEKIRE

Film: #Živ (#Saraitda)
Režija: Il Čo
Scenario: Il Čo, Met Nejlor
Uloge: Ju Ah-in, Park Šin-je
Trajanje: 98 min
Proizvodnja: Južna Koreja, 2020.

Ušli smo u drugu godinu COVID-19 pandemije, i iako stvari ne izgledaju tako depresivno kao na početku, sigurno je da će ova trauma ostaviti traga u životima svih u godinama koje dolaze. Da je ovaj virus ostavio traga i na svetskoj kinematografiji, vidi se po obilju filmova koji za temu imaju izolaciju. 

recenzija horor film

 Jedan od najsvežijih primera nam dolazi iz Koreje, a reč je o zombi trileru. Kada se pomenu Koreja i zombiji svima na pamet prvo pada sjajni "Voz za Busan" (Busanhaeng, 2016.), koji je prošle godine dobio ne tako sjajan nastavak. S obzirom na visoke standarde koje je postavio ovaj film, i na to da je "#Živ" prvi dugometražni film Il Čoa, nisam očekivao da će ovaj film dostići ludilo frenetične akcije "Voza za Busan".

Na moje zadovoljstvo, ovaj film to nije ni pokušao. Smešten na početak pandemije nepoznatog virusa koji pretvara ljude u zombije, pratimo mladog gejmera O Džun-vua (Ju Ah-in) koji dane provodi pred ekranom svog računara, nezainteresovan za probleme stvarnog sveta. To jest, sve dok sa TV-a ne stigne vest da je proglašen karantin i da niko ne sme da napušta svoje stanove. 
 
horor film recenzija

Od ovog trenutka Džun-vu, mladić bez previše životnih veština, mora smisliti način da preživi zombi apokalipsu sa ono malo stvari koje ima u stanu. Premisa nije naročito originalna, štaviše viđena još davno u "Zori živih mrtvaca" (Dawn of the Dead, 1978.), a doslovno prenesena iz romana "Svetski rat Z: Usmena istorija rata protiv zombija". A u još skorije doba viđena u "Noći koja je pojela svet" (La nuit a dévoré le monde, 2018.) Ipak, ništa od toga neće vam biti bitno dok pratite Džun-vuove pokušaje da preživi iz dana u dan.

Mislim da je čar ovog filma bar delimično u nespretnom manirizmu glavnog junaka: svi smo mi bar nekada razmišljali o tome šta bi uradili usred zombi apokalipse i mislim da sada, nakon što smo iskusili pandemiju, možemo biti načisto da ne bi bili onaj frajer sa sekirom, ili opaka dama sa sačmarom. U stvari sa sigurnošću se možemo prepoznati u liku simpatičnog Korejca koji je srećan ako se dokopa pakovanja instant rezanaca. 
 
recenzija horor film

Iako je smešten na ograničen prostor, film ni u jednom trenutku ne postaje dosadan, Il Čo popunjava svaki minut filma interesantnim idejama kojima se Džun-vu dovija da dodje do hrane, vode ili dok pokušava da ostvari kontakt sa drugim #živima. Iako se poslednji čin filma pretvara u akcionu jurnjavu, prve dve trećine filma u kome pratimo njegovo snalaženje je ono što me je kupilo.

Film je doživeo neverovatan uspeh u Južnoj Koreji, gde je tri nedelje za redom bio na vrhu Box Officea, a zatim i na striming servisu, gde je bio na vrhu najstrimovanijih filmova u 35 zemalja nakon što je Netflix otkupio prava za prikazivanje. Naravno, kao ultimativni oblik priznanja o uspehu, još iste godine dobio je i svoj američki rimejk "Sam" (Alone, 2020.), koji se nije naročito proslavio. 

recenzija horor film

Zombi horori su možda prezasitili tržište poslednjih godina. Kroz more serija i filmova mogli smo videti svaku moguću varijantu zombija, od onih koje hodaju, do onih koji trče. Od onih bezumnih, do onih koje imaju neki oblik intelekta. Od nemrtvih do inficiranih. I sve između. Stoga šarm ovog filma je upravo u povratku osnovama, ljudskoj drami i fokusu na osećaj beznađa koje glavni junak ima usred novostvorenog haosa.

Možda bi svi junaci koji vitlaju hladnim i vatrenim oružjem dok kose talase zombija mogli nešto da nauče od skromnog Džun-vua. Napetost i uzbuđenje se ne mere brojem leševa koje junak pregazi, nego našom sposobnošću da se identifikujemo i empatišemo sa njim.

Aljoša Tomić

9.06.2020

SURVIVAL HOROR NA STEROIDIMA

Film: Voz za Busan 2: Poluostrvo (Train to Busan 2, Peninsula)  
Režija: Sang-ho Jon 
Scenario: Sang-ho Jon, Rju Jong-je 
Uloge: Dong-Vong Gang, Jung-hjun Li, Ri Li...
Trajanje: 116 min
Proizvodnja: Južna Koreja, 2020.


Pre četiri godine prijatno nas je iznenadio i pažnju nam zaokupio korejski horor "Voz za Busan" (Busanhaeng, 2016.) autora Sang-ho Jona. Dočekali smo trenutak svetske pandemije da vidimo nastavak filma koji blisko dodiruje granice stvarnosti u ovom trenutku baveći se događajima 4 godine kasnije nakon onih u čuvenom vozu. 

recenzija horor film

U ovom scenariju virus se ne širi izvan Južne Koreje, ali zemlje koje su 4 godine primale izbeglice iz virusom zahvaćenih područja sada odustaju od toga nakon što ispostavi da je na jednom od brodova bilo inficiranih virusom. Zahvaćeno područje se zatvara i urušava u sebe u periodu od 4 godine, čineći tu teritoriju zemljom zombija.

Bivši vojnik Jung Siok (Dong-Vong Gang) koji je jednom uspeo da umakne katastrofi, sada zbog "ponude koja se ne odbija" ponovo se nalazi na putu za čuveno poluostrvo sa kog je virus izbio i tamo zatiče preživele. Kako i kome je moguć opstanak u zemlji nemrtvih videćete u filmu.
 
Okruženje u kom se sve događa je devastirani napušten grad i njegovi slojevi prašine i ružnoće, u čijem srcu podmuklo kuca atmosfera surove naseobine neobične grupe stanovnika koja se u svom povratku iskonskom životinjskom ludilu unutar ljudskog bića, nalazi na putu da se potpuno odrodi od humanističkih tekovina civilizacije. 

recenzija horor film

Ipak, ovde kao i u svom prethodnom filmu autor nalazi način da ono ljudsko, toplo i nadajuće stavi u dečije ruke time pojačavajući kontrast između života kako ga poznajemo i užasa pred onim što je prevladalo život na poluostrvu. Uloge dve sestre koje uspevaju da opstanu u vrtlogu užasa poverene su dvema veoma mladim glumicama koje čine odličan tandem (Ji-won Li i Ri Li) i svetlu tačku u svom okruženju, a i u filmu kao takvom.

Kako naslov teksta kaže ovo je postapokaliptični survival horor i to još na steroidima jer je sve luđe, brže, prašnjavije, još više za dlaku, ali opet nekako time ne mnogo strašnije. Film kombinuje red naracije i dramatizacije uz neobično emotivne muzičke isečke sa redom akcije i surovosti koja će vas podsetiti na svet "Pobesnelog Maksa" (Mad Max, 1979.), ali suprotno prljavštini pustinjskog sveta, ovde je glavnina radnje obojena tonovima noći: plavom, sivom i crnom. 
 
Ipak, kada bi ovaj film bio torta ili lenja pita, generalni utisak bio bi da fil naracije nije učinio sočnijim kore akcije ili obrnuto. Ukoliko akcija predstavlja sočni sos od jabuka kore naracije su nepropusno zapečene i nauljene tako da slast fila ne prolazi i ne integriše se sa korama koje bi terbalo da čine gradivnu strukturu i stabilnu konstrukciju ovog ostvarenja. 
 
recenzija horor film

Za razliku od prvog dela gde je radnja jasna i fokusirana, zajedno sa jurnjavom unutar vagona u vozu koji pravolinijski juri šinama koje imaju svoj jasno određen pravac, radnja u ovom filmu nema takvu vrstu fokusa. Sveprisutan je osećaj rasplinutosti i nekolicine narativa koji se iako prisiljeni sa teškoćom susreću. Zbog svega toga izvesno je da bi vaša emotivna reakcija na kraju filma mogla da vas iznenadi.

Ono čega u ovom filmu ima, u skladu sa prvim delom, ipak samo u tragovima je odlična telesna gluma zombija, koji su u prvom delu svojom koreografijom pratično gradili scenografiju u sterilnim vagonima. Oni ovde bivaju zapostavljeni, stapajući se u bleskovima svetlosti u bezlične mase neartikulisanih tela. Mada, dok ne saznamo da li zagrobni život iznad zemlje može to da uradi čoveku, odnosno širokim narodnim masama, možda ne možemo da stavljamo primedbu. 
 
recenzija horor film
 
Šalu na stranu, u originalu ovaj film zove se "Voz za Busan 2", ali osim što se naslanja na izbijanje pandemije i doslednost u maskama čudovišta, malo šta bi ga moglo okarakterisati kao nastavak. Više se čini da su obe priče ravnopravni stanovnici jednog sveta i saborci time što istražuju formulu: porodica-obaveza-krivica ali i to svaki na svoj način. Prvi, s obzirom da je prvi, za gledaoca, čini to mnogo originalnije, detaljnije, minucioznije, dok je drugi haotičan, dosta narativno šaren, iako surov na mahove, čini se nezgrapno izveden - unutar sebe neusklađen.

Naravno, molim vas, ne dajte da vas to omete, ukoliko želite, a svi zombiljupci će želeti, pogledajte ovaj film. Akcija je veoma intenzivna, iako, uprkos brojnim truležnim telima, ne dovoljno odvratna, atmosfera ume da bude teskobna, naizvesnost je (istina na mahove) zagarantovana, katarza mogućna! Nema razloga da mu ne date šansu, samo nemojte očekivati nikakav nastavak.



Nina Stefanija Blažević





6.16.2019

MORAŠ OSTATI ŽIV

Serija: Kraljevstvo (Kingdom)
Kreatori: Kim Jun-hei (scenario), Kim Sijong-han (režija)
Uloge: Duna Baj, Greg Čan, Džun-ho Hejdžio...
Sezona: 1
Trajanje: 45 minuta (6 epizoda)
Poizvodnja: Koreja/SAD – Netflix, 2019.

Ova Netfliksova serija probila je budžet za svaku epizodu i popela cenu investicije na više od 1,78 miliona dolara po epizodi. Premijerno je emotivana na Netfliksu krajem januara. Žanrovski je deklarisana kao akcija, drama i triler, ali ključne reči su zombi apokalipsa i to je ono zbog čega smo morali i mi da je pogledamo. Razlog da recenziramo ovu dramu sa primesama jednog od najpopularnijih horor žanrova je svež pristup temi. 

horor film recenzija serija recenzija

"Kraljevstvo" definitivno predstavlja osveženje u zombi žanru, temi koju većina serija i filmova eksploatiše smeštenu u našu sadašnjost ili neposrednu budućnost kao katastrofu koja nas već/tek očekuje. Za razliku od svega na šta smo mi navikli radnja ove serije smeštena je u daleku prošlost u srednjovekovnoj Koreji. Pravi izazov je predstaviti način razmišljanja koji bi imali ljudi u ono vreme da su su se suočili sa katastrofom tog tipa u svetu u kom, na moje opšte iznenađenje, religiozno i magijsko imaju veoma mali udeo u svakodnevici koja je ipak suštinski ritualizovana. 

serija, horor, film, recenzija

Ritual uvodne špice serije je sažetak i maltene njen trejler u malom, prepun detalja, kada vas uvuče u pojedinosti, eskalira jump scare-om. Naravno da vas neće plašiti u svakoj narednoj epizodi, ali njegova funkcija i nije puko strašenje, već proročasntvo užasa koji dolazi onda kada se povlašćeni izdignu čak i iznad svojih povlastica, pa iznad ljudskog hoće i božansko, preko prirodnog, polažu pravo i na natprirodno i što bi mi ovde rekli, preko 'leba hoće pogače. 

horor film recenzija serija

Specifičan senzibilitet ovom ostvarenju, čije je snimanje druge sezone otpočelo, već u februaru ove godine, dalo je i pisanje Kim Jun-hei, korejske dramatruškinje i scenaristkinje. Kim se bavi pisanjem za TV serije od 2011. godine. Najpoznatije ostvarenje pre ovoga je policijska proceduralna serija Signal iz 2016. godine. 

Inače "Kraljevstvo" predstavlja adaptaciju web comic-a Kraljevstvo bogova (The Kingdom of the Gods) koji je pisala Kim, a crtao Jang Kjang-il. U strip sam nismo uspeli da zavirimo jer različiti rezultati pretrage ne vode niti na jednu adresu za online čitanje ove manwhe (reč manwha na korejskom znači isto što i na japanskom manga i kineski manhua – stripovi). Navdno je ovaj stripski mini serijal u stvari spinoff većeg serijala Burning hell: Kami no Kuni.

Šta je novo u kraljevstvu tj. zbog čega je ono svež stvarlački poduhvat na ovu temu? Ukratko radnja prati mladog princa – prestolonaslednika, sina kralja i konkubine u društvu neobične družine. Princ okupi najšarolikiju zbirku slučajnih saveznika na svom putovanju dok pokušava da razotkrije misteriju vezanu za bolest svog oca i dobije podršku ljudi koji će mu pomoći u borbi protiv nepravde. 

horor recenzija film serija

Sve počinje kada se njegov otac, kralj, smrtno razboli, a kraljica, inače vršnjakinja pre prestolonaslednika, nego samog kralja zabrani posete kralju. U odsustvu kralja državom upravljaju članovi kraljičine porodice na najvišim funkcijama dok prestolonaslednik biva skrajnut, zbog čega se odlučuje na pokretanje zavere za svrgavanje kralja za koga niko ne može da tvrdi sa sigurnošću da je živ jer ga niko od početka bolesti nije video. Osim njegovog lekara i njegovog pomoćnika.

Ovo je samo početak uzbudljivog putovanja koje protivno klasičnom zapadnjačkom maniru tenziju gradi vrlo polako i promišljeno, važući zaplete i obrte iz epizode u epizodu. Zbog toga se ponekad čini da radnja napreduje veoma sporo, ali to je samo iluzija koju podržava način na koji je serija snimana. Gotovo filmski, u širokim kadovima opisuju se prostor i vreme koje protiče, kao i prostranstvo Koreje u periodu Džoseon. Ta širina koja se oseća u narativu, uključujući i flesh-eve na događaje u prošlosti, u sebe smešta napetu političku tenziju unutar koje je ugneždena priča o užasnoj, ali neminovnoj pretnji koju uzrokuje bolesna volja za moć.

horor, film, recenzija, serija

S obzirom na to da je serija je smeštena u srednjovekovnu Koreju perioda Džoseon, na momenat se možete naći zbunjeni kostimima koji dosta podsećaju na zapadnjačke i rekizitima poput pušaka koje su dosta retke, ali se pojavljuju. Ipak uževši da sam taj istorijski period traje od 1392. čak do 1897. godine, a da se Koreja još i pre perioda Džoseon utvrdila kao jedan od glavnih proizvođača baruta i barutnog naoružanja, stvari su manje čudne. 

recenzija, horor, film, serija

Ekipu koja je radila na seriji predstavljaju odlični glumci u pažljivo planiranim koreografijama, dok je telesna gluma tzv. "čudovišta" veoma groteskna i uverljiva. Neki takvi momenti podsetili su me na čuveni "Voz za Pusan" (Busanhaeng, 2016.). Ne samo to, ime grada gde zombi kuga incijalno izbija Dongnai u stvari je staro ime za Pusan. Ovakvi i slični fini detalji ugrađeni su u pažljivo i odmereno pripovedanje prepuno poslastica u preokretima koji naše junake guraju napred u radnju, a često, u naizgled, propast i neminovnost situacije koja nadilazi njihve moći, ali je u skladu sa zlobom i prevejanošću glavnih zlikovaca. 

horor film recenzija serija

Naravno kada je zombi žanr u pitanju, ne bismo imali ništa da nemamo i podtekst koji razotkriva metaforu koja jesu zombiji. Ovde se cela tema vrlo direktno obraća svoj prljavštini političke borbe. Serija pokazuje enormne socijalne razlike i odnos privilegovanih i ugnjetenih. Nekima je nešto, odnosno sve dato samo zato što su se rodili u određenoj porodici i kasti, nasuprot onima koji nikada neće, ne napredovati, nego imati išta na svetu jer su u nemaštini i bedi i rođeni. Od takvih će biti još oduzeto i to što nemaju. 

horor, recenzija, serija, film

Dok tokom epizoda različiti niskorodni likovi uzvikuju da zaslužuju da umru za najmanje prestupe dok se naš glavni, ipak plemeniti kraljević, vodi očevim zaveštanjem da mora da preživi po svaku cenu. Koliko god socijalno osvešćen i human bio, njegov život košta sve više i više života njegovih podanika kako radnja uzima maha. Da ne spominjemo užas koji je nemoguće zaustaviti kada je namerno planirano da slučajno eskalira. Naravno da zombi apokalipsa eskalira po leđima običnog neukog naroda, ipak zanimljivo je da je ne bi ni bilo da riba od glave ne smrdi. 

horor, film, serija, recenzija

Ukoliko tražite istorijsku dramu, uzbudljivu avanturu, politički triler ili svežu zombi priču, ova serija ima za svakog po nešto i definitivno je preporučujem. Gledala sam je sa uživanjem i mogu vam iskreno reći da jedva čekam sledeću sezonu jer ova završava OGROMNIM majstorski priređenim cliffhanger-om!  


Nina Stefanija Blažević



3.27.2016

KINESKI HOROR AUTORI

Nakon predstavljanja specifičnosti korejskog i japanskog horora, prelazimo na kineske horor autore. Već ranije smo govorili o neobičnom položaju kineskog filma i njegovim odnosom sa Hong Kongom, kao centrom filmske industrije u kome stvara najveći broj kineskih autora.

Horor kao derivat zapadne kulture je bio donedavno potpuno odbačen od strane komunističke Kine. Promenu je doneo novi talas azijskog horora koji je započeo film “Krug” (Ringu, 1998.), a Kina se uključila 2002. godine sa filmom “Oko” (Gin gwai) braće Pang, čiji opus ćemo ovde predstaviti.
Poster filma "Oko"

Hong Kong je više od sto godina bio pod upravom Velike Britanije, i to se ogleda u stilu velikog broja stvaralaca iz ovog grada. Savremeni Kineski horor film je mnogo manje klaustrofobičan od horora njegovih suseda, likovi su manje tradicionalistički, a folklor kao inspiracija se uzima mnogo liberalnije, i često je kombinovan sa folklorom Evrope i Amerike.



BRAĆA PANG

Braća pang, Deni i Oksid Čun, su identični blizanci rođeni 1965. godine u Hong Kongu. Oksid Pang, 15 minuta stariji, počeo je filmsku karijeru u glavnom gradu Tajlanda kao kolorista, gde se bavio režiranjem televizijskih reklama. Ovde je režirao i svoj prvi film, dramu “Ko trči?” (Ta fa likit, 1997.), koji je bio Tajlandov kandidat za Oskara te godine .

Oksid Čun Pang
Deni Pang je započeo karijeru u Hong Kongu, gde je radio kao montažer, i gde je režirao nekolicinu filmova. Ali pravi uspeh braća su doživela tek sa svojim prvim zajedničkim projektom, tajlandskim akcionim trilerom “Opasni Bangkok” (Bangkok Dangerous) iz 2000. godine. Dve godine kasnije režiraju svoj prvi horor “Oko”, koji je doživeo uspeh i u americi, i dobio dva nastavka, kao i holivudski rimejk u režiji Dejvida Moroa i Havijera Paluda.

Deni Pang
Braća imaju neobičan pristup režiji, svaku scenu režiraju nezavisno jedan od drugoga, jer kako kažu, “uvek je samo jedan Pang na setu”. Teme kojima se bave su vrlo često aktuelni društveni problemi, propušteni kroz žanrovsku prizmu, što njihove filmove čini donekle angažovanim. Iako nisu religiozni, ne kriju da su mnoge ideje inspirisane religijom, prvenstveno budizmom i katoličanstvom. Lokalni kulturni i filozofski uticaj se vidi u njihovoj opsesiji usudom, karmom i reinkarnacijom, koji uvek imaju značajnu ulogu u njihovim horor filmovima. U svakom slučaju braća Pang unose preko potrebnu svežinu u žanr, a zbog očiglednih zapadnih uticaja koji njihovim filmovima daju evropski feeling, idealni su za one koji tek žele da uđu u svet azijskog horora.

ABNORMALNA LEPOTA (SEI MONG SE JUN)

“Abnormalna lepota” je film Oksid Panga iz 2004. godine, snimljen u hongkonškoj produkciji. Priča filma je inspirisana žanrom fotografije koji vodi poreklo još iz viktorijanskog perioda, a reč je o portretima mrtvih. Ovim fotografima je primarni subjekt smrt i propadanje, a rezultat je neobičan. Slično horor filmu portreti mrtvih estetizuju ružno, postavljajući ono što je u savremenoj estetici poznato kao paradoks ružnoće. Kako je moguće da budemo opčinjeni ili da smatramo privlačnim nešto što je inače nakazno, groteskno ili jednostavno ružno? Estetika nudi mogući odgovor: nije ono što smatramo privlačnim ružnoća, već zadovoljstvo intelektualnog istraživanja koju nam umetnički predstavljena ružnoća nudi, kako navodi američki filozof Noel Karol.

Rejs Vong u ulozi Džini
Oksid Pang istražuje ovu ideju kroz lik Džini (Rejs Vong), nagrađivanog studenta akademije umetnosti, koja kreće u potragu za savrešenim fotografskim subjektom, a koji nalazi u trenutku saobraćajne nesreće kojoj biva svedok. Fascinirana morbidnim prizorom polako postaje opsednuta smrću, što je uvodi u jedan potpuno novi svet koji preti da je preotme, istovremeno razotkrivajući traumatičnu prošlost glavne junakinje. Film u trećem činu uzima žanrovski zaokret koji se nekima verovatno neće dopasti, ali zbog prelepog narativa prve dve trećine filma svejedno ga vredi pogledati.

DNEVNIK (MON SEUNG)

Još jedan film Oksida Panga, i opet je u centru tragična junakinja. Teško je reći nešto o ovom psihološkom hororu iz 2006. godine, a ne pokvariti neki od preokreta. Film prati mladu ženu Vini (Šarlin Čoi) koja provodi dane u svom stanu čekajući svoga momka Seta. Jednog dana njen momak nestaje bez traga i ona kreće u potragu za njim, pri čemu upoznaje Reja (Šon Jui), koji iz sažaljenja pristaje na večeru sa njom, a brzo potom otkriva da Vini krije mnoge mračne tajne.

Šarlin Čoi u ulozi Vini
Sjajan narativ i intrigantna priča prepuna egzistencijalnog straha i užasa, čini ovaj film obaveznim štivom za ljubitelje psihološkog horora u maniru “Isijavanja” (The Shining, 1980.) ili "Duhova u nama” (Others, 2001.).

OKO (GIN GWAI)

Ovaj zajednički film Denija i Oksida iz 2002. godine je postavio hongkonški film na mapu azijskog horora. Priča filma je inspirisana istinitim događajem u kome se devojčica od šesanest godina ubila nakon što je povratila vid transpantacijom rožnjače. Glavna junakinja filma, slepa violinistkinja Vong Kar Mun (Andželika Li), na isti način dobija vid, nakon čega postaje svedok događajima koje niko drugi ne vidi. Nakon što nasluti da se iza svega krije misterija koju treba rešiti da bi se oslobodila svog bremena, kreće sa svojim teraputom dr. Vaom (Lorens Čo) na putovanje koje će im promeniti živote.

Scena iz filma "Oko"
U svojoj osnovi, ovo je najtipičniji horor za azijsko tržište koji su napisali i režirali braća Pang. Iako ima mnoge tehničke kvalitete, za ljude koji su upoznati sa horor žanrom azijskog kontinenta, ovaj film neće biti ništa novo.

RECIKLAŽA (GWAI WIK)

Još jedna kolaboracija braće Pang iz 2006. godine, i ponovna saradnja sa Andželikom Li, koja ovaj put glumi spisateljicu Cui Ting-Jin. Ovaj film mi je jedan od najinteresantnijih filmova braće Pang, pre svega jer se poigrava osnovama na koje je postavljen žanr, a zatim eskalira u mnogo veću priču o ekološkoj svesti, ljudskoj egzistenciji, ali i prirodi pripovedanja. Ova kompleksna i slojevita priča zapakovana u ruho mračne fantazije inspirisane budističkim religioznim uticajima je pravo osveženje ne samo za azijski horor, nego za horor uopšte.

Scena iz filma "Reciklaža"
Slede spoileri: ovaj film je postao i predmet medijske kontroverze, jer se u jednom trenutku glavna junakinja nalazi na mestu gde završavaju zaboravljene stvari, između ostalog i abortirani fetusi, zbog čega neki kritičari filma smatraju da film nosi poruku protiv abortusa, ali Braća Pang su se izjasnila da to nije slučaj. Moj utisak je da nije u pitanju propaganda bilo koje vrste, to pitanje je realnost sveta u kome živimo, a ne bi bilo tako problematično da nije izvor egzistencijalnog užasa, što svaki dobar horor pisac zna da ceni i upregne u dobru priču.

Aljoša Tomić

3.20.2016

JAPANSKI HOROR AUTORI

Od svih istočnoazijskih horora najrazvijeniji je zasigurno japanski horor film koji ima i najdužu tradiciju i najviše autora. Japanski horor film karakteriše jedna posebna poetika koja se može prepoznati u većini podžanrova japanskog horora. Ova poetika bazirana je na ekspliciranju straha koji je kulturološki i društveno usađen u svakodnevicu jednog japanca i horor film ima za cilj da gledaoca dovede do jedne vrste katarze. Mogli bismo reći da sa jedne strane ove karakteristike važe generalno za isotčnoazijski horor film ali kako je on najrazvijeniji u Japanu i kako je ova zemlja i njena kinematografija najviše izvožena na strana tržišta, kvalitet, kvantitet i estetika su ovde najmoćniji.

Mnogi reditelji koji su se oprobali u pravljenju pojedinih filmova ovog žanra imaju svoja dela i u okviru drugih filmskih žanrova. Najznačajniji japanski reditelji horora su svakako Hideo Nakata, Takaši Šimucu, Kjoši Kurosava, Mike Takaši i Kođi Širjaši. Među svima njima pažnju bi trebalo posvetiti zasigurno jednom horor autoru, a to je Kođi Širjaši koji je režirao i napisao najveći broj horora u proteklih deset godina. Ostali reditelji koje smo naveli su svakako izuzetno važni kako za samo stvaranje horor filma (pre svega mislimo na Nakatu i film „Krug“ koji je pokrenuo talas novog japanskog horora) tako i za razvoj određenih podžanrova (na primer Mike Takaši koji je postavio standarde japanskog splatter filma). Osim Širjašia u ovom tekstu bavićemo se i rediteljem koji je izuzetno važan zbog svog uplitanja kriminalističkog i detektivskog žanra u horor film, kao i drugih netipičnosti koje sadrže njegovi filmovi, a radi se Kjošiu Kurosavi.

KOĐI ŠIRJAŠI

Kođi Širjaši rođen je 1973. godine u Fukoki. Završio je filmsku režiju na Univerztetu Kjušu Sanđo u rodnom gradu i još kao mladić bio je asistent režije na filmovima koje je u to vreme pravio Šinobu Jaguči. Počeo je da pravi filmove inspirisan mnogim horor klasicima američke kinematografije kao što su „Zora živih mrtvaca“ (Dawn Of The Dead, 1978.), „Teksaški masakr motornom testerom“ (The Texas Chain Saw Massacre, 1974.), „Mrtvo zlo“ (The Evil Dead, 1981.) i drugi.

Kođi Širjaši
Širjaši je debitovao sa filmom „Prokletstvo“ (Noroi, 2005) koji spada u found footage ili pseudo dokumentarce koji su zaživeli posednjih desetak godina u svetu horora. Većina Širjašievih filmova su zapravo pseudo dokumentarci tako da ga možemo smatrati i jedinim rediteljem iz Japana koji se bavio isključivo ovom tehnikom snimanja horor filmova. Ovu tehniku je možda  koristio jer nije imao dovoljno novca da uloži u svoje filmove pa je vrlo često bio prinuđen da scene paranormalnog animira što u vizuelnom smislu donosi lošiji kvalitet u nekim njegovim filmovima.

Poster filma "Prokletstvo"
Dva Širjašijeva filma koja vredi izdvojiti nisu pseudo dokumentarci, već se radi o splatter hororu „Groteska“ (Gurotesuku, 2009.) i filmu koji je napravljen u saradnji sa ko-scenaristom Naojuki Jakotom „Izrezan“ (Kuchisake-onna, 2007.) a koji pretenduje da postane jedan od kultnih japanskih horor filmova.

GROTESKA (GUROTESUKU)

Ovaj film predstavlja jedan od najeksplicitnijih splatter horora ikada snimljen, a zasigurno najeksplicitniji film istočnoazijskog horora. Priča prati mladi ljubavni par Aki i Kazuo koji se igrom slučaja nađe u zamci hirurga sadiste koji želi da ih muči kako bi zadovoljio svoje seksualne fantazije. Sa jedne strane hirurg privatno predstavlja uglednog doktora, odmerenog i prijatnog čoveka dok se ne pretvori u čudovište koje uživa u tuđoj patnji. Osim fizičke torture doktor se i psihički poigrava sa Aki i Kazuo što dodatno komplikukje radnju i poigrava se sa osećanjem samih gledaoca.

Scena iz filma "Groteska"

IZREZAN (KUCHISAKE-ONNA)

Ovaj film najviše od svih japanskih horora liči na američke slešere, ali poseduje karakterističan japanski izraz. Kao u „Krugu“ i „Kletvi“ ovde imamo ženu kojoj je nanesena nepravda i koja želi osvetu, te stoga po inerciji ima svoju ciljanu grupu žrtava, u ovom slučaju su to deca. Na izvestan način ovo je dečiji horor film i možda bismo mogli da kažemo da ima edukativni karakter jer žena (antagonista) pre nego što napadne svoje žrtve pita ih da li misle da je ona lepa, a pri tom su joj obrazi rasečeni. Njena sakatost je direktno povezana sa njenim oružijem, a to su makaze. Ovaj film je inspirisan jednom od mnogobrojnih urbanih legndi koje su se prepričavale po Japanu, što ne isključuje mogućnost da se nešto slično zaista i desilo.

Scena iz filma "Izrezan"

KIJOŠI KUROSAVA

Kijoši Kurosava pre svega nije ni u kakvom srodstvu niti vezi sa drugim velikim japanskim rediteljem Akirom Kurosavom. Kijoši je rođen 1955. i završio je Univerzitet u Tokiju pod mentorstvom Šigehiko Hasumija, poznatog filmskog kritičara. Kurosava danas radi kao profesor na istom univerzitetu, inače široj javnosti je poznatji kao filmski horor autor, scenarista i kritičar. U ranoj mladosti eksperimentisao je sa kamerom od 8 mm i snimao je filmove o jakuzama. Sa filmom „Lek“ (Cure, 1997.) postiže prvi međunarodni uspeh. Ovaj film predstavlja jednu kriminalističku sagu sa elementima horora. Ali za razliku od filma „Krug“ koji je izašao godinu dana kasnije ovaj film nije imao veliki uticaj na budući razvoj japanskog horor filma iako su neki motivi i elementi ostali prisutni u većini filmova.

Kijoši Kurosava
Kijoši Kurosava se bavio snimanjem i drugih filmova osim horora, ali ovde ćemo izdvojiti dva njegova filma od kojih je jedan kultni japanski horor „Puls“ (Kairo, 2001.), a drugi će biti film „Odmazda“ (Sakebi, 2006.). Ovog autora u svim delima karaktriše nešto što drugi japanski stvaraoci uglavnom nemaju, a to je doza mistike i nerazjašnjenosti. U njegovim filmovima se pojavljuju apstraktni elementi koji gledaoce i aktere filma često ostavljaju u čudu, ali oni na jednom meta nivou mogu da govore upravo o sadržini filma i njegovoj suštini. Drugim rečima Kijoši Kurosava je u horor film uneo više aspekte umetničkog stvaralaštva nego što je to karakteristično za ovaj filmski žanr.

PULS (KAIRO)

Ovaj film smo već ranije spominjali u tekstu o američkom filmu „Bez prijatelja“ (Unfriended 2015.) sa istom, odnosno, sličnom tematikom. Dakle, film se bavi savremenim tehnologijama i svetom mreže kroz koji autor hoće da prikaže strah koji ovaj paralelni svet razvija u svima nama. Film ima mitološku dimenziju jer je taj paralelni svet računarske mreže poistovećen sa svetom duhova, a stvarni živi svet kroz film doveden do apokalipse. Na ovaj način film ima futuristički karakter. U dve paralelne radnje koje prate dvoje likova, mladog studenta Riosukea i devojku Kude. Oni se sreću sa duhovima koji im se obraćaju iz paralelnog sveta i traže od njih pomoć. Neki od duhova su prijatelji likova koji su prešli u svet mrtvih, koji predstavlja ovaj paralelni svet. Film tematizuje i problem samoubistva, kao i ideju o tome da život u internetskoj mreži svodi na usamljenost kakva je u stvari smrt.

Scena iz filma "Puls"

ODMAZDA (SAKEBI)

Ovaj film možemo da okarakterišemo kao detektivski horor. U glavnoj ulozi imamo lik detektiva koji istražuje ubistvo ženske osobe. Na samom početku otkriva da se na mestu zločina nalazi dugme sa njegovog kaputa, ali se ničega ne seća. Kako istraga odmiče tako detektiv počinje da viđa ubijenu ženu poput duha ili prikaze i radnja se dalje komlikuje razvojem misterije. U gradu počinje da vlada epidemija ubistava koja se širi i zahvata sve više ljudi. Čitava radnja biva obavijena velom misterije i mistike koje i karakterišu poetiku ovog reditelja kao i nedorečeni završetak koji ostavlja prostor za nagađanje i razmišljanje.

Nenad Lančuški
Scena iz filma "Odmazda"




3.13.2016

KOREJSKI HOROR AUTORI

U prethodnom tekstu smo se pozabavili opštim odlikama korejskog horor filma, a ove nedelje ćemo da vam predstavimo nekoliko filmova dva uticajna korejska reditelja, Kim Dži-vuna i Park Čen-vuka, čiji filmovi na domaćem tržištu zarađuju više novca od holivudskih blokbastera. I jedan i drugi su svestrani reditelji, u čijem opusu ima svega, od akcionih filmova preko komedija do ozbiljnijih drama, ali i nekoliko izuzetnih horor filmova.

KIM DŽI-VUN

Jedan od najpopularnijih filmskih autora koji stvara na prostoru Južne Koreje, a od skorijeg vremena i šire, je Kim Dži-vun, višestruko nagrađivani reditelj i scenarista koga odlikuje interesantan stil i pristup. Kao reditelj pokazao je sjajnu fleksibilnost, bez problema se uspešno noseći sa najrazličitijim žanrovima: komedija, horor, vestern, drama i drugi, a o njegovim sposobnostima govore i brojne nagrade na raznim međunarodnim festivalima. Karakteristično za reditelje azijskog podneblja, njegovi horor filmovi nisu “čistokrvni”, već često sadrže elemente drugih žanrova, što im daje autentičan izraz, ali iz istog razloga mogu da ne odgovaraju ukusu ljubitelja klasičnog horora.

Kim Dži-vun
Rođen 1964. godine u Seulu, u Južnoj Koreji, počeo je karijeru kao pozorišni reditelj i scenarista. 1998. godine je u svet filma ušao sa svojim rediteljskim prvencem “Tiha porodica” (Choyonghan kajok), koji je dobio nagradu za najbolji film na filmskom festivalu Fantasportu u Portugalu, a dve godine kasnije usledio je film “Prljavi kralj” (Banchikwang) koji je na korejskom box officeu šest meseci držao prvo mesto gde ga je videlo više od dva miliona ljudi, i zapečatio Kimovu reputaciju kao jednog od vodećih korejskih reditelja. 2003. godine snima film “Priča o dve sestre” (Janghwa, Hongryeon), prvi korejski film koji je igrao u američkim bioskopima i ujedno film koji mu je doneo međunarodnu slavu.

Kao uticaje na svoje stvaralaštvo Kim navodi savremene autore poput braće Koen i Kventina Tarantina, ali i klasične auotre poput Žan-Pjer Melvila ili Federika Felinija. Motivi koji se provlače kroz njegove filmove su ironija i cinizam. Njegovi likovi su obično antiheroji kojima se stvari uvek događaju sa ironičnim tonom, kao što se na primer likovima iz “Tihe porodice” sve događa suprotno njihovim planovima. Prema Kimu ovo odgovara stvarnom životu, koji je uvek gorak, i uvek ide mimo svih planova. Zato njegovi likovi nikada ne doživljavaju katarzično oslobođenje, čak ni kada sprovedu svoje ciljeve.

TIHA PORODICA (CHOYONGHAN KAJOK)

Debitantski film Kim Dži-vuna iz 1998. godine je neobična horor-komedija, koja je doživela svoj japanski rimejk tri godine kasnije u režiji Mike Takašija. Priča prati šestočlanu porodicu, koja kupuje izolovanu kolibu sa nadom da će pokrenuti hostel za planinare. Međutim, sve polazi naopaoko jer nakon nekoliko nedelja bez ijednog posetioca, prvi gost umre u svojoj sobi.

Scena iz filma "Tiha porodica"
Film funkcioniše kao morbidna komedija zabune, sa događajima koji eskaliraju kako po obimu, tako i po morbidnosti. Reditelj nam kroz suptilno izvedenu karakterizaciju, polagano otkriva mračnu stranu čovekove prirode, ali sa prilikom da izrazi svoj podsmeh čovekovoj nemoći da preokrene tok životne nesreće. Fantastična kinematografija sjajno dočarava osećaj izolacije, a soundtrack odlično nadopunjava apsurdne situacije u koje se porodica upliće, zaključno sa finalnom scenom koju cinično prati pesma I think I love you od Partridge Famly.

PRIČA O DVE SESTRE (JANGHWA, HONGRYEON)

Višestruko nagrađivani horor film koji je Kimu omogućio proboj na međunarodno tržište je baziran na korejskoj folklornoj priči po imenu "Priča o Ruži i Crvenom Lotosu”. Iako ovo nije prva ekranizacija popularne korejske priče, ovaj film je svakako doživeo najveći komercijalni uspeh od svih prethodnih iteracija. Pet godina kasnije je dobio i svoj američki rimejk po imenu “Nepozvana” (The Uninvited).

Jum Džung-a u ulozi maćehe.
Film počinje scenom u kojoj devojka po imenu Su-mi daje intervju psihijatru u mentalnoj instituciji koji je ispituje o događajima koji su doveli do tog trenutka. Film nas vraća u prošlost u kojoj vidimo Su-mi (Su-džung Lim) sa svojom sestrom Su-jon (Gjun-jang Mun) dolazi u kuću na selu gde žive sa svojim ocem i maćehom. Kroz niz događaja otkrivaju se mračne porodične tajne koje postepeno izlaze na površinu.

Stilski, film ima narativ i tempo porodične drame, ali reditelj povremeno uvodi natprirodne elemente koji deluju jako efektno u kontrastu sa “normalnošću” ostatka filma, a i zato što Kim Dži-vun sjajno vlada suspensom i napete natprirodne scene će vas sigurno naterati da skočite iz stolice. Naravno, i ovde su prisutni ironični obrti tipični za ovog autora kao i fantastično iskorišćena muzička podloga.

VIDEO SAM ĐAVOLA (ANG-MA-REUL BO-AT-DA)

Ovaj film iz 2010. godine najbolje se može opisati kao krimi-drama sa elemetnima psihološkog i splatter horora, i važi za najnasilniji film ovog autora do sada. Takođe ovo mu je prvi film za koji nije on sam pisao scenario, nego je to uradio Park Hun-džung.

Čoi Min-sik u ulozi Džang Kjung-čula
Film prati specijalnog agenta Kim Su-hjuna (Li Bjung-han), koji kreće u potragu za serijskim ubicom Džang Kjung-čulom (Čoi Min-sik), nakon što mu ovaj brutalno ubije verenicu. Njih dvojica započinju igru mačke i miša u kojoj se granice između dobra i zla zamućuju. Ozbiljno razvijeni likovi i frenetična akcija sjajno komplementiraju jedno drugo u rukama Kim Dži-vuna, koji tka još jednu priču o ljudskoj prirodi i suštinskoj ljudskoj nemoći.

O ideji ovog filma najlepše je rekao sam autor u intervjuu koji je dao za Future Movies: “Želeo sam da predstavim, kako bezrazložno nasilje, tako i nasilje sa razlogom. Da bi uzvratio bol i strah od nasilja koje je dobio od đavola, čovek postaje đavo lično i koristi ekstremno nasilje: Želeo sam da pokažem njegovu bolnu dilemu i ironiju”. I zaista, ovaj film to do sada radi najefektnije i najspektakularnije u dosadašnjem opusu ovog reditelja.

PARK ČEN-VUK

Park Čen-vuk je bio moj prvi kontakt sa korejskom kinematografijom i razlog zašto sam je zavoleo. Pre više od deset godina pogledao sam njegov film “Stari momak” (Oldeuboi) drugi film u njegovoj trilogiji o osveti, koji me je oduševio inventivnošću i svežinom koju je uneo u žanr.

Park Čen-vuk
Rođen je u Seulu, 1963. godine, gde je studirao filozofiju i gde je pisao o filmu sa namerom da postane filmski kritičar, što mu je dobro došlo, jer kada je odlučio da se okuša u režiji njegovi prvi filmovi nisu postigli zapažen uspeh. Tek 2000. godine režira jedan od najgledanijih filmova u korejskim bioskopima, ratni triler "Zajednička zona bezbednosti" (Gongdong gyeongbi guyeok JSA). Četiri godine kasnije osvaja gran pri na festivalu u Kanu sa filmom "Stari momak".

Iako se bavi sličnim temama kao Kim Dži-vun, podtekst njegovih filmova je drugačiji. U njegovim filmovima nema toliko gorčine, a nasilje je romantizovano, što često ume da stvori atmosferu kao iz bajke, kao protivtežu razaranju koje prati njegove likove. Takođe, za razliku od Kima, čiji likovi ostaju zarobljeni u ironiji života, Parkovi antiheroji ponekad doživljavaju katarzu do kraja filma. Njegovi filmovi su vizuelno karakteristični. U njima dominiraju dugi kadrovi snimljeni doli kamerom, koja se kreće tečno i u svim pravcima, što Park nekada koristi da pojača pomenuti utisak bajkovitosti.

TRI EKSTREMA (SAAM GAANG YI)

"Tri ekstrema" je omnibus iz 2004. godine, snimljen u japansko-kinesko-korejskoj koprodukciji. Iako je Park režirao samo trećinu ovog filma, ceo omnibus je itekako vredan gledanja, jer su pored njega na delu još dva majstora horora, Mike Takaši iz Japana i Frut Čen iz Kine. Film je nastavak filma "Tri" (Saam gaang) iz 2002. godine, koji je imao istu formu i u kome je jedan od segmenata režirao Kim Dži-vun.

Scena iz segmenta "Rez"
Film se sastoji od tri nepovezane priče, prva po imenu "Knedle" u režiji Frut Čena, govori o ostareloj glumici koja želi da povrati mladost i odlazi kod žene koja priprema knedle koje navodno imaju regenerativne sposobnosti. Ali ono što ne zna je da one sadrže stravičan tajni sastojak. Drugu priču, po imenu "Rez" režirao je Park Čen-vuk, i ona govori o reditelju koga zajedno sa njegovom ženom kidnapuje jedan od statista iz filma i prisiljava na sadističku igru. I finalni segment, po imenu "Kutija", koji je režirao Mike Takaši govori o mladoj ženi koja iz noći u noć sanja istu noćnu moru u kojoj je živa zakopana u snegu. Dok priča odmiče, ona shvata da njen san može biti povezan sa njenom davno nestalom sestrom.

Svaka priča u omnibusu potpuno opravdava naziv filma, tri reditelja se nenadmašno igraju suspensom, groteskom i brutalnim nasiljem, stvarajući klasik koji nije za svačiji stomak.

ŽEĐ (BAKJWI)

Ovaj film iz 2009. godine je napisao i režirao Park Čen-vuk inspirisan romanom "Tereza Raken" (Thérèse Raquin) od Emila Zole. Film je osvojio nagradu žirija na festivalu u Kanu 2009. godine.

Scena iz filma "Žeđ"
Film prati katoličkog sveštenika Sang-hjuna (koga glumi uvek izvrsni Song Kang-ho), koji nakon što se prijavi za učešće u medicinskom eksperimentu shvati da je zaražen vampirizmom. Stvari se dodatno komplikuju kada sretne ženu u koju je bio zaljubljen kao dečak.

Vampiri tipični za zapadni horor film nisu česti u azijskoj kinematografiji, ali Park uspeva da unese svežinu u ovaj podžanr horor filma. On koristi vampire ne samo kao monstrume, već i da bi ispričao ljubavnu priču ispod svega toga. Film funkcioniše na oba plana i kao ljubavna priča i kao horor koji na trenutke ledi krv u žilama.

STOKER (STOKER)

Stoker je Parkov prvi film na engleskom jeziku, snimljen u Britansko-Američkoj koprodukciji. Ipak film nije izgubio ništa od draži svojim “holivudizovanjem”, najviše zbog toga što je za kamerom kao i u većini drugih Parkovih filmova ponovo Čang Čang-hun. Film je jedna mračna, zrela priča o odrastanju, obučena u ruho psihološkog horora.

Mia Vasikovska u ulozi Indije.
Priča prati mladu devojku po imenu Indija Stoker (Mia Vasikovska) koja nakon očeve smrti upoznaje svoga ujaka Čarlija (Metju Gud) za koga nije znala da postoji. Zaplet počinje kada Indija posumnja da njen ujak nije ono za šta pokušava da se predstavi.

Scenario za film je pisao glumac i scenarista Ventvort Miler, koji kaže da ga je napisao inspirisan Hičkokovom "Senkom sumnje" (Shadow of a Doubt). Pisac koji se uglavnom bavio pisanjem akcionih blokbastera i scenarija za TV serije, iznedrio je iznenađujuće intrigantan triler koji je zasijao pod Parkovom direkcijom, kao intersantan omaž Hičkokovoj zaostavštini. Svemu treba dodati fantastičan soundtrack koji je komponovao Klint Mansel, kompozitor poznat po saradnji sa Darenom Aronovskim i dobili smo potpun doživljaj za ljubitelje horor-trilera.

Aljoša Tomić