6.25.2017

NEKONVENCIONALNA CRNA KOMEDIJA

Film: Predosveta (Prevenge)
Režija: Alis Lou
Scenario: Alis Lou
Uloge: Alis Lou, Džema Velan, Kejt Diki
Trajanje: 88 min
Proizvodnja: Velika Britanija, 2016.

Poslednjih godina sam često bivao prijatno iznenađen horor-komedijama koje dolaze sa neameričkog geografskog podneblja. Iako snimljeni na deliću budžeta koji imaju njihove holivudske kolege, ovi filmovi se obično izdvajaju kvalitetnijim humorom i originalnijim konceptima. Dobri primeri ovog fenomena u su britanski film “Nina zauvek” (Nina Forever, 2015.), novozelandski “Kućni pritvor” (Housebound, 2014.) i norveški “Lovac na trolove” (Trolljegeren, 2010.). Zbog ovih i sličnih filmova uvek sa uzbuđenjem pratim kada se na horizontu pojavi nešto slično.


Kada sam čuo najavu za film koji prati trudnicu u sedmom mesecu, koja kontrolisana od strane svoje još nerođene bebe kreće u osvetu svog ubijenog muža, pomislio sam da sam na tragu još jednog prijatnog iznenađenja, ovaj put iz britanske produkcije. “Predosveta” je autorski film Alis Lou, koja je zaista bila u sedmom mesecu trudnoće dok je glumila i režirala ovaj film, u stvari, manjak angažmana zbog njene trudnoće je i jeste pokrenuo da snimi ovaj film. Iako je u svetu filmske produkcije poslednje 2 decenije, ovo je njen rediteljski debi.


Priča prati udovicu Rut (Alis Lou), čiji muž gine na planinarenju, na kom je bio sa još sedam ljudi. Rut smatra da su sedmoro preživelih odgovorni za njegovu smrt i kuje plan kako da ih smakne jednog po jednog. Za sve to vreme Rut vodi dijalog sa devojčicom u njenom stomaku, za koju se ispostavlja da je mastermind plana.


Narativno, film se raspliće kao klasičan slasher, pratimo Rut od jedne do druge žrtve dok se stvari komplikuju u bizarnim preokretima. Dok je koncept veoma zabavan, film povremeno izgubi energiju, pa su tako dijalozi povremeno napisani u maniru najboljih britanskih komedija, dok su u nekim drugim momentima mnogo manje inspirativni. Srećom, ovih drugih momenata je malo, i dijalozi su uglavnom šarmantni i zabavni i prepuni crnog humora, što je i očekivati u filmu sa ovakvom premisom. Film je dosta linearan i nećete ga pratiti zbog njegove nepredvidljivosti, ali želećete da vidite šta je Rut spremila za sledeću osobu na svome spisku. Pri svemu tome, muzika je odlična i podiže atmosferu, čak i kada pripovedački ritam zapne.



Na kraju, iako nije u potpunosti ispunio moja očekivanja, ovo je jednostavan i nepretenciozan film koji će vas oraspoložiti ako ste se umorili od stereotipnih holivudskih horora i komedija. Ako niste ljubitelj britanskog humora, možda bi bilo najbolje da se držite dalje od ovog filma.

Aljoša Tomić

6.18.2017

PSEUDOINTELEKTUALNI EGO TRIP

Film: Podeljen (Split)
Režija: M. Najt Šajamalan
Scenario: M. Najt Šajamalan
Uloge: Džejms Mekevoj, Anja Tejlor-Džoj
Trajanje: 117 min
Proizvodnja: SAD, 2016.

Ovo je novi autorski film indijskog reditelja M. Najta Šajamalana, nastao kao svojevrstan spin-off njegovog filma “Nesalomiv” (Unbreakable, 2000). Glavni antagonista je nastao kao jedan od likova za “Nesalomivog”, ali je bio izbačen i nikada nije stigao do finalne verzije scenarija, stajao je neiskorišćen sve dok Šajamalan nije odlučio da ga iskoristi za svoj novi psihološki-horor.


Radnja filma prati Kevina (Džejms Mekavoj), osobu koja ima disocijativni poremećaj i unutar čije psihe se krije 23 različite ličnosti kako pretpostavlja na osnovu njegovih tvrdnji doktorka Flečer (Beti Bakli) koja je ujedno i njegov terapeut. Kevin na početku filma kidnapuje tri maloletne devojke, a razlog za to je pojava 24. identiteta u njegovoj glavi po imenu “Zver”.

Nenad Lančuški: Po svemu sudeći ovo je pravi primerak autorskog filma Najta Šajalamana. A to ne znači ništa dobro, pošto smatram većinu njegovih filmova teško svarivim kičom. Doduše uvek se iza narativa krije neka zanimljiva ideja, intrigantna i originalna, ali plastičnost i ekstravagantnost stila kojim on prezentuje svoje ideje vređaju moj estetski ukus. A u ovom filmu je valjda premašio moja očekivanja. Jedino može da bude dobar ako bismo ga posmatrali kao treš.


Aljoša Tomić: Kao što znaš, ja ne volim ni njegove najbolje filmove , kao što su “Nesalomiv” ili “Šesto Čulo” (Sixth Sense, 1999.), ali njih je bar moguće tolerisati. Ono što radi u poslednjih deset godina meni je nepodnošljivo. Gledanje njegovih filmova mi stvara fizički osećaj mučnine, a ovim poslednjim filmom je postavio novi standard nekvaliteta i tako prevazišao čak i svoj pretposlednji film “Poseta” (The Visit, 2015.). Ne volim kako ovaj čovek piše, kako pripoveda, kako kadrira, ali najnepodnošljivije od svega mi je njegova pretencioznost.

NL: To što ti stvara mučninu ustvari treba da bude pravi horor efekat, šalim se naravno. Meni se recimo dopada kako kadrira, zato što ima neki svoj način da priđe scenama koji mi ne smeta. Retko viđamo u američkom hororu bilo kakvu originalnost i domišljatost pri kadriranju scena. Oko svega ostalog se uglavnom slažem. Međutim meni najbolji njegov film je "Selo" (The Village, 2004.), jer ima nečeg filozofskog u temi kojom se film bavi, doduše svakako pretenciozno kao što kažeš i nerealno kao u većini njegovih filmova.


AT: Pomenuo si da može da funkcioniše kao treš, ali mislim da i tu postoji problem zbog te njegove pretencioznosti. Dobar treš je iskren izraz,dok njegovi filmovi pokušavaju sve da zabašure filozofičnošću, koja je na kraju uvek veoma banalna. Sve se svodi na taj njegov veliki preokret koji svi očekuju, ali retko kada vredi izdržati dva sata da bi ga videli.  A ono što mi smeta kod njegovog kadriranja je taj njegov pokušaj da kamerom dočara velike i potresne emocije, uvek na isti način, centrirajući glumca frontalno u kadar, sa sporim zumom, dok on izgovara njegove loše sklepane dijaloge. Mislim da tako guši glumca, a ovde je imao odličnog Mekavoja koga veoma cenim. U njegovim filmovima uvek je Šajamalan na prvom mestu i sve je podređeno njemu (setimo se vrhunca njegovog ego tripa u “Gospi iz vode” iz 2006.). I to ne bi bio problem kada bi imao da kaže nešto što je dublje od njegovih banalnih premisa, pogotovo ovde, gde je punchline njegove velike ideje nešto što bi emo tinejdžer istetovirao na svojoj podlaktici: "Oni koji su slomljeni su evolutivno napredniji".


NL: Istina za treš, mada to sam više mislio ironično s obzirom da Šajamalan nije hteo da napravi treš film. Inače jedina pozitivna stvar je definitivno gluma Džejmska Mekavoja koji zaista uverljivo igra sve identitete protagoniste čak i kada je on žena. Dok su ostali likovi ili generični ili pasivni. Recimo dve od tri devojke koje kidnapuje takoreći nemaju nikakve uloge osim da na kraju filma nastradaju. A doktorkino izlaganje i bavljenje njegovim poremećajem je krajnje površno i nezanimljivo. Ovaj film vredi pogledati možda samo zbog Mekavoja, a možda ga ne vredi gledati uopšte?

AT: Mekavoj je očekivano dobar, pogotovo sa onо malo materijala s kojim je imao da radi. Njegov lik navodno ima 23 ličnosti, ali od njih vidimo 5-6, i nijedan nema značajnu narativnu funkciju, sem one poslednje, dok ostale su samo kozmetika. Ovaj lik je u stvari sjajna metafora Šajamalanovog stvaralaštva: navodno 23 veoma kompleksne i potpuno različite ličnosti, svaka fascinantnija od one prethodne, a u stvari jedan (ispod)prosečno napisan lik. Ne bih preporučio gledanje nikome osim hardcore fanovima Šajamalanovog dela, ostalima bih pre savetovao da pogledaju kuglašku romansu iz prošle godine istog imena kao ovaj pseudofilozofski nusproizvod.

Nenad Lančuški i Aljoša Tomić

6.11.2017

NISKOBUDŽETNI OMAŽ HORORU OSAMDESETIH


Film: Praznina (The Void)
Režija: Džeremi Gilespi, Stiven Kostanski 
Scenario: Džeremi Gilespi, Stiven Kostanski
Uloge: Aron Pul, Kenet Velš
Trajanje: 90 min
Proizvodnja: Kanada, 2016.

"Praznina" je horor film koji su napisali i režirali Džeremi Gilespi i Stiven Kostanski. Dvojac je u svetu filma već duže vreme, i iako su imali iskustva u režiserskoj stolici, uglavnom sa kratkim filmovima, njihov zanatski domen su šminka (Kostanski) i muzika (Gilespi). Film je finansiran crowdfundingom preko IndieGoGo kampanje gde je skupio preko 80.000 dolara koje je skoro udvostručio za vreme ograničenog bioskopskog prikazivanja u aprilu ove godine.


Radnja je smeštena u malo naselje u kom se svi stanovnici međusobno poznaju. Lokalni policajac na svojoj noćnoj smeni pronalazi ranjenog čoveka i odvodi ga u bolnicu. Stvari se komplikuju kada bolnicu opkoli grupa kultista u belom naoružani noževima sa ciljem da nikome ne dozvole izlazak napolje, dok se unutra počinju dešavati paranormalne stvari.

Aljoša Tomić: Ono što mi se najviše dopalo u ovom filmu je što je očigledno da je on proizvod pravih ljubitelja horora. Gilespi i Kostanski su uz pomoć fanova skupili novac za ovaj film i stvorili su film pun referenci na stvari koje su ih očigledno insipirisale, poput Karpenterovih i Romerovih horora, Lovkraftovih priča, ali i celokupnog horora 80-ih na koje po atmosferi najviše podseća. Oduševilio me je i to što su koristili praktične specijalne efekte, što je verovatno zasluga Kostanskog, koji je radio na filmovima kao što su "Odred otpisanih" (Suicide Squad, 2016), Grimizni Vrh (Crimson Peak, 2016.) i "Pritajeno zlo - Osveta" (Resident Evil: Retribution, 2012.).



Nenad Lančuški: Možda autori ovog filma jesu veliki ljubitelji horora i zasigurno da su uspeli da naprave film sa minimalnim budžetom, bez korišćenja digitalnih tehnologija što filmu daje duh osamdesetih, ali nedostaje mu scenario. Jedina stvar koja je kvalitetna ovde jesu upravo čudovišta i abominacije koja su toliko ružna da sam ja nakon gledanja filma pre spavanja morao da pustim dve, tri epizode "Državnog posla" kako bi zaboravio na odvratnosti koje sam gledao. Međutim, to ne čini ovaj film kvalitetnim, on pre svega nema radnju i nema likove. Glumci ne znaju kako da se ponašaju niti šta da rade u scenama jer se vidi da im nije jasno koga oni to uopšte treba da igraju. Ni jedan lik nema cilj koji bi ga kroz zaplet, kojeg takođe nema, vodio kroz film. Svi su uspaničeni i prestrašeni ali potpuno nezanimljivi s obzirom da ni o jednom liku ne saznajemo ništa. Oni su prosto tu u toj situaciji, paniče i umiru jedan po jedan. 


AT: Slažem se, ali to je potpuno u duhu Lovkraftovih priča koje su inspirisale film - konkretno, "Zov K'tulua" i "Senke iznad Insmauta". Ove priče se ne bave karakterizacijom, već egzistencijalnim užasom pred koji su ti likovi stavljeni. Stoga, njihove karakteristike se svode na osećaj beznađa i straha pred nepoznatim i ludilo u koje ih ono uvlači. Razumem na koji način ti to smeta u dramskom smislu, ali smatram da je to potpuno u duhu priče. Takođe je u tom smislu potpuno pogođena atmosfera, koja deluje kao miks najboljih Karpenterovih filmova, poput "Napada na stanicu 13" (Assault on Precinct 13, 1976.) ili "Stvora" (The Thing, 1982.) i njihovih najbrutalnijih i najnasilnijih elemenata, sa najboljim elementima Lovkraftovih priča kao što su tajni kultovi tajanstvenih motiva i drevni bogovi iz paralelnih dimenzija. I naročito mi se dopada način na koji su ti, prilično apstraktni momenti Lovkraftovog kosmičkog horora dočarani. Ovom filmu nedostaje narativni fokus i razrada likova, ali mislim da sasvim adekvatno funkcioniše i bez njega. 

NL: Funkcioniše taj film na određenom nivou, međutim mislim da je autorima bilo važnije da se posluže praktičnim efektima nego da naprave dobar film. Takođe režija deluje prilično amaterski, sa svom idejom da kompletno delo bude nekakav omaž Lavkraftu, Karpenteru ili naprosto zlatnom dobu horor filma, neophodno je takođe u sve to uneti i malo noviteta, a ovaj film izgleda kao da su dva početnika napravila osrednji B-horor. U stvari sad shvatam zašto se tebi "Praznina" toliko dopada, imaš određenu sentimentalnu vezanost za B-produkciju. 



AT: Potpuno si u pravu u vezi sa mojom sentimentalnom stranom, i daleko od toga da je ovo film bez mane. Ovi momci svakako nisu reditelji velikog kalibra, ali ako gledamo u kontekstu toga da su dva ljubitelja horora sami skupili novac da bi napravili nešto što vole, onda je ovaj film nešto što treba poštovati. Nakon svega, ovaj film nije ni pretendovao da bude nesto drugo. Da zaključim: ako ste ljubitelj b-horora ovaj film će vas oduševiti, u svakom drugom slučaju, nemojte mnogo očekivati. 

NL: Definitivno stvari stoje tako.Film ima svoje kvalitete na tehničkom planu dok sa druge strane ima i svoje nedostatke na narativnom, ali u celini on je omaž b-hororu i estetici osamdesetih, što ga može učiniti popularnim i aktuelnim. Međutim ipak mislim da ga jedino određena horor publika može zaista voleti. 

Nenad Lančuški i Aljoša Tomić

6.04.2017

FIJASKO U HOLIVUDSKOM STILU

Film: Osmi putnik: Kovenant (Alien: Covenant)
Režija: Ridli Skot 
Scenario: Džon Logan, Dante Parker
Uloge: Majkl Fasbender, Katrin Voterston, Bili Kradap
Trajanje: 122 min
Proizvodnja: SAD, 2017.

Ove nedelje smo odgledali dugo očekivani nastavak franšize “Osmi putnik”. Ovo je šesti film koji proširuje priču o tuđinskom univerzumu i treći film u serijalu koji je režirao Ridli Skot. Ovaj nastavak je doživeo komplikacije u produkciji nakon što je njegov prethodnik “Prometej” (Prometheus, 2012.) neslavno prošao na box officeu. U početku najavljivan kao “Prometej 2”, da bi do kraja dobio novo ime, novi scenaristički tim i novu glumačku ekipu. Priča filma se nastavlja na onu započetu u “Prometeju”, i prati događaje deset godina nakon odlaska doktorice Elizabet Šo (Numi Rapas) i androida Dejvida (Majkl Fasbender) u potragu za vanzemaljskom rasom koju su nazvali Graditelji.


Kao i većina filmova iz ovog univerzuma radnja otpočinje na kursu svemirskog broda koji nosi petnaest članova posade sa misijom da na drugu planetu u cilju kolonizacije odnese ljudske embrione kako bi spasili čovečanstvo. Iz hibernacije ih budi svemirska oluja pre nego što stižu na planirano odredišta i oni shvataju da se nalaze u blizini planete sa slinčim karakteristikama kao ona gde su se zaputili. Većina posade odlučuje da sleti i istraži je. Ubrzo se ispostavlja da je planeta pretrpela neku vrstu katastrofe i da je preplavljena otrovnim gljivama. Kao i da je njen jedini stanovnik posednji preživeli član posade broda "Prometej" koji je nestao deset godina ranije.

Rešili smo da ovu filmsku recenziju zbog velike popularnosti filma iskomentarišemo zajedno, naprosto jer obojica imamo potrebu da saopštimo svoje mišljenje o ostvarenju novog „Osmog putnika“ koji je zaokupio pažnju velikog dela kako horor publike tako i ljubitelja filma uopšte.


Nenad Lančuški: Mislim da je poražavajuća činjenica što se nastavak filma "Prometej" bavi odgovaranjem na nepostavljena pitanja iz "Osmog putnika", a ne daje nikakve odgovore na pitanja koje postavlja unutar svog serijala.

Aljoša Tomić: Ja mislim da ovaj film ima sve probleme koj je imao “Prometej”, koji se meni uprkos svemu dopao, ali problem je što su ovde podignuti na mnogo viši nivo. Pretpostavljam da je to posledica promene kursa u produkciji uzrokovanim fijaskom “Prometeja” na box officeu koji nije uspeo da vrati ni budžet filma. Na kraju smo dobili nešto što nije ni “Prometej 2”, jer likovi iz prvog filma se ne pojavljuju u njemu (sa izuzetkom Fasbendera), niti pravi “Osmi putnik” film, jer je zadatak ovog filma da pokrpi rupe koje je napravio “Prometej”, i usput strpa ksenomorfe u priču. Po meni to je najveći problem. Strukturalno je manje-više koherentan, mada predvidiv, ali takođe ima bolest “Prometeja” jer postavlja više pitanja nego što daje odgovora.

NL: Meni je “Prometej” bolji film iz jednog razloga, zato što je zanimljiv, drži pažnju. Napisan je tako da vuče gledaoca da ostane uz njega. Iako je sve puno nelogičnosti neprestano se oseća misterija, čak od samog početka kada se posada budi u brodu Prometej ne znajući gde zapravo odlaze. Ovaj momenat je zanimljiv jer drži gledaoca zajedno sa likovima u neznanju koje im onda doktorka Šo i njen muž otkivaju. Ali sa druge strane je ta situacije u velikoj meri besmislena da se grupa naučnika zaputi u istraživanje dela svemira, a da ne zna šta istražuje. U “Kovenantu” se nakon buđenja posada odluči da naprosto prošeta po obližnjoj planeti gde ne znaju ni šta se nalazi. To je još gori početak.


AT: Slažem se. “Prometej” je mnogo bolje napisan film, i interesantan sa svojim pitanjima i misterijama. Izgleda da je film stradao i na ovom planu zbog smene scenarističkog tima, koji očigledno nije imao previše senzibiliteta za ono što su radili scenaristi “Prometeja” i odlučio se na metod instant prepakivanja namesto razrade narativa. Kad smo kod likova, "Kovenant" je prilično zakazao i na tom planu, razrada likova ne postoji, a likovi koje pratimo namesto harizme koja bi učinila da navijamo za njih, imaju samo sposobnost da donose loše odluke. Prvi film je bar imao odličan kasting, ako ne dovoljno razrađene likove, i obećanje da ćemo videti razvoj doktorke Šo kao heroja u nastavku - što je potpuno u duhu Alien serijala, ali ni od toga nismo dobili ništa.

NL: Naprosto likovi u “Kovenantu” kao da su potpuno nesposobni. Ne uspevaju čak ni da ispale metak kako valja. A da ne spominjem to što su patetični. Kapetan Kovenanta zajedno sa istraživačkom ekspedicijom silazi da se prošeta po potpuno nepoznatoj planeti umesto da ostane u brodu kojim komanduje. A tuđin kada se pojavi izgleda smešno, naročito njegova interakcija sa Dejvidom. Jedino što je okej eventualno su dijalozi između Dejvida i Voltera (takođe Majkl Fasbender), mada su i tu teme o kojima govore - smisao i potreba za stvaranjem, pokriveni prilično površno. 


AT: Tim dijalozima između Dejvida i Voltera kao da nije mesto u ovom filmu, kao ni mnogobrojnim referencama na klasičnu umetnost. Možda su oni neki ostaci onoga što je trebalo prvobitno da bude “Prometej 2”? Uprkos tome, momenti sa njima dvojicom su još najinteresantniji u najvećoj meri zahvaljujući Fasbenderovom glumačkom kapacitetu.

Što se dizajna tiče, ne samo tuđina i njegovih varijacija, već celokupne produkcije, stvari su takođe u opštem rasulu: ovaj film na trenutke vizuelno podseća na “Prometeja”, na trenutke na prvog “Osmog putnika”, a većinu vremena na generični holivudski blokbaster sa njegovom jeftinom narandžasto-plavom komplementarnom paletom. Sam dizajn tuđina koji se tebi nije dopao, meni je konceptualno interesantan, ali na kraju ništa nije urađeno s njim. To je u nekom smislu i lajtmotiv filma - puno dobrih ideja koje ni na koji način nisu upotrebljene.


NL: Jedina scena koja mi se zaista dopala u vizuenom smislu ješte upravo omaž na prvog "Osmog putnika", a radi se o klimaktičnom okršaju na kraju filma. Dok su sve ostale akcione scene snimljene uz neprestano truckanje kamere. Znam da je to trend ali me uglavnom nervira.

Mislim da treba još spomenuti i obrt na samom kraju koji je u stvari jeftini trik na koji niko nije pao. Osim samog filma. 

AT: Tih nekoliko referenci na originalni film su na mene su ostavile negativan utisak, jer mi je delovalo kao igranje na sentiment. U dobrom filmu bi to izgledalo kao omaž, dok u ovom slučaju samo podseća na to koliko je prvi Ridli Skotov “Osmi putnik” bolji. Sve u svemu, film je spor, dosadan, loše napisan i predvidiv, posle gledanja samo sam još više želeo da smo dobili Blomkampovog “Osmog putnika” ili barem pravi “Prometej 2”. 

Nenad Lančuški i Aljoša Tomić