10.23.2016

I NAKON 15 GODINA, VJEŠTICA IZ BLERA

Film: "Vještica iz Blera" (Blair Witch)
Režija: Adam Vingard
Scenario: Simon Baret
Uloge: Džejms Alen MekKun, Kali Hernandez, Brandon Skot, Valori Kuri, Korbin Rejd, Ves Robinson
Trajanje: 89 min.
Proizvodnja: SAD, 2016. 
 
Godina 1999. biće zapamćena kao jedna od bitnijih za horor kinematografiju, jer se sa filmom Vještica iz Blera pojavio i potpuno novi, revolucionarni podžanr horor filma - pronađen snimak (engl. found footage film). Dijalozi i radnje predstavljaće novitet zato što su snimani potpuno spontano tj. neisplanirano i improvizovano. Vještica iz Blera će kasnije ući i u Ginisovu knjigu rekorda kao jedan od niskobudžetnih filmova koji je donio mnogo novca. Ukratko, film će biti prekretnica horor žanru. 
 

Danas nam, nakon toliko godina stiže nastavak, zbog kojeg sam lično bila skeptična i to iz nekoliko razloga: film će vjerovatno biti još jedan neuspjeli pokušaj nastavka ili rimejka; moderni svijet i moderno sagledavanje stvari samo će poružiti urbanu legendu o vještici. Ipak, iako daleko od toga da bude bolji od originala, film je premašio moja očekivanja. 
 

Kada putem YouTube snimka Džejms (Džejms Alen MekKun) otkrije da je njegova nestala sestra Hedr živa i da se možda i dalje nalazi u šumi, on odlučuje da je sa grupom prijatelja pronađe. Upoznati sa slučajem koji se desio prije 15 god, studenti odlaze bolje opremljeni (mikrokamere, GPS), u šumu Crna brda u Barkestvilu (nekadašnji grad Bler) u državi Merilend. Na dolasku im se pridružuje i duo lokalaca među kojima je korisnik pomenutog YouTube snimka, a njegovo korisničko ime je Darknet666 (previše tipično i očigledno, zar ne?). Naime, još uvijek ima do zalaska sunca, a da se publika ne bi dosađivala, među glumcima se vode otrcani razgovori puni sumnje i optužbi, ali se otkrivaju i detalji iz prošlosti. 
 

U noći, čudne stvari počinju da se dešavaju u šumi, i upravo tada film postaje uzbudljiv, sa puno obrtaja, iznenađenja, nerazrješenja i različitih teorija koje svaki gledalac oblikuje u svojoj glavi. Ko je vještica iz Blera? Da li je Džejmsova sestra zaista živa? Zašto za Lejna (Ves Robinson) i Taliu (Valori Kuri) jedan dan predstavlja nekoliko nedjelja, dok ostali izgledaju zarobljeni u istom danu? 
 

Na internetu, obožavaoci filma već uveliko spekulišu i iznose svoje teorije. Jedni smatraju da se vještica poigrava sa vremenskom spiralom, jer kako drugačije objasniti postojanje kuće koja je izgorjela prije 15 godina? Da je Džejmsov glas koji pokušava prevariti Lizu (Kali Hernandez) na kraju filma, zapravo vještičin, potvrđuju mnogi. Dakle, vještica iz Blera igra svoju psihološku igru zaposijedajući tijelo, duh, prostor i vrijeme svakoga ko joj se suprotstavi.

Kada se tim spretnih profesionalaca pomiješa sa dobrom pričom ili još bolje besmrtnom legendom, kinematografija strave i užasa nam ponovo dokazuje zašto nijesmo, ni nakon 15 godina, zaboravili slavnu Vješticu iz Blera. A kako Vi objašnjavate ovaj film? 
 
Ivana Prelević

10.16.2016

TELO KAO GRANICA HORORA I

“Everybody is a book of blood; wherever we're opened, we're red.” 
– Klajv Barker



Pre nekog vremena neko me je upitao naizgled banalno pitanje: “Šta je to horor film?”. I zaista, u moru žanrova i podžanrova horor filma, nije lako pronaći genus proximum i differentia specificu. Prvo što pada na pamet kao rodni pojam svakako je strah, tj. korišćenje groteske, gađenja ili isčekivanja i neizvesnosti da bi se stvorio osećaj nelagodnosti i straha u gledaocu. Ali ovaj strah je veoma retko vrsta straha sa kakvim se susrećemo u svakodnevnom životu, kao što su npr. strah od visine ili od pasa lutalica. Strah horor filma je obično usmeren na ono drugo od nas, bilo to natprirodno/neprirodno ili jednostavno aberantno (ono koje odstupa od normativnog ili kategorijalnog sistema). Ova granica je u hororu uvek, nezavisno od kulturoloških ili žanrovskih specifičnosti, jasno postavljena, a može biti predstavljena kao granica između javnog i privatnog, subjekta i objekta, živog i mrtvog itd. Mogućnost oskrnavljenja te granice igra na naš primitivni instinkt samoočuvanja, aktivirajući prirodno programirane strahove.

Ovde je ključan pojam granice, jer prema teoriji inkongruencije Noela Karola (o kojoj je bilo reči i ranije), strah može proizaći samo iz transgresije kategorija važećeg kulturnog sistema. Dok je kulturni sistem promenjliv u zavisnosti od naroda, civilizacije, ili prosto društvene grupe kojoj pripada, transgresija kao izvor straha je univerzalna, i njeni začeci se mogu pronaći još u starim mitsko-magijskim kulturama u formi tabua. Čak i danas se sa zazorom gleda na pojedince i pojave koji odudaraju od ustaljenih društvenih normi – što možemo videti kroz istoriju raznih supkultura koje su bivale marginalizovane, ili u ekstremnim slučajevima progonjene zbog kršenja društvenih normi i tabua. Ovaj strah od drugoga nam je kulturno uprogramiran i postoji u svakom društvu, makar na rudimentarnom nivou, preostao u obliku raznih sujeverja i običaja kojima je poreklo zaboravljeno, ali se zna da “to se ne sme”.

Ekstremna modifikacija tela: Maria Jose Cristerna
U kontekstu horora kategorijalni sistem, iako može biti jako široko shvaćen i upotrebljen, obično se svodi na manihejsku podelu na svet svetlosti i svet tame. Prvi je svet normalnosti, važećih kulturnih i moralnih normi društva (nezavisno od geografske ili istorijske pozicije), a drugi je postavljen kao onaj što krši tu normu, bilo da je to psihopatski ubica, koji krši norme svojim delanjem, ili vampir, zombi ili pretnja iz dalekog svemira koji krše norme samim svojim postojanjem (jer ne bi trebali ili ne bi smeli da postoje). Pored toga što krše kategorijalni poredak, da bi se strah pojavio, mora postojati i neka pretnja ili želja da se učini zlo, prema Karolovoj teoriji.

Jedno od opštih mesta u hororu je pojam ljudskog tela, zahvaljujući civilizacijskom odnosu prema njemu koji ima gotovo univerzalan karakter sakralnosti. Telo je samo po sebi kategorijalni sistem koji razgraničava Ja od drugoga, skrnavljenje tela je transgresija na koju se popreko gleda u razvijenim kulturama, bilo da je reč o modifikacijama tela (pirsing ili tetovaža), ili ekstremnije forme (nekrofagija). Transgresija telesne sakralnosti sasvim lako postaje generator straha. Kategorijalni sistem je i u slučaju tela dualistički, razdvaja suprotnosti poput dobra/zla, spoljašnjeg/unutrašnjeg i sopstva/drugog, a njihovo remećenje predstavlja ranjivost društvenog konstrukta, kako navodi Marša Ingland u svom eseju "Telo u novom azijskom filmu". Telo je univerzalna granica, jer svi, bez obzira na društveni ili kulturni kontekst kome pripadamo osećamo tu podeljenost, ono što konstituiše ja i odvaja ga od onog drugog. To je jedina uzdanica u koju ne možemo sumnjati (kako je rekao još dobri Kartezijanac) i ako je ono u bilo kom smislu napadnuto, osećamo nelagodu na psihološkom nivou. Užas dolazi od mogućnosti da telo bude u potpunosti obezvređeno i degradirano i kako smatra Filip Brofi u članku "Horalnost – tekstualnost savremenog horora", upravo to obezvređivanje i mogućnost uništenja tela su ovde izvor horora. Ovde više nije aktuelan strah od smrti, nego od ukidanja smisla: moje Ja, sve što mene konstituiše, više nema vrednost niti značenje, a monstrum je spreman da to demonstrira na razne načine.

Narušavanje telesnog integriteta može doći iznutra, kao što je slučaj sa telesnim hororom, koji se bavi hibridizacijom, transformacijom i mutacijom ljudskog tela, čiji su majstori Dejvid Kronenberg i Džon Karpenter.

"Muva" (The Fly, 1986.) Dejvida Kornenberga je jedan od najreprezentativnijih primera ovog žanra. Ovaj klasični horor prati doktora Seta Brandla (Džef Goldblum), koji na pragu revolucionarnog otkrića – potpuno funkcionalnog telepotera, biva gurnut u ličnu tragediju. Nakon što odluči da sprovede probnu teleportaciju na sebi, muva slučajno ulazi u teleporter i biva stopljena sa Brandlom na genetskom nivou, nakon čega započinje mučna metamorfoza. Gledaoci od tog trenutka prate svaki stadijum Brandlovog udaljavanja od ljudskog kroz njegovu promenu u hibrid čoveka i muve, ali nije samo njegova aberantna pojava ono što ga čini čudovišnim, kako Ronald Kruz primećuje u svom članku “Mutacije i metamorfoze”, već i njegove fiziološka nepraktičnost i nedelotvornost – ljudska hrana i ljudsko stanište postaju neprikladni za njegov život, udaljavajući Brandla od čoveka ne samo biološki, nego i kulturološki.

Stupnjevi transformacije Brandl-muve
Još jedan pogled na otuđenje Kronenberg nam daje u svom filmu “Videodrom” (Videodrome, 1983.). Ovde čovek nije suprotstavljen svojoj prirodi, već kulturi i tehnologiji. Kronenberg ovde predstavlja ideju trenscendencije tela putem tehnologije, tehnologija je “novo meso”. Film prati Maksa Rena (Džejms Vuds), predsednika jedne male televizijske stanice koja je specijalizovana za šokantne sadržaje seksualne i nasilne prirode. Nakon što njegova stanica uhvati piratski signal na kome su prikazuju snuff filmovi anonimnih autora, Maks odlučuje da ilegalno preuzme program i emituje ga na svojoj stanici. Kako vreme odmiče otkrivamo da signal kome je Maks izložen menja njegovu svest i on počinje da dobija sve učestalije halucinaije. Fuzija čoveka i mašine prožima njegove halucinacije, tehnoorganski horor koji pomućuje granicu između objektivne stvarnosti i virtuelne stvarnosti. Tehnologija je predstavljena kao viši oblik egzistencije, a da bi se do nje stiglo potrebno je prevazići ograničenja biološkog tela. Transcendencija se dostiže ukidanjem ljudskog tela, da bi “novo meso” moglo da živi.

"Videodrom": Fuzija čoveka i mašine
"Stvor" (The Thing) Džona Karpentera iz 1983. godine je još jedan horor klasik koji se poigrao sličnom idejama. Aberantni stvor iz naslova ovde nije samo pretnja telu koje je zaposeo, već postaje induktor paranoje za druge likove, jer niko ne zna ko je i ko može biti inficiran i pretvoren u nezemaljsko stvorenje. Stvor je biće koje je u stalnom stanju metamorfoze, bez telesnog integriteta, nestabilna masa, za koje Kruz kaže da je biološka crna rupa, telesna ćelija je određena svojom strukturom i funkcijom, ako su ta struktura i funkcija nestabilne, stvor je čudovištan. I kao da to nije dovoljno, ono veći deo života provodi imitirajući druga živa bića, stvarajući iluziju normalnosti, kao da je ismeva u parodiji života.

Glava-pauk iz filma "Stvor"
"Osmi putnik" (Alien, 1979.) je serijal koji je ovaj koncept doveo do vrhunca, u velikoj meri zahvaljujući legendarnom umetniku H.R. Gigeru, koji je u ogromnoj meri oblikovao horor žanr XX veka. Na stranu sam lik ksenomorfa, ikoničnog monstruma iz filma "Osmi putnik" koji je direktno preuzet iz njegove zbirke ilustracija Necronomicon, koncept stvorenja koje na tako primitivan način siluje sve što je živo i transformiše u nešto što je aberentno. Naime njegova ideja je bila da se u ksenomorfu oliči ono što je najprimitivnije u čoveku, da se ljudsko biće ogoli od onoga što je kulturno i svede na puki brutalni nagon za razmnožavanjem. Tako smo dobili falusni festival kakav je "Osmi putnik": nakon što se izleže iz jajeta ksenomorf na silu penetrira u domaćina i polaže embrion u njegov digestivni trakt, i na taj način prisvaja njegovo telo kao svoju teritoriju, sve dok ponovo ne penetrira domaćina, ovog puta iznutra, probijajući se kroz njegovo telo dok ga napušta, uništavajući ga u procesu. Falusna simbolika se ne završava ovde, jer i odrasla jedinka ubija svoje žrtve penetracijom drugog para čeljusti koji izlaze iz njegovih glavnih čeljusti. Telo u osmom putniku je nemoćno i ugroženo sa svih strana. Prema Kruzu, dodatna dimenzija horora proizlazi iz činjenice da su međuvrsni hibridi abnormalni, jer njihov nastanak nije prirodan i suštinski su evolutivne slepe ulice.

Gigerova ilustracija na kojoj je
baziran lik ksenomorfa
Priče o duhovima i egzorcizmima su još jedan oblik priča o napadu na integritet tela. Kako Marša Ingland navodi, kod ovih filmova telo postaje porozno i podložno infiltraciji. Ova ideja čini okosnicu zapleta "Isterivača đavola" (Exorcist, 1973.), ali je takođe prisutna i u drugim, klasičnim pričama o duhovima poput "Prstena" (Ringu, 1998.). Ovde je ideja sledeća: telo je sporan prostor, koji pokušava da bude dve stvari u isto vreme. U slučaju Vilijem Fridkinovog “Isterivača đavola”, telo mlade Regan (Linda Bler) je zauzeto od strane demona Pazuzua. Telesni integritet Regan je narušen prevazilaženjem granice ja-drugo, njeno telo je postalo veza između prirodnog i natprirodnog. Regan ovim činom postaje kategorijalna aberacija, i jedini ko joj može pomoći je sveštenik Merin Lankester (Maks fon Sidou), tako što će joj pomoći da povrati svoj telesni integritet, drugim rečima tako što će izgnati Pazuzua iz prirodnog sveta i povratiti kategorijalni poredak.

Zaposednuta Regan
U slučaju “Prstena” Hidea Nakate, Sadako, mlada devojka koju je otac udavio u bunaru, predstavlja vezu između dva sveta: sveta živih i sveta mrtvih, njeno telo je veza između fizičkog i natprirodnog sveta. Sadako ima moć da prenese svoju kletvu na druga, živa, tela posredstvom VHS kasete, a jedini način da se pojedinac reši kletve je da je prosledi drugome. Telo ljudi prokletih od strane osvetoljubive Sadako je osporeno natprirodnim aficiranjem ovog duha, čije je telo opet osporeno fizičkim (njeno telo na dnu bunara) i natprirodnim svetom (duh osuđen da sprovodi osvetu nad drugima). 

Užas telesne transofrmacije i metamorfoze nije izostavljen ni u klasičnom hororu, vampiri, vukodlaci, Frankenštajnovo čudovište i zombiji su odlični primeri. Ali iako sadrže tragične elemente koji proizlaze iz telesne transformacije, vampir, vukodlak, pa čak i prometeansko čudovište nisu zaista prokleti svojim telom – njihova tragedija proizlazi iz nemogućnosti integracije u društvo, ne od telesnog užasa, njihova tela imaju superiorne atribute, bez obzira na aberantni karakter. Ali u slučaju zombija nije tako. Transformacija u zombija je ultimativni užas, transofrmacija koja svima uliva strah u kosti i koja svakoga očekuje. Strah od smrti je jedan od najprimitivnijih strahova, oličen u liku pokretnog beživotnog tela. Stravičnost zombija odlazi korak dalje: on nije transgresivan samo zato što je ne-mrtav, već i zato što ima automatski kanibalistički impuls, njegova egzistencija je definisana uništenjem života kroz proždiranje ljudskog tela – uprkos činjenici da njihov digestivni trakt nema funkciju. Sem što je lišen funkcije prehranjivanja, on je lišen i mogućnosti reprodukcije (infekcija ugrizom se ne može podvesti pod formu reprodukcije). U ovom smislu zombi je potpuni anti-čovek, savršeno ukidanje ljudskog tela.

Zombiji iz serije "Okružen mrtvima"
Pored narušavanja integriteta kroz transformaciju, hibridizaciju ili metamorfozu, postoje filmovi koji se bave ovom tematikom na mnogo manje suptilan način – splatter i slasher filmovi, ali o njima će biti više reči drugi put.

Nastaviće se...

Aljoša Tomić


10.09.2016

MORBIDNA, PRLJAVA, MRAČNA DRAMA

Film: „Detinjstvo vođe“ (The Childhood Of A Leader)
Režija: Brejdi Korbet
Scenario: Brejdi Korbet, Mona Fastvold
Uloge: Robert Patinson, Stejsi Martin, Liam Kaningem
Trajanje: 119 min
Proizvodnja: Velika Britanija/Francuska, 2016.




„Detinjstvo vođe“ je jedan od onih filmova posle kojih ukoliko izdržite da pogledate do kraja ne možete da ostanete ravnodušni. Ja sam čak tvrdio neposredno posle gledanja filma da nisam gledao ništa kvalitetnije poslednje dve godina. Film je spor, a narativ i dramaturgija pripadaju formi klasične evropske drame. Međutim sve je to prožeto izrazitim elementima psihološkog horora. Napetost se oseti negde u pozadini, s obzirom da film u sebi sadrži mnogo slojeva koji bi se mogli raskrivati i analizirati, moj utisak je da se u prvom planu ispostavlja teskoba i zagušljivost koji su proizvod pozadinske napetosti. A ta pozadinska napetost je sa druge strane proizvedena istorijskim okolnostima u koje je smeštena radnja. Drugim rečima, ovo je jedan kompleksan film čiji se narativni tok kroz tri čina kreće ka vrhuncu gde vas u epilogu čeka obrt u kojem sam ja ostao otvorenih usta.


Reditelj i scenarista filma, glumac Brejdi Korbet dobio je nagradu za najbolju režiju i najbolji debitantski film na venecijanskom filmskom festivalu prošle godine. Inspiraciju za priču Korbet je crpeo iz istoimene kratke priče Žan-Pol Sartra i novele „Mađioničar“ engleskog pisca Džona Faulza čija literatura je bliska postmoderni i egzistencijalizmu. Korbet je ovaj scenario u čijem pisanju mu je pomagala njegova žena Mona Fastvold, pisao deset godina, izeđu ostalog jer je imao problema da pronađe novac za snimanje svog prvog filma. Korbet se dokazao i rediteljski, jer stvari koje radi kamera u ovom filmu nikada ranije nisam video. Horor atmosferi u velikoj meri doprinosti i muzika koju je specijalno za ovaj film radio Skot Volker. Film je sniman u Budimpešti u dva navrata tokom 2015. godine.


Radnja je smeštena u francusku provinciju u vreme Prvog svetskog rata, gde američka diplomatska delegacija sa francuskim saveznicima vodi političku borbu protiv Nemačke i Austoro-Ugarske. Protagonista ove priče je marginalizovani dečak, sin jednog od uticajnih političara, koji provodi detinstvo u tuđini gotovo potpuno zapostavljen od roditelja. Način na koji će se kreirati njegov karakter u ovim okolnostima je ujedno i tema filma.


U krajnjoj liniji ovo ostvarenje bi okarakterisao kao mračnu, prljavu, morbidnu dramu. Ukoliko vam nisu dinamika i akcija najvažniji dok gledate horor, a volite da preispitujete morbidne porodične odnose i unutrašnji razvoj lika ka monstruoznosti. Onda je ovo film za vas. 

Nenad Lančuški

10.02.2016

AKO STE UMORNI OD HOLIVUDSKIH HORORA

Film: Lament (Goksung)
Režija: Hong-džin Na
Scenario: Hong-džin Na
Uloge: Džun Kunimura, Do Van Kvak, Vu-hi Čun
Trajanje: 156 min
Proizvodnja: Južna Koreja, 2016.

“Lament” je treći dugometražni film reditelja Hong-džin Na, i premijerno je prikazan na kanskom festivalu, gde je dobio univerzalno pozitivne kritike. Kvaliteti filma su neosporni, ali postoji par stvari koje će verovatno odbiti prosečnog filmskog potrošača. Prvi od njih je verovatno trajanje filma od preko dva i po sata, pogotovo za film ovako sporog tempa. Da ne budem pogrešno shvaćen, film nije dosadan, priča je bogata i kompleksna, i na trenutke veoma originalna, sa povremenim momentima fizičke komedije i ponekom akcionom scenom, ali pripovedački ritam je sve vreme u prvoj brzini. Čak i ako imate dovoljno slobodnog vremena i potrošili biste ga na neki film, nastavite da čitate dalje pre nego što se upustite u to.


Reč je o krimi-trileru sa natprirodnim elementima, priča filma prati policijskog oficira Džong-Gua (Do Von Kvak), koji počinje da radi na slučaju ubistva za koje se ispostavlja da je u vezi sa tajanstvenom bolešću. Džong-Gu sprovodeći svoju istragu nailazi na bezimenu ženu (Vu-hi Čun), koja ga upućuje na stranca koji je nedavno došao iz Japana i koji je navodno umešan u ubistva. Nakon što mu se misteriozni stranac pojavi u snovima, Džong-Gu postaje sve više uveren u njegovu umešanost u zločine i njihovu vezu sa zarazom koja ih prati. Odavde se film raspliće u kriminalističkom stilu, ali sa mnogo neuobičajenih preokreta, naročito nakon što se Džong-Guovoj družini priključi katolički sveštenik i budistički šaman.


Stilski, ovo je film tipičan za korejsko podneblje, radnja je smeštena u seoce u kojem vlada osećaj izolacije, glavni lik je na trenutke komični antiheroj u čije sposobnosti svi sumnjanju, a film obiluje folklornim motivima iz korejskih narodnih predanja i budističke religije. Ono što ga izdvaja je dodavanje hrišćanskog podteksta, zbog čega film na momente podseća na “zapadnije” priče o egzorcizmu i zaposednutosti. Ovde dolazimo do druge stvari koja može odbiti gledaoce koji od horor filma traže jump-scareove holivudske provenijencije. Ovaj podtekst svakako doprinosi slojevitosti priče, i unosi svežinu u žanr, ali i otežava razumevanje filma, naročito u kombinaciji sa korejskim mitsko-magijskim motivima uobičajenim za ovaj žanr, ali manje poznatim evropskom gledaocu.


Kao što smo pominjali ranije, azijski horor je po svom modalitetu različit od onog na koji smo navikli zahvaljujući Holivudu, i tako stvari stoje i ovde. Strah je ovde indukovan osećajem izolacije koja stvara anksioznost i paranoju sa jedne, ali i strah od natprirodnog sa druge strane. Na oba nivoa ovaj film vrlo dobro funkcioniše, a s obzirom da je reč o krimi filmu, svako bi dalje pojašnjavanje pokvarilo doživljaj.


Ovo možda nije jedan od najboljih filmova koje sam gledao ove godine, ali je jedan od interesantnijih, i svakako prijatno iznenađenje. Ljubiteljima korejskog filma će delovati dovoljno poznato da mogu da opušteno urone u njega, ali sa dovoljno svežih ideja da nemaju osećaj da još jednom gledaju isto. Onima koji se ranije nisu sretali sa filmovima ovog podneblja bih preporučio da se prvo pozabave nečim jednostavnijim poput odličnih “Sećanja na ubistvo” (Salinui chueok, 2003.) ili “Video sam đavola” (Ang-ma-reul bo-at-da, 2010.).

Aljoša Tomić