8.30.2020

ŠARENI LAVKRAFT

Serija: Lavkraftova zemlja (Lovecratf Country)
Kreatori: Miša Grin, Džordan Pil
Uloge: Džonatan Mejdžor, Džurni Smolet, Kurtni B. Vans
Trajanje: 60 min, 10 epizoda, 1 sezona
Proizvodnja: SAD, 2020, HBO


Kada sam video da je jedan od kreatora nove serije inspirisane Lavkrafovim univerzumom Džordan Pil, odmah sam pomislio da će ovo sigurno da bude nešto dobro. „Lavkraftova zemlja“ zapravo je serija rađena po istoimenom romanu Met Rufa, američkog pisca naučne fantastike i trilera, ali svakako inspirisanog Lavkrafovom poetikom što se vidi i iz samog naslova i ugavnom iz naslova.

recenzija horor film
 

Već kada sam pogledao trejler za seriju izgledalo mi je malo šminkerski, ali okej, možda mogu to da progutam, ukoliko je priča kvalitetna nije važno što sve izgleda pretrpano specijalnim efektima, što je čisto, sterilno i potpuno neprirodno. Ako je Džordan Pil uspeo da me pozitivno iznenadi sa svoja prva dva filma sigurno zna šta radi i ovde.

Glavni lik je Tik (Džonatan Mejdžor) koji polazi sa svojim ujakom Džordžom (Kurtni B. Vans) i prijateljicom Leti (Džurni Smolet) na putovanje u opasan predeo SAD-a kako bi potražio svog oca. S obzirom da je radnja smeštena u 1950-te animozitet prema crnoj rasi u americi je i dalje ogroman i serija se bavi ovim na eksplicitan način. Drugim rečima belci zu zli i podmukli u ovoj seriji.

recenzija horor film
 
Možda je Džordan Pil uspeo da uvede crnaca na autentičan način u horor žanr kao protagonistu u svoja prva dva filma „Beži“ (Get out, 2017.) i „Mi“ (Us, 2019.), za razliku od uloge koja mu je pre davana kao lika koji prvi umire u slešeru. Ova serja ne samo da ponavlja koncept zlih belaca iz filma „Beži“ već to radi bez pokrića. U seriji su naprosto svi belci barem koji su se do sada pojavili jednostavno zli!

Sada bi se naravno našao neko da kaže kako je to potrebno kinematografiji da bi se izravnali računi sa nipodaštavanjem afro-amerikanaca ili njihovog zapostavljanja u istoj, međutim meni ovo više liči na osvetu radi trenda. 

recenzija horor film
 
Međutim ovo nije najgora stvar koju sam video u prve dve epizode koliko je do sada prikazano na HBO. Već u prvoj epizodi ima previše akcije za moj ukus, čudovišta u vidu kompjuterske animacije nisu strašna, pogotovo ako već znam kako izgleda Šogat. Ništa drugo od onoga što sam video nije ni jezivo ni grozno ni zastrašujuće. Čak ni džamp-skerovi nisu nizašta.

Gluma je patetična i prenaglašena kao u najlošijim melodrama u kojima se preglumljava i glumata. A najnepodnošljivije od svega je to što je sve prepuno magije i čarolije. Nikada nisam Šogata doživljavao tako romantično ni portal iz kog izlazi tako svetlucavo. Očekivao bih jednoroga da iskoči i počne da širi ljubav i šljokice. Imao sam utisak kao da gledam Narniju ili Hari Potera čiji autor je samo maznuo Lavkraftove motive i po svom ukusu ih preuredio. 

recenzija horor film
 
Jedino što valja je muzika. Ali ne muzika koja gradi tenziju u pozadini, već džez muzika koja je svojstvena za ovaj vremenski period i koje doduše ima samo u prvoj epizodi.

Izgubio sam sve motive da gledam seriju, naročito posle druge epizode koja ima svoje potpuno krindž momente, a da ne govorim o naivnosti zapleta iz kojeg svako stariji od 16 godina može da pretpostavi šta će dalje da se desi. Za mene su dve epizode dosta, ako se nekom sviđa šareni Lavkraft nek izvoli. 



                                                                                                                           Nenad Lančuški

            


8.23.2020

TUĐIN NA RUSKI NAČIN

Film: Sputnjik (Спутник)
Režija: Igor Abramenko
Scenario: Oleg Malovičko, Andrej Zolotarev
Uloge: Oksana Akinšina, Fedor Bondarčuk, Pjotr Fjodorov
Trajanje: 113 min
Proizvodnja: Rusija, 2020.


Kao i svaki kinofil, osećeao sam se pod pritiskom da, za moje filmsko obrazovanje, odgledam poneki ruski film - naročito Ajzenštajna i Tarkovskog. Utisak, koga dugo nisam mogao da se rešim je da je ruski film spor i nezgrapan, što me je u većini slučajeva odbijalo da investiram tri i više sati u svoje dalje filmsko obrazovanje u domenu ruskog filma. Ipak, stvari su se dosta promenile što se tiče reputacije istog početkom dvehiljaditih. Sa komercijalizacijom ruskog filma smo mogli videti neka mainstream žanrovska ostvarenja poput "Noćne straže" (Ночной дозор, 2004.), "Vukodava" (Волкодав из рода Серых Псов, 2006.), "Privlačnosti" (Притяжение, 2017.) i sl. 
 
horor film recenzija
 

Ovaj SF/horor je sjajan predstavnik tog toka. On je savršeno legao da prekrati filmsku sušu izazvanu pandemijom i pomeranjem premijera većine holivudskih blokbastera. "Sputnjik" je prvi dugometražni film Igora Abramenka, koji je svuda neizbežno poređen sa svojim duhovnim pretkom i uzorom, kultnim "Osmim putnikom" (Alien, 1979.).

Iako je struktura "Sputnjika" dosta drugačija od "Osmog putnika", Abramenkovo čedo je pokupilo baš ono što je trebalo od svog starijeg uzora, pre svega dva principa Ridli Skota: Morate imati odlično čudovište i odličnu glumačku ekipu. Očigledna razlika je i to što "Sputnjik" nije survival horor smešten u dubine svemira, već u stepe sovjetskog saveza koji je usred Hladnog rata. 
 
recenzija horor film
 

Priča počinje 1983. sa povratkom dvojice kosmonauta iz svemirske misije u orbiti zemlje. Nakon njihovog spuštanja negde u pustari Kazahstana, otkrivamo da je jedan od kosmonauta mrtav, a drugi na ivici života. Dalje srećemo doktorku Tatjanu Klimovu (Oksana Akinšina), koja je pod istragom zbog svojih kontroverznih metoda u lečenju. Ona biva regrutovana od strane pukovnika Semiradova (Fedor Bondarčuk), da pomogne u rešavanju misterije vezane za tragičnu sudbinu kosmonauta. 
 
Nakon njenog dolaska otkrivamo da se drugi kosmonaut, Konstantin Vešnjakov (Pjotr Fjodorov), čudesno oporavio i da je živ i zdrav u izolovanoj vojnoj instalaciji kojom upravlja pukovnik Semiradov. Tatjana uskoro otkriva da se kosmonauti nisu vratili sami i da je sa Konstantinom došao parazit, koji ga je vratio u život, i da je njena misija da nađe način da odvoji tuđina od sovjetskog heroja.

recenzija horor film
 
Dakle ključna strukturalna razlika je u tome da je ovaj film misterija i narativ napreduje po principu otkrivanja delića slagalice koji dalje pokreću radnju. Takođe, glavna pretnja ne dolazi iz svemira. Dok naša junakinja pokušava da otkrije motive vanzemaljskog parazita, takođe mora da otkrije i motive koji su skriveni iza vojske i sistema koji ju je angažovao. Iako nije previše razrađen, ovaj momenat koji kritički sagledava jedan opresivan politički aparat je prisutan, kao i u serijalu "Tuđin", jedino što je ovde u pitanju komunistički, a ne kapitalistički sistem.

recenzija horor film
 
Prvi čin filma je prepun suspensa, i svakako je najinteresantniji deo filma, dok drugi i treći već postaju klasična akciona jurnjava. Definitivno je amerikanizacija zahvatila ruski film poslednjih godina, što je pomalo ironično jer je za razliku od holivudskih studija, koji upumpavaju stotine miliona dolara privatnog kapitala u svoje filmove, ovaj film napravljen za nešto manje od tri miliona dolara, koje je u film investiralo imedju ostalih i Ministarstvo kulture Rusije.

Iako je snimljen sa, po holivudskim standardima, malim budžetom, ovaj film zahvaljujući veštini filmske ekipe izgleda mnogo skuplje nego što jeste. Vešto korišćenje nekolicine setova, koji su dizajnirani veoma atmosferično, dočaravaju svu hladnoću Rusije osamdesetih godina prošlog veka, a digitalni efekti su takvog kvaliteta, da bi se mnogi daleko skuplji filmovi mogli postideti. 
recenzija horor film
 

Jedna stvar koja mi je uvek zanimljiva kod neameričkih filmova je ujednačen kvalitet glume. U zemljama u kojima ne postoji institucija "filmske zvezde", svi glumci umeju da glume, ma koliko nebitna uloga bila. Tako je i ovde, iako sam scenario ne daje glumcima previše materijala da se razmašu, oni obavljaju lavovski deo posla. Naročito efektnu izvedbu je dala Akinšina, čijeg lika su mnogi uporedili sa Elen Ripli.

Ukratko, ovaj film ne donosi ništa revolucionarno, ali vredi potrošiti par sati na sasvim solidan SF/horor u stilu B filma, naročito ako ste ljubitelj žanra.

Aljoša Tomić

8.16.2020

GODINA ŽENSKOG HORORA

Film: Relikvija (Relic)
Režija: Natali Erika Džejms
Scenario: Natali Erika Džejms, Kristijan Vajt
Uloge: Emili Mortimer, Robin Nevin, Bela Hitkot
Trajanje: 99 min
Proizvodnja: Australija/SAD, 2020.

2020. godina definitivno je godina krize, a šta je u krizi izraženije od specifično ženskog domena - domena brige. Sumnjam da su ovogodišnje događaje imali u planu producenti mnogobrojnih horora koji su ove godine izašli, ali primetnije je nego prethodnih da su žene i pitanja u vezi sa ženskim ulogama i položajem žene u društvu, porodici, zajednici ove godine mnogo izraženija u svim aspektima društva, pa i u hororu.

Pred nama je jedan od početka do kraja ženski film koji bi imao izuzetnu vrednost i poruku i mimo horor žanra u koji je smešten, ali se umesto pravima bavi dužnostima i porodicom. Autorka filma debituje sa pričom o porodici, jednom od najčešćih emotivnih scenografija u hororu. Ona prati tri generacije žena u tri arhetipske faze (baba, žena i devojka) i njihov međusobni odnos ogrnut manifestacijama i posledicama demencije.
 
horor film recenzija
 
Karakteristika savremenog života jeste razlaganje nuklearne porodice, trka za "vlastitim" životom i smislom koji je uvek negde izvan porodice i realizacija sebe u aspektima koji zahtevaju dozu sebičluka prema tradicionalnim pitanjima dužnosti prema članovima porodice. Zaplet filma počinje kada komšije prijave nestanak svoje ostarele susede Edne (Robin Nevin) i kći Kej (Emili Mortimer) i unuka Sem (Bela Hitkot) dolaze u stari porodični dom radi potrage za svojojm majkom i bakom.

Neočekivani nestanak se nastavlja isto tako neočekivanim i neobjašnjivim Edninim povratkom dok se Kej i Sem sve više upoznaju sa trošnim stanjem stare porodične kuće, koja propada paralelno sa Edninim umom nagriženim demencijom. Jedan snažan simbol propadanja i zapušenosti koji autorka koristi je crna buđ koja polako obavija i guta i fizičku i emotivnu dimenziju scenografije i likova samih i doprinosi nadrealnom osećaju koji je posledica veštog prikaza simbioze propadanja fizičkog i umnog prostora.
 
horor film recenzija
 

Sam film predstavlja putovanje ova tri lika do realizacije neizbežnog o ciklusu života koji svaka od njih nosi u sebi i stavlja ih pred odluke koje moraju doneti u vezi sa tim uvidima. Dok putovanje traje tenzija se gradi sa rastućim osećajem klaustrofobije i tegobe zbog prostora u kom borave, a koji ih polako guta i uvlači u sebe simbolišući neizbežnost rešavanja problema sa kojim su suočene.

Zbog dimenzije mentalne bolesti, mnogi će ovaj film uporediti sa Babadukom (The Babadook, 2014.) i to bi bio u najkraćem najtačniji tačan opis korelacijom koji je moguće postići. Mentalna bolest rađa nevidljivog demona sa kojim se nosi cela porodica- Mada pojedine scene i dinamika naracije, meni lično mnogo su bliže jednoj od najboljih, ako ne i najboljoj epizodi Kestl Roka, "Kraljica" (Castle Rock, 2018.) u kojoj Sisi Spejsek prolazi sličnu dramu dok se suočava sa urušavanjem vlastitih kognitivnih sposobnosti baš pod uticajem alchajmera i staračke demencije.
 
horor film recenzija
 

Kao i u pomenutoj epizodi i ovde bolest dobija nadnaravnu dimenziju i ophrvava stabilnost ne samo unutrašnje i već i objektivne stvarnosti. Krivi utiske i verovanja, ali i vodi do spoznaja o lekcijama koje je moguće usvojiti iz prošlosti. Iako moćna poruka filma proizlazi upravo iz činjenice da su likovi dovoljno stvarni i uverljivo napisani da se možemo saživeti sa njima, moj lični osećaj je da autorka nije bila dovoljno opuštena i spremna da se upusti u intimnost sa gledaocem.

Idejna rešenja kojima predstavlja stanja uma Edne, a potom i uticaj bolesti na sve članice porodice, odnosno nosioce priče i njihove odgovore na novonastalu situaciju su autentična i zanimljiva- Osećaj nadnaravnog prisustva i progonjenosti u ograničenom prostoru je uverljiv i zavodljiv. Ali meni lično je izgledalo da emotivne tenzije likova budu izgrađene samo do određne tačke, ali potom budu ukinute u nekoj narednoj sceni time što izgleda da na njihove implikacije svi zaborave. Moguće je da ovakva emotivna i narativna dinamika ima veze i sa prirodom bolesti sa kojom su akterke suočene.
 
horor film recenzija
 
 Čak i ako ne bude jedan od najboljih filmova ove godine, ovaj film je prilično visokog kvaliteta i treba ga pogledati jer u sebi pored diranja u veoma intimna i osetljiva mesta u svakom od nas, ostavlja za sobom i diskretno komponovane, ali upečatljive vizuelne scene koje će vam se još neko vreme vrteti po glavi.

Nina Stefanija Blažević

8.09.2020

PREDVIDLJIVO

Film: Trebao bi otići (You should have left)
Režija: Dejvid Koep
Scenario: Dejvid Koep
Uloge: Kevin Bejkon, Amanda Sejfrid, Ejveri Tiu Eseks
Trajanje: 93 min
Proizvodnja: SAD, 2020

„Trebao bi otići“ je film koji nije privukao bog zna kakvu pažnju. Takođe ja sam slučajno naleteo na njega dok sam gledao šta sve ima novo i šta bih mogao da pogledam. U moru filmova koji se štancaju ovaj mi je privukao pažnju jer je negde u opisu rečeno da se radi o scenaristi koji ima kreativnu blokadu i odlazi da se izoluje na vikendicu kako bi pisao, gde počinju da se događaju pranormalne stvari, kao što i dolikuje svakom američkom hororu.

Međutim ovaj opis me je zavarao, jer niti je glavni lik Teo Konroj (Kevin Bejkon) scenarista koji ima kreativnu blokadu niti je otišao da se izoluje. Priča je sasvim drugačija. Moja je greška što nisam otišao na neki relevantniji sajt da to proverim, već sam pogledao trejler i zaključio: Scenarista u ukletoj kući sa porodicom, i naravno nešto ih proganja, okej. Verovatno film nije ništa posebno, ali može da me zabavi jedno veče.
horor film recenzija
U principu me je i zabavio. Do pola. Ustvari možda sam se najviše zabavio pogađajući šta će sledeće da se desi pošto je film poprilično predvidljiv. Autor filma, barem meni je potpuno nepoznat. Međutim kad sam malo pogledao njegove prethodne radove, shvatio sam da je scenarista nekoliko blokbastera kao što su „Park iz doba jure“ (Jurassic Park, 1993.), „Spajdermena“ (Spider-man, 2002) itd.

Pored toga adaptirao je i režirao film „Tajni prozor“ (Secret Window, 2004.) po romanu Stivena Kinga u kojem glavnu ulogu igra Džoni Dep i koji je njegov prvi upliv u horor žanr. Prema ovome mogu samo da zaključim da Koep gaji određene simpatije prema žanru strave baveći se autorski adaptacijama savremenih romana koji su iz ove branše. „Trebao bi otići“ je takođe nastao kao adaptacija ovog puta romana nemačkog pisca Danijela Kelmana.
 
horor film recenzija
Radnja prati Tonija (Kevin Bejkn), njegovu suprugu, mladu Suzan (Amanda Sajfrid) i ćerku Elu (Ejveri Tiu Eseks) na odmoru u izolovanoj kući. Tonija proganjaju noćne more i on pokušava da slušanjem audio knjige pomogne sebi da se izbori sa svojim psihološkim stanjem. Na to sve moderna kuća u koju dolaze naravno krije svoje tajne iz prošlosti koje počinju da se prepliću sa Tonijem košmarima.

Nisam čitao originalni roman pa prema tome ne mogu o njemu da sudim, ali jedno je sigurno, za razliku od „Tajnog prozora“ ovo je jedna vrlo loše sklepana adaptacija. Kada stvari postanu predvidljive u nekom filmu ili priči to nije zato što se ponavlja neki obrt ili radnja koju smo videli već sto puta negde drugde, već je to zato što nas je narativ na previše očigledan način doveo do onoga što smo videli već sto puta.
horor film recenzija
Načelno ovo bi trebala da bude mračna psihološka priča sa elementima misterije. Međutim sve je tako jasno od samog počeka i tok filma nam ne daje nikakve znake da će bilo gde da nas iznenadi ili oduševi, već potpuno sterilno ispunjava sva naša očekivanja u pogledu onoga što predpostavljamo da će da se desi i kako će da se desi.

Jedina svetla tačka u ovom filmu je gluma devojčice Averi čije su ekspresije, znatiželja i strah opravdali ulogu koja joj je poverena.

Što se mene tiče ovaj film možete lagano da preskočite, verujem da ima i boljih ovog leta. 
 
Nenad Lančuški