6.26.2016

POVRŠNI I ZABAVNI BLOCKBUSTER HOROR

Film: Prizivanje zla 2 (The Conjuring 2)

Režija: Džejms Van
Scenario: Keri Hejs, Čad Hejs, Džejm Van, Dejvid Džonson
Uloge: Vera Farmiga, Patrik Vilson, Medson Volf 
Trajanje: 134 min 
Proizvodnja: SAD, 2016.


Gledanje horor filma u bioskopu je moram priznati stvarno poseban doživljaj. Na žalost kod nas se horor filmovi ne prikazuju toliko često u bioskopskim salama tako da nemamo baš mnogo prilike da uživamo na velikom platnu u gledanju sličnih ostvarenja. Pošto ova kritika stiže pravo iz bioskopa, pa tako moram njome da zahvatim i bioskopsku publiku. 


Ako zanemarim činjenicu da se bioskopska publika ponaša kao da je u kafani, što negde razumem jer su prve projekcije početkom dvadesetog veka zaista i bile na takvim mestima pa se verovatno daj duh zadržao do dana današnjeg. Zato svi piju, grickaju i pričaju dok uveliko počinje film. Takođe čak mogu da pokušam da razumem čavrljanje koje ima za cilj da razbije strah ali nikako nisam mogao da progutam komentare upućene likovima unutar filma. Te stvari radi moja baba kada gleda „Farmu“ i turske serije. Likovi u filmu ne mogu da vas čuju, a takođe nećete promeniti tok fabule! Šta ćete, nekako su se svi posle sat vremena utišali i film ih je zaista uvukao. Samo su povremeno vrištali, trzali se ili smejali. Jedna devojka nedaleko iza mene je prokomentarisala kako bi bilo strašno gledati ovaj film sam u svojoj kući. Ah, kako bi to bilo lepo, pomislio sam ja! 


Film barem meni nije bio zaista strašan, nisam se uplašio, niti me je potresao, iako su me scene prepada kojih ima jako mnogo trgle nekoliko puta, to nikako nije merilo. Pojedninačne scene iskakanja, ružnoća demona (monstruma), izobličenost i paranoja protagoniste, samo su površinski elementi koji čine estetiku strave jednog horora, na žalost ovi elementi u američkim hororima vrlo često dominiraju, a radnja i koncept ostaju sekundarni i na taj način su većina sličnih filmova kao i „Prizivanje zla“ (1 & 2) površni. 

Jedina strašna činjenica vezana za temu filma koja može da uznemiri gledaoca jeste to što su protagonisti Loren i Ed Voren čije likove tumače Vera Farmiga i Patrik Vilson zaista postojali i što su prvi i drugi film zasnovani na slučajevima koji su njih dvoje istraživali. Međutim ovaj potencijal je iskliznuo u fiktivnim detaljima radnje koja nije ni malo realistična već potpada pod šablon komercijalnog blockbuster horora. Odnos između Eda i Loren je krajnje patetičan, a herojske inicijative koje preuzimaju u poslednjem obrtu, Ed u prvom i Loren u drugom delu, deo su nelogičnosti. Sa druge strane odbrana od ovakvog cepidlačenja može da bude da heroji upravo ruše sve granice, što njih dvoje i treba da predstavljaju.


Radnja drugog dela ove sage dešava se 1977. i smeštena je u dom jedne britanske porodice u čijoj se kući dešavaju paranormalne pojave, za razliku od prvog dela u kojem imamo sličan koncept, samo se radi o jednoj američkoj porodici. Ovde se uviđa kvalitet režije i cele postavke jer je reditelj zaista uspeo da prikaže jednu tipičnu siromašnu američku i sa druge strane siromašnu britansku porodicu sa svim njihovim tipičnostima. Možda je to jedan od osnovnih problema koje ja imam sa ovim filmom, sve je suviše tipično i sterilno, nigde ne inovira. Jedina inovativnost jeste tematika, odnosno ekranizovanje istorijskih činjenica i stavljanje u fiktivnu radnu dvoje istražitelja, demonologa, kako su oni zaista sebe nazivali. Nakon završetka filma gledalac ima priliku da čuje i originalni snimak koji su navodno Ed i Loren napravili kako bi stupili u kontakt sa duhom koji je zaposeo devojčicu iz britanske porodice. Reditelj je u svakom slučaju odradio sjajan posao, muzika, kadrovi, napetost sve je korektno uklopljeno. Čak ima dosta humora kojeg nije bilo u prvom delu, a koji donosi osveženje i odmor od napetosti. Možda je film malo predugačak jer traje više od dva sata, što nije baš tipično za horor, ali pretpostavljam da su želeli da naprave spektakl jer je u nastavak uloženo duplo više novca nego u prvi deo. 

Ed i Loren Voren pored lutke Anabel (1970.)
Možda je na ovaj način propuštena prilika da se ispriča kvalitetna priča o istorijskim Ed i Loren, umesto toga dobili smo jedan stereotipni horor. Ovaj par u mnogome podesća na Moldera i Skali samo što su za razliku od njih ovi demonolozi stvarne ličnosti. Na taj način gledano, možda bi ovoj priči mnogo više odgovarao format serije, što nije isključeno, ali ćemo svakako dobiti još nekoliko nastavaka filma. Edvard Ed Voren je umro 2006. godine, a Loren Voren je još uvek živa i aktivna. Za vreme svoje karijere imali su oko 10 000 slučajeva na kojima su radili. Takođe je poznat njihov muzej okultnih relikvija koje su sakupljali sa mesta na kojima su vršili istraživanja. 

Nenad Lančuški

6.19.2016

PREOZBILJNO DA BI BILO ZABAVNO

Film: Gordost i predrasude i zombiji (Pride and Prejudice and Zombies)
Režija: Ber Stirs
Scenario: Ber Stirs, Džejn Ostin
Uloge: Lili Džejms, Sem Rajli, Džek Hjuston
Proizvodnja: SAD, 2016.

Ovaj film na papiru obećava većinu stvari koje želim od horor-komedije: urnebesna premisa koja kombinuje delo klasične književnosti, elemente kung fu filmova i zombije, a sve to bazirano na bestseler romanu istog imena autora Set Grejem-Smita. Ipak, već smo videli ranije na primeru “Abraham Linkolna: lovca na vampire” da u rukama Holivuda sve to može i u idealnim uslovima biti sprovedeno na inkompetentan način. Kako to obično biva, kada producenti upumpaju novce u projekat, žele da igraju na sigurno koliko god je moguće, oduzimajući bilo kakvu slobodu i dušu projektu koji bi od početka trebalo da je urnebesan i raspojasan miks nespojivih elemenata. Tako u oba navedena slučaja dobijamo preozbiljnu i predugu verziju nečega što bi suštinski trebalo biti neozbiljno. Režija i gluma ubijaju svaki trun zabave koji se pomoli, stvarajući tako film koji neće naći svoju publiku niti u ljubiteljima horora, niti u ljubiteljima komedije.


Priča počinje u Londonu XIX veka, u kome se pojavila kuga koja pretvara ljude u bezumne zombije. Britanska vlada je uspela da ih izoluje zidinama od grada sa jedne strane i od ostatka Engleske sa druge, stvarajući tako prsten zombija oko Londona koji je samo jednim mostom spojen sa ostatkom kraljevine. U celom tom haosu, gospodin Benet (Čarls Dens) odgaja svojih pet kćerki, pripremajućih ih istovremeno za udaju, kao i za borbu. U celu priču ulazi poručnik Darsi (Sem Rajli) koji istražuje pojavu zombija u okolini, pri čemu upoznaje jednu od Benetovih kćeri, Elizabet (Lili Džejms), koja ga očarava svojom lepotom, ali i znanjem ratničkih veština. Priča se zahuktava sa otkrićem misteriozne pretnje oličene u novoj vrsti zombija.


Nisam čitao literarni predložak na kome je film baziran, ali činjenica da se našao na trećem mestu Nju Jork Tajmsove liste bestselera mora da znači da ima izvesne kvalitete, tako da manjak duha koji film ima moram pripisati scenaristi i režiseru Ber Stirsu. Stirsov staž nije naročito impresivan, i ako je sudeći po ovom filmu, neće biti inpresivniji u skorije vreme. Sa dosta solidnim bužetom i pristojnom glumačkom ekipom stvorio je sterilan film koji će na svakom koraku testirati vaše strpljenje – ja znam da sam prvi put na dvadesetom minutu filma poželeo da prekinem da ga gledam, stvar koja mi se nije desila jako dugo ni sa jednim filmom. Nisam čovek koji očekuje od svakog reditelja da rukuje elementima horora i komedije vešto kao Sem Rejmi, ali Stirs uspeva da propusti svaku priliku za geg ili šalu, a tek povremeno se seti da režira horor.


Sa druge strane, produkcijske vrednosti su manje-više na nivou: kostimi i scenografija izgledaju besprekorno, kao da su ispali iz romana Džejn Ostin i mogli bi služiti kao sjajan kontrapunkt horor elementima. Međutim i taj potencijal je protraćen. Takođe, film na samom početku uvodi premisu da je nakon invazije zombija, u aristokratskim krugovima postalo popularno proučavanje dalekoistočnih borilačkih veština. Kao neko ko je odrastao na kung fu i nindža filmovima, očekivao sam poslasticu u borilačkim koreografijama, ali i tu je stiglo razočarenje, jer se svode na prosto zamahivanje različitim vrstama mačeva/noževa i povremeni premet postrance. Pretpostavljam da su svi novci otišli na balske haljine, tako da za ozbilnog borilačkog koreografa nije ostalo ništa.


Što se glumaca tiče, postavu čine kako glumački veterani poput Čarlsa Densa, Seli Filips i Line Hedi, kao i mlađa ekipa sačinjena od Meta Smita, Lili Džejms i Sem Rajlija. Dok su veterani gurnuti u pozadinu, gde sasvim pristojno obavljalju svoj zadatak, u prvom planu su Lili Džejms koja igra ulogu glavne junakinje Elizabet Benet, i to radi na prilično neupečatljiv način bez truna harizme. Nasuprot njoj, jednako neharizmatičan Sem Rajli, koji zvuči kao da ima upalu grla, u ulozi njene simpatije Ficvilijam Darsija. Na kraju jedina svetla tačka i epicentar harizme u filmu je Met Smit, koji uspeva samo snagom svog talenta da proizvede komediju i simpatiju – na žalost, zauzima premalo vremena na sceni da bi uspeo da nas spase od glumačke dosade.


Na kraju krajeva, dobili smo film koji obećava mnogo, ali izneverava na svakom koraku, ako želite da pogledate zabavan pastiche, ne gledajte u pravcu holivudskih blokbastera, već radije dajte šansu filmu “Elvis Prisli i Džon Kenedi protiv mumije" (Bubba Ho-Tep, 2002.) ili čak hiper-niskobudžetnom “Isus Hristu lovcu na vampire” (Jesus Christ Vampire Hunter, 2001.).

Aljoša Tomić

6.12.2016

LJUBAVNI HOROR SA PSIHOSOCIJALNIM I FILOZOFSKIM ELEMENTIMA

Film: Pusti pravog da uđe (Låt den rätte komma in)
Režija: Tomas Alfredson
Scenario: Jon Ajvide Lindkvist
Uloge: Kare Hedebrant, Lina Leanderson
Trajanje: 114 minuta
Proizvodnja: Švedska, 2008.

Pusti pravog da uđe nije još jedan, već viđeni holivudski film sa vampirskom tematikom, nego nešto sasvim drugačiji romantični horor/triler koji nam stiže iz mračnih i sniježnih predjela Švedske. Reditelj Tomas Alfredson adaptirao je ovaj film prema poznatom horor romanu švedskog pisca Jona Ajvida Lindkvista, a koji je objavljen 2004. godine.

Film je u potpunosti rađen na anti-holivudski način: radnja je spora, dijalozi su rijetki, boje su tamne i hladne kako i priliči estetici skandinavske kinematografije. Radnja se odvija na početku 80-ih godina XX vijeka, i to u Blekebergu, predgrađu Stokholma. Priča prati 13-godišnjeg dječaka Oskara i njegovu vršnjakinju Eli. Oboje su svjedoci nihilističke sredine u kojoj žive alkoholičari, razvratnici, zlostavljači, pedofili itd. Oboje se bore za opstanak: Oskar vapi za snagom da bi se odbranio od đaka koji ga maltretiraju, a Eli za ljudskom krvlju da bi nastavila da živi. Oskar je sve ono što Eli nije: nježan i osjetljiv dječak, dok je ona dinamična i hrabra djevojčica; djevojčica vampir.


„Pusti pravog da uđe“, iako film natprirodnog, valjano služi kao podloga za psihosocijalnu i filozofsku analizu modernog društva gdje u moru egzistencijalnih problema obitava vanzemaljsko biće kao pokazatelj komešanja realnog i fantastičnog. I ne samo pokazatelj pomenutoga, već i dokaz da nam je često ono nadrealno, nevjerovatno i drugačije draže, bolje i da upravo ono postaje naša realnost, kao što je Oskaru postala vampirica Eli.


U ovom filmu nema strašnih scena, ali zasigurno ima atmosferičnih trenutaka koje gledaocu i ljubitelju ovakvog žanra ostaju u sjećanju. Najupečatljivija scena, ona koja na pravi način pokazuje jezivu gotičku ljepotu, a koja je ujedno i objašnjenje naslova fima jeste kada Eli nepozvana uđe u Oskarevu sobu. Ona tada počinje da plače krvave suze, jer se prema narodnom vjerovanju vampir nikada ne smije nepozvan primiti u dom.
Film se odlikuje gotičkom estetikom, zanimljivom pričom i besprijekornom, dječijom glumačkom ekipom, koja ovaj film čini još uzbudljivijim.


2010. godine će biti prikazana i američka verzija Let Me In, ali nju ne preporučujem nikome da pogleda jer je izuzetno loša. Savjetujem svima da prije filma pročitaju knjigu zato što je opširnija i sadrži detalje koji u filmu nijesu prikazani.
Ivana Prelević

6.05.2016

USPEŠNO ALI NEPOTREBNO

Film: Šuma (The Forest)
Režija: Džejson Zada
Scenario: Nik Antoska, Sara Kornvel, Ben Ketai
Uloge: Natali Dormer, Oven Maken, Stefani Vogt
Proizvodnja: SAD, 2016.

Bio bih licemeran ako ne bih rekao da sam odabrao da odgledam ovaj film samo zato što u njemu glumi Natalija Dormer. I to Natalija u dve varijante, crnokosa i plavokosa Natali, pošto se radi o dve sestre bliznakinje Sari i Džesi. Dakle dvostruka Natali u horor atmosferi, pa ko bi odoleo, bojim se ni jedan ljubitelj Natali i horor filmova kakav sam ja. U svakom slučaju ovaj potez producenata i jeste marketinški trik kako bi se pridobila veća publika. Dakle ovaj film nije autorski, nije ni rediteljski, već bi ga ja svrstao u producentske filmove na kojem je radio jedan tim ljudi. Taj tim sačinjavaju jedan reditelj, nekoliko scenarista, producenti i Natali koja je najveća zvezda među svima njima. Ovakakav horor film čak nije ni potreban jer u njemu nema ničeg inovativnog, sve preokrete smo već imali, način režije takođe, kao i egzotične predele u kojima je film sniman i koji sami po sebi asociraju na one strašne i nejasne mistične legende i običaje dalekog istoka. Verujem da među scenaristima čak postoji dogovor na koji način će da se kreće radnja i koje opšte poznate karakteristike će da ubace u fabulu priče.


Kada sam pustio film bio sam oduševljen na koji način počinje prolog u kojem se otkriva postavka radnje kroz nekoliko kratkih brzih kadrova, sekvenci i retrospektivnu naraciju. Kako film dalje odmiče retrospektivna perspektiva iščezava i radnja se seli u sadašnjost, a kvalitet režije takođe jenjava. Prošlost predstavlja izuzetno važnu ulogu za protagonistkinju priče – Saru. Ona polazi u Japan kako bi pronašla svoju sestru Džesi koja je poslednji put viđena na putu za šumu Aukigahara u podnožju planine Fudži, gde ljudi odlaze da izvrše samoubistvo. Takođe svima su dobro poznate legende o začaranosti ove šume što se među tamošnjim stanovništvom u ovom filmu podrazumeva. Drugim rečima, ljudi koje Sara sretne na svom putu u šumu, znaju da tamo žive Jure – duhovi koji zavode posetioce i njihovu tugu koju nose u srcu koriste kako bi ih naveli na samoubistvo. Ovo sve može da se tumači kao metafora, mada način na koji film prikazuje legendu o Jurama predstavlja čistu horor estetiku. Naravno Sara, odnosno njena sestra Džesi nose u srcu neku tugu koja potiče iz njihove zajedničke prošlosti, a koja gledaocu predstavlja misteriju do samog kraja filma.


Radnja je precizno osmišljena, međutim dijalozi su sa druge strane prazni i površni kao na žalost i u većini sličnih horor filmova. Karakteri likova su zasnovani na nekoliko osobina i samim tim liče na mnoštvo sličnih likova iz drugih filmova. Dakle, uvek imamo glavnu junakinju koja je borbena i hrabra, ali sklona da upadne u nevolju jer je pomalo naivna, uz nju jednog muškog lika na kojeg je upućena jer nema nikog drugog u blizini pošto se nalazi na nepoznatom terenu, a koji obično malo bolje od nje poznaje taj muški lik, što može da stvori sumnju u njega. Režija je dosta kvalitetna, čak su scene prepada izuzetno dobro uklopljene, dok je muzika prilično neutralna i dosadna, suviše tipična.


Prvi put sam u ovom filmu shvatio dublji značaj tih scena prepada. Opšte poznata stvar jeste da su one tu prisutne samo da bi stvorile tenziju jer je bože moj to horor film, pa mora bez razloga da nas trgne nešto što nije sam objekt straha. Ali ovde nekako ima smisla u sceni kada Sara stiže u Tokijo i dok zamišljeno sedi u taksiju na staklo joj se zalepi jedan Japanac, ulični klošar zarastao u bradu i kosu, koji se odmah sledećeg trenutka nasmeje. Ja sam se trgao na ovu scenu jer je neočekivana, ali sam i počeo da cokćem kada sam shvatio da sam prevaren, međutim gledalac na ovaj način ima priliku da se poistoveti sa protagonistom i njegovim osećanjima, jer Sada strahuje za sudbinu svoje sestre i svaka sitnica može da je izvede iz takta.

Nenad Lančuški