6.24.2018

PASKAL „ZOMBI“ LOŽJE

Film: Incident u zemlji duhova (Incident in a Ghost Land)
Režija: Paskal Ložje
Scenario: Paskal Ložje
Uloge: Kristal Rid, Majlen Farmer, Anastasija Filips
Trajanje: 91 min
Proizvodnja: Kanada, Francuska, 2018.

Paskal Ložje poznat je u svetu horor filma preko svog ostvarenja „Mučenice“ (Martyrs, 2008.), a film „Incident u zemlji duhova“ o kojem je reč nastao deset godina kasnije drugi mu je film na engleskom jeziku. „Incident“ je prikazan na Internacionalnom festivalu filmske fantastike u Žerarmeru u Francuskoj gde je osvojio i glavnu nagradu za najbolji film festivala. Paskalova poetika i stil su sa jedne strane prepoznatljivi zbog surovosti i krajnosti kakvu inače imaju splatter filmovi, međutim ovog puta ne možemo reći da je podbacio, ali ono što je napravio ne liči na njega i ne liči na splatter, već više na slešer kakve je pravio Rob Zombi u svojim najboljim danima.



Vera (Anastasija Filips) i Bet (Kristal Rid), mlade tinejdžerke, se doseljavaju sa majkom u novu kuću koja je nekada pripadala njihovoj tetki. Prvo veče dvoje provalnika upadaju im u kuću u nameri da majku ubiju a njih dve da zlostavljaju kao što Bet nešto ranije pročita u novinama da se već dešavalo u mestu u koje idu.


Estetika filma je zasnoana na izvrnutošću lepih, naivnih i nežnih stvari, kao što su i sami nasilnici seksualni devijanti, pa tako dolaze u kamionu za slatkiše, a sama kuća je prepuna lutaka i igračaka - kao što u „Kući hiljadu leševa“ (House of 1000 Corpses, 2003.) Roba Zombija klovn koji treba da bude oličenje smeha i zabave navodi putnike u zamku. Sve one nežne i naivne stvari su zaprljane i zapuštene, nisu ono što treba da budu već ono što nikada ne bi smele da postanu. Za razliku od „Mučenica“ gde je veoma važan razlog zbog zbog kojeg je protagonistkinja zlostavljana, ovde nema nikakvog razloga, mi čak ne znamo ni ko su zlostavljači niti oni bilo šta govore samo delaju. Zanimljiva dimenzija filma se krije u obrtu koji se desi negde na pola puta i koji daje čitavoj priči istančan ton psihološkog horora. Puno prljavštine, urlanja, nasilja i napetosti, a sve u svemu Zombi. Možda jedan horor film koji u sebi nema zombije za pretnju ali sam po sebi pretstalja mrtvi film koji još uvek hoda, ali može se gledati.

Nenad Lančuški


6.17.2018

HANIBAL I ESTETIKA RUŽNOG

"Pre nego što počnemo, moram vas upozoriti...ovde nema ničega vegeterijanskog."
-Hanibal

Serija "Hanibal" je još jedna adaptacija priča o Hanibalu Lektoru, manipulativnom serijskom ubici i kanibalu iz romana američkog spisatelja Tomasa Herisa. Ovaj lik je već odavno dobio svoju prvu filmsku verziju u interpretaciji ser Entonija Hopkinsa u "Kad jaganjci utihnu" (Silence of the Lambs, 1991.). Usledile su ekranizacije i preostala tri romana "Hanibal" (Hannibal, 2001.), "Crveni zmaj" (Red Dragon, 2002.) i "Uzdizanje Hanibala" (Hannibal Rising, 2007.). Serija, emitovana od 2013. godine do 2015. godine, nije direktna adaptacija nijednog od Harisovih romana, ali jeste bazirana na pričama i likovima iz romana. Ono što je naročito interesantan momenat, koji nije toliko naglašen u filmovima je Hanibalov neobičan pogled na estetiku. Hanibal Lektor je predstavljen kao veliki ljubitelj i poštovalac umetnosti, do te mere da je čitav njegov pogled na svet potčinjen estetici. Čitava serija je prožeta visokoestetizovanim momentima koji predstavljaju mračne i morbidne narativne tačke. Ovde ću pokušati ukratko da analiziram neobičan estetski okvir sveta "Hanibala".

Mads Mikelsen kao dr Hanibal Lektor


I

"Jedino kao estetski fenomen, postojanje i svet mogu biti večno opravdani.”
- Fridrih Niče

U istoriji umetnosti i filozofije, pojam lepog je glorifikovan još od samih početaka teorijskog mišljenja. Za antičke Grke lepota je bila jedna od najviših vrednosti, za srednjevekovne hrišćanske mislioce ona je bila Božje delo, a nemački filozofi XIX veka su pisali čitave tomove o njoj. Sa druge strane pojam ružnog u umetnosti i van nje je uvek obrađivan nekako usputno, iako je oduvek bio prisutan. Dok su se definicije pojma lepog menjale kroz istoriju u zavisnosti od teoretičara, pojam ružnog je uvek bivao osuđen na to da bude puka suprotnost ili negacija ovog prvog.


Nekolicina filozofa se ipak upustila u detaljnije istraživanje ružnog, pa tako Umberto Eko razlikuje tri modaliteta ružnog: ružno po sebi, formalno ružno i umetnička predstava jednog i drugog. Ružno po sebi je ono što direktno izaziva osećaj gađenja u nama, poput izmeta, truleži i sl. Formalno ružno se odnosi na nedostatak ekvilibrijuma u organskoj povezanosti celine - Eko navodi primer bezubog čoveka, pogled na njega nas ne uznemirava jer on ima nekoliko zuba, nego činjenica da nedostaju oni koji bi trebali biti u njegovim ustima. Treći je onaj koji nam je ovde najzanimljiviji: umetnička predstava ružnog. Ovde nije reč o ružnoći koja je proizvod lošeg tehničkog izvođenja zbog nepoznavanja pravila kompozicije, perspektive, anatomije i sl. Reč je o umetnički lepoj predstavi stvari koje su ružne po sebi ili formalno ružne, način stvaralaštva koji u nama proizvodi veoma neobična i kotradiktorna osećanja.



Na ovaj način ružno je uvek nalazilo svoje mesto u umetničkom izrazu, o čemu svedoči čak i primitivna umetnost. Razne ritualne maske i likovni prikazi demona i božanstava često ulivaju strah u kosti uz osećaj poštovanja. Primere estetizacije ružnog je moguće naći u celokupnoj istoriji umetnosti, u delima Hijeronimusa Boša, Ežena Delakroa, Gustava Klimta, Edvarda Munka i mnogih drugih. Postavlja se pitanje, ako je ružno ono što izaziva nelagodu, gađenje, strah i druge negativne emocije, kako je moguće da istovremeno izaziva i estetsko zadovoljenje naših čula?


Filozofija je ponudila nekoliko mogućih odgovora na pitanje o paradoksu ružnoće, kako navodi Mojca Kiplen u svom radu "Estetika ružnoće". Prvo moguće rešenje je da u našoj recepciji umetničkog dela koje predstavlja ružan subjekat, nije subjekat ono što vrednujemo, nego kreativna umetnička reprezentacija istog. Drugi moguć odgovor je da ova umetnička dela imaju kognitivnu, a ne estetsku vrednost. To znači da kroz umetničku ružnoću možemo istražiti neke ideje i stavove koje inače ne bi mogli, pa je to što vrednujemo u ovim delima intelektualno zadovoljstvo koje nam je priušteno. Poslednje rešenje koje Kiplenova nudi je bazirano na Kantovoj "Kritici moći suđenja", prema kojoj on smatra da ružno jednako kao i lepo privlači našu pažnju i pokreće našu maštu, možda čak i efektivnije, jer ružnoća parališe naša čula i ostaje da lebdi u našim umovima dugo nakon što je objekat predstavljen našim čulima.


Ovo poslednje rešenje je sigurno blisko svakom ljubitelju horora. Prizori koje su nam servirali Ridli Skot u "Osmom putniku" (Alien, 1979.) ili Džon Karpenter u "Stvoru" (The Thing, 1982.) su one koji (ni)su imali sreće da ih vide u veoma mladoj dobi, ostali da prate do poznih godina. Autori "Hanibala" su takođe svesni moći kombinacije ova dva. Bizarno kreativna ubistva i njihova prezentacija su obično centralni momenat epizode, i to su trenuci koji ostaju uz gledaoca dugo nakon što je serija završena. 
 

Kroz epizode videćemo dela nekolicine serijskih ubica, uključujući i Hanibala, koja su zaista inventivna i kreativna: totem napravljen od ljudskih tela, ljudski mural unutar silosa za kukuruz, ljudsko telo pretvoreno u rezonatorsku kutiju violončela i mnoge druge. Ali razlog što ona ostaju u sećanju je i način na koji su kinematografski predstavljena. Kompozicija kadrova neretko podseća na noćne more srednjevekovnih hrišćanskih i gotskih slikara, proizvodeći neobičan osećaj Uzvišenosti scene. "Hanibalov" univerzum stoga deluje kao srednjevekovna predstava pakla ispunjena ubicama-umetnicima, u čijem centru se nalazi Đavo lično, koji vuče konce kako protagonista, tako i antagonista.

II

"Estetika postaje etika."
– Hanibal Lektor

Nesporno je da Hanibalov lik deluje dijabolično, njegovi monstruozni aspekti, poput kanibalizma, ga približavaju srednjevekovnim viđenjima lika Đavola, dok sa druge strane njegova manipulativna priroda nužno evocira lik Mefistofelesa iz Geteovog "Fausta" (Faust, 1808.) ili harizmatičnog Đavola Miltonovog "Izgubljenog raja" (Paradise Lost, 1667.). Kao buntovni Lucifer, Hanibal svojom filozofijom ruši postojeći etički sistem, postavljajući na njegovo mesto jedan moral baziran na estetici. A u istoriji filozofije postoji jedan samoproklamovani Antihrist koji bi se rado složio sa gore navedenim Hanibalovim citatom.


Ideja Fridrih Ničea je bila upravo proširenje estetike na polje moralnog delanja, ili preciznije da izjednači moralni sud sa estetskim. Nije redak slučaj da su umetnička dela predmet moralne prosudbe (može li biti vredna nacistička antisemitska umetnost?), kao i to da ponašanje i karakter mogu biti predmet estetskog suđenja (nečije ponašanje može da nam se "dopada"). U ovom smislu, može postojati veza između etike i estetika, ali Ničeu nije potrebna takva veza. Umesto toga on bira amoralistički pristup, u kom predlaže potpunu smenu tradicionalne moralnosti, praktički-egzistenijalnim kriterijumima posredovanim estetskim metodom, kako kaže Danijel Kejm u eseju "Niče o estetici i etici".


Ova Ničeova ideja je najbolje predstavljena u njegovom idealu natčoveka. Nasuprot natčoveku stoji masa, koju čini najveći deo čovečanstva: oni su imitatori, ponosni na svoju kulturu kao da je ona njihova tvorevina. Oni usvajaju date vrednosti i bivaju dresirani da se ponašaju onako kako od njih očekuje tradicionalni sistem vrednosti. Sa druge strane je stvaralac, onaj koji je pojedinac, onaj koji poseduje estetsku vrlinu originalnosti - stvaralaštvo, ima kapacitet za proizvođenje vrednosti, i samim tim proizvodi sebe. Stvaralaštvo je je ono što natčoveka čini velikim.


Hanibal Lektor je poput natčoveka: "nov, originalan, neuporediv, zakonodavac, koji stvara samog sebe." Njegove vrednosti su nepojmljive većini ljudi u njegovom okruženju i zato biva izopšten iz svog okruženja onog trenutka kada njegova priroda biva otkrivena. Njegove vrednosti ne mogu opstati kao opšte, s obzirom na činjenica da je ubica i kanibal, ali ono što ga čini istovremeno monstruioznim i Uzvišenim je to što je njegova transgresija u stvari višeg ranga.

III

‘‘Prvo jedemo očima
-Apicije, Rimski gurman iz I veka

Za kraj još jedan estetski momenat koji je u vremenu u kome živimo izuzetno relevantan. Gotovo svaka epizoda "Hanibala" sadrži prelepo snimljenu scenu u kojoj dr Lektor u svojoj kuhinji skoro ritualno priprema ljudske organe da bi spremio neko klasično jelo uz zvuke kompozicija Betovena, Šuberta, Mocarta i drugih.


Hrana je u svakoj ljudskoj kulturi od izuzetne važnosti i retko kada je samo stvar pukog opstanka. Oko hrane su obrazovani celi sistemi značenja koji konstituišu naš svet: hrana koja je zabranjena u određenim religijama, hrana koja je simbol visokog ili niskog društvenog statusa, hrana koja nam omogućava večnu mladost i zdrav život itd. Sa razvojem masovnih medija i vizuelne kulutre, počela je da se izdvaja još jedna klasa hrane - food porn


Food porn odnosi se na hranu koja dobro izgleda na ekranu, koja je atraktivna za fotografisanje i postavljanje na socijalne mreže i obično joj nije prioritet nutritivni balans već aktiviranje pljuvačnih žlezda. Istraživanja pokazuju da u poslednjih pedeset godina stalni uspon popularnosti TV programa koji se bave kuvanjem i raznih celebrity kuvara i stilista hrane, a samim tim i sve atraktivnije prezentacije samih jela. Food porn je promenio način ne samo na koji posmatramo hranu, već i pravila ponašanja za trpezom. 


"Hanibal" tako eksploatiše našu potrebu da "jedemo očima", prikazivanjem food porn sadržaja, u kojima su glavni sastojci jela ljudsko meso ili njegovi organi. Kontradiktorno osećanje koje proizvodi ovo kršenje tabua je isto kao ono pomenuto u prethodnim poglavljima, koje igra na kartu pitanja "da li možemo razdvojiti ružan sadržaj od lepe forme?" 

IV

Malo je horor filmova koji su se na ovaj način igraju sa gledaicma: naša potreba za lepim biva okrenuta protiv nas i stvara užas kroz napetost etičko-estetskog igrajući na kartu naše potrebe za zadovoljenjem obe potrebe koje su nam kulturološki usađene. Rezultat ovog psihološkog horora je osećaj suštinske kontradikcije, koji čini da potpuno mrzimo ili potpuno obožavamo Brajana Fulera, čoveka čija je vizija zaslužna za jedinstven estetski stil serije. 

Aljoša Tomić

6.10.2018

NOVO NA JELOVNIKU


Serija: Dijeta iz Santa Klarite (Santa Clarita Diet, sezona 1)
Kreator: Viktor Fresko
Uloge: Dru Barimor, Timoti Olifant, Liv Hjuson
Trajanje: 10 epizoda, 30 min
Proizvodnja: SAD, 2017.

Leto je tu, što znači da treba da se zabavljate i do nekoliko puta više nego obično, a ako ste fan horora to onda znači da ne smete propustiti ovu odličnu Netfliksovu horor-komediju u formi porodičnog sitkoma: Dijeta iz Santa Klarite (Santa Clarita Diet, 2017. -). Serija do sada ima dve sezone i ovih dana kako čujem odobrena je i treća.
 

Tvorac serije, Viktor Fresko smestio je u radnju serije u porodični dom tročlane porodice u kalifronijskom predgrađu Santa Klarita. Šila i Džoel Hamond, koje tumače odlični Dru Barimor i Timoti Olifant su bračni par koji istovremeno timski rade i kao agenati za nekretnine. Njihovu kćerku Ebi tumači talentovana australiska glumica i scenografkinja Liv Hjuson. Oni žive svoje osrednje živote u predgrađu sa obe strane okruženi komšijama koji su predstavnici reda i zakona. Na jednoj strani je okružni šerif na drugoj policajac lokalne policijke stanice. Ovo dobija na značaju kada životi porodice Hamond naglo krenu u neočekivanom pravcu nakon što Šila u toku pokazivanja jedne kuće klijentima pod dramatičnim okolnostima umre i probudi se sa željom za ljudskim mesom. Od tog ternutka njem muž Džoel sa užasom i beskrajnom ljubavlju istovremeno pokušava da se navikne na svoj novi život i pronađe odgovore i potencijalno lek za novonastalu situaciju, dok Šila počinje da živi neopterećena konvencijama koje moralno i na druge načine sputavaju ostali živi svet. Novonastalo stanje se odražava i na komšluk, a vrlo brzo i njihova ćerka Ebi saznaje istinu o izmenjenim okolnotima u svom domu i cela porodica nalazi se pred nizom izazova od kojih je nov jelovnik samo početak.


Serija je napisana intelignetno i duhovito sa namerom da ne bude više od bilo kog sitkoma i vešto varira temu bračnih i porodičnih odnosa u dramatično izmenjenim okolnostima koje doprinose tome da se svakodnevne meusobne sitne svađe bračnih partnera ili roditelja i dece dodtno dramatizuju iz perspektive užasnog i apsrudnog u kojima se svi nalaze. Glumačka ekipa na visini je zadatka i potpuno nepretenciozno, ali uspešno dočararava spektar emocia od komedije do porodične drame i kriminalističke misterije sa kojima se likovi u seriji nose i izlaze na kraj. 


Ja sam pogledala do sad prvu sezonu i žurim da gledam drugu tako da neću dužiti sa člankom. Mogu samo reći da ćete seriju verovatno morati da pogledate u dahu i nadam se da ćete uživati bar pola kao ja. Istinski zabavan, na trenutke strašan, na trenutke odvratan i krvav pun iznutrica porodični život u predgrađu nikad nije bio tako uzbudljiv i napet još od Visterije lejn. Uživala sam u svim peripetijama i preokretima u toku sezone u svim detaljima koje Fresko ne zaboravlja nego ih sve otplaćuje u pravom trenutku kad je posle scena apsurnog nasilja potrebno razbiti napetost osmehom ili ponekim romantičnim momentom sa koji izmami "owwww". A posebna poslastica je i to što su za radnju u celoj prvoj sezoni od izuzetnog značaja koliko drevni, toliko i savremeni Srbi. Sad ne možete da ne gledate! Toplo preporučujem!

Nina Stefanija Blažević

6.03.2018

TEROR I TVITER

Film: Tragične devojke (Tragedy Girls)
Režija: Tajler MekIntajer
Scenario: Kris Li Hil, Tajler MekIntajer, Džastin Olson
Uloge: Brajana Hildebrand, Aleksandra Šip, Džek Kvejd
Trajanje: 98 min
Proizvodnja: SAD, 2017.

Da li čovek ovde mora da ubije za malo pažnje? Biće da mora i ne jedan čovek nego dve tinejdžerke Sejdi (Brajana Hildebrand) i MekKejla (Aleksandra Šip) koje se dosađuju u učmalom gradiću, opterećene osećajem besmisla i lične bezznačajnosti. Zato uzimaju stvar u svoje ruke i odlučuju da do maturske večeri postanu slavne preko svog morbidnog, ali društveno osvešćenog bloga Tragedy girls, na kome rade sa školskim kolegom Džordanom Velčom (Džek Kvejd).


Nemilosrdni svet popularnosti u digitalnim medijima surov je offline koliko i online, ali glavne junakinje imaju plan koji uključuje serijskog ubicu, ogromnu kreativnost za improvizaciju i stvarnu žeđ za užasom i krvlju. Eh da i blog na kome sve to mogu da objave. To je postavka ove horor komedije koja pretenduje i na to da bude slešer i satira istovremeno. Ali ono što ove dve tinejdžerke rade nije online objavljivanje eksplicitnih sadržaja svojih krvavih podviga, što bi možda voajerski mentalitet slešera očekivao i iznudio od reditelja u nekim drugim okolnostima. One se na svom blog ponašaju kao čuvari zajednice i neko ko sluti i upozorava na opasnost, a zatim promoviše društvenu akciju u času kada je to za opstanak zajednice najbitnije. Drugim rečima parazitiraju i grade svoju popularnost na tuđoj nesreći kao i bilo koji od savremenih medija sa crnim hronikama danas. Zato me više iznenadilo kada se na početku filma stvarna novinarka opredeljuje protiv senzacionalističkog pristupa u slučaju prvog ubistva, a šerif takođe tvrdi da je u pitanju nesreća jer ne želi da stvara paniku u zajednici. Ovaj mislim namerni šok indukovan je u svrhu satire našeg savremenog društva, voajerskog mentaliteta i želje za svojih 5 minuta slave ma po koju cenu. 


Bez obzira što sam tokom filma osećala da je malo lenjo napravljen i da možda na mahove baš dugo i nezanimljivo traje ipak nudi dva interesantna profila psihopata koji se hrane osećajem moći ne samo iz direktnog odnosa sa žrtvom, već i iz posledica svog dela i načinom na koje ono odzvanja u svesti cele zajednice, a i šire među ljudima na internetu koji ne moraju biti direktni svedoci da bi bili posredni učesnici u događajima.


Da li je ovo horor? – pa za horor komediju dovoljno je strašno, možda više u tome da iz glava tinejdžerki izlaze ideje čiju realizaciju vidimo u toku filma, ali i na to se brzo ogugla.
Da li je ovo slešer? – za slešer mi ipak nije bilo dovoljno strašno, a možda ni eksplicitno, možda je prava reč da intenzitet napetosti ne prati baš uzlaznu liniju.
Da li je ovo komedija? – pa nisam se baš nasmejala jer je tenzija posle prvih dvadeset minuta dosta razvodnjena i slab je kontrast sa onim što bi trebalo da bude jezivo, pa da nam zbog toga osmeh donese olakšanje.
Da li je ovo satira? – do određene mere, ako si ovako mator i paranoičan kao ja, pa već svuda tražiš znake da je nešto više u pitanju i ugrađuješ vlastito tumačenje na mrvice koje su ti date. 


Ne izneverava ovaj film ni u jednom od aspekata previše, ali kada je svaki od sastojaka samo mlak, ne možeš imai vrelu čorbu. Namera stvaranja šoka kontrastiranjem glamura maturske večeri i šašavog gimnazijskog sveta online i offline rivalstava sa umovima psihopata smeštenih u mlada zgodna i luckasta tela tinejdžerki kojima je ubistvo isto što i odlazak u bioskop ili u teretanu je ozbiljno dobra i plodna. Ali ceo film ne koristi taj potencijal tako dobro niti do kraja, kao da je reč o nekoj unutrašnjoj autocenzuri, lenjom pisanju ili možda želji da se što široj publici udovolji dopadljivim antiherojima koje biste možda gledali i u sledećem nastavku.



Sebe smatram srećnim konzumerom koji će vrlo često za dobro užitka u konzumaciji bilo kog medijskog sadržaja zažmuriti na jedno oko i odgledati ili pročitati bez primedbi bilo šta. A volim i sjajne stvari i jednoroge, pa me je prilično lako hipnotisati groznicom maturske večeri. Ipak previše puta u toku ovog filma sam pomislila, kako su nešto mogli da urade ovako ili onako, menjajući u potpunosti scenaristička i rediteljska rešenja u svojoj glavi u nešto što se meni činilo da će raditi bolje da bih konačno pomislila da možda imam previše godina za to kome je film u stvari namenjen.



Stvarno mi je smetalo što se u toku filma, slobodno mogu reći, frljaju terminologijom u vezi sa društvenim mrežama i ne znam da li je to lenjost ili jednostavno računaju na to da mladi danas samo klikću na daj šta daš i da im korisnici tih istih mreža neće zameriti takvu šlampavost... ako su na to računali, onda nije bitno ni sve ovo moje gore napisano.

Klinci i svi koji se tako osećate čujte i počujte: naslov filma je cool, ima mnogo šarenih boja i umereno mnogo prosutih iznutrica, ubice su psiho ribe sa cool maskama, obrt kojim film startuje je interesantna i neočekivana premisa i baš mi se dopala (isto tako bi vas mogla izneveriti ako se udubite previše) zato gledajte, zabavite se, utucite taj sat i po i smuvajte nekoga po mogućstvu dok vas drži za ruku u toku filma, ukoliko to ne ometa kuckanje statusa i onlajn čekiranje.

Nina Stefanija Blažević