1.28.2018

RECENZIJA ESEJA "TUĐIN 3: JEDAN NEZASLUŽEN KOŠMAR" JOVANA RISTIĆA

Kada je davne 1979. godine Ridli Skot, tada poznat po radu na televizijskim reklamama i sa samo jednim dugometražnim filmom za pojasom, prihvatio ponudu za rad na novom naučno-fantastičnom filmu koji je jahao na talasu uspeha “Ratova zvezda” (Star Wars, 1977.), niko nije mogao predvideti razmeru u kojoj će ovo delo uticati na horor, film i na kulturu uopšte. Danas malo ko neće prepoznati falusoidnu glavu ksenomorfa koji je do širokih narodnih masa dopro preko stripova, video igara i televizije.
 
Ilustracija: Ričard Korben
I dok se za komercijalizovanje franšize najviše smatra zaslužnim Džejms Kameron, tada već poznat po radu na prvom “Terminatoru” (The Terminator, 1984.) i scenarističkom radu na “Rambu II” (Rambo: First Blood Part II, 1986.), koji je klaustrofobični SF/horor pretvorio u akcioni film čiji je komercijalni uspeh naveo čelnike produkcijskog studija “Foks” da serijal “Tuđin” svrsta na A listu svojih naslova.
 
Kada je na red stigao treći nastavak filma, stvari su počele da zapinju, a Jovan Ristić nas u svom eseju “Tuđin 3: Jedan nezasluženi košmar” provodi kroz svaki krug razvojnog pakla kroz koji je ovaj film prošao. Jovan Ristić je pisac i novinar koji važi za jednog od naših najboljih poznavalaca ovog serijala, a ovaj esej, prvi put objavljen 2012. godine,  je delić njegovog istraživačkog rada za opsežnije delo o celokupnom serijalu. Jednostavnim i dinamičnim stilom pisanja Ristić nam na zabavan način predočava put koji je prelazeći iz ruke u ruku raznim scenaristima i rediteljima ovaj film morao da prođe u svom nastanku.
 
Ilustracija: Killkenny Kat
Ovaj esej pokriva sve dostupne, ali i neke trenutno nedostupne, resurse o produkciji ovog filma, od nastanka u glavama dvojice producenata Dejvida Gajlera i Voltera Hila. Kako Ristić kaže: “ne mnogo zagrejani za novu epizodu, ali svakako voljni da zarade “, producenti su odlučili da započnu novo poglavlje u priči o Tuđinu. 1987. godine počela je njihova potraga za scenaristom i rediteljem, ali i rat koji se vodio između njih dvojice na jednoj, glavešina “Foksa” na drugoj strani i svih njihovih zlosrećnih potencijalnih saradnika uhvaćenih između dve vatre - količina intriga i preokreta u produkciji ovog filma je tolika da bi samo o njoj mogla da se napravi uzbudljiva filmska priča.
 
Ilustracija: Ignatova Svetlana
U svom petogodišnjem razvoju, pre nego što je stigao u ruke Dejvida Finčera (tada nepoznatog i na početku svoje karijere), scenario je prošao bar 14 revizija, kako Ristić navodi. Na njemu su radili čak i Vilijem Gibson, autor “Neuromansera” (Neuromancer, 1984.) i otac cyberpunk žanra, zatim Dejvid Tui, autor serijala o Ridiku (Pitch Black, 2000.), i Lari Ferguson, scenarista “Gorštaka” (Highlander, 1986.) i “Lova na Crveni Oktobar” (The Hunt for Red October, 1990.). Producenti su tražili neku novu ideju koja bi novi nastavak distancirala od prethodnih, tako da ideje autora angažovanih na ovom delu variraju od “kosmičke Godzile u Nju Jorku”, preko “tuđinski komarci napadaju Govnovil” do “kaluđera na drvenom satelitu”. Zaista je interesantno čitati sinopsise ovih ideja i zamišljati kako “Tuđin 3” izgleda u nekom paralelnom univerzumu. Ristić daje detaljan opis nastanka svake verzije scenarija, uz kratak sažetak celog scenarija, tamo gde je bio dostupan. 
 
“Tuđin 3” u krugovima ljubitelja horora važi za jedan od najgorih izdanaka serijala, a ovaj esej rasvetljava kako je ovaj film, bez jasnog koncepta i vizije, uopšte ugledao svetlost dana. Na kraju smo dobili, u najvećoj meri zahvaljujući Finčerovom talentu, jedan od “najlepših loših filmova”. Iako produžena verzija filma, izašla 2003. godine, donekle popravlja utisak o ovom filmu, produkcija ovog filma je tragedija u pravom smislu. To potvrđuje i činjenica da Dejvid Finčer do danas nije prešao preko stvari koje su mu servirali Gajler, Hil i “Foks”, pa je odbio bilo kakvo učešće u nastanku verzije iz 2003. godine.
 
Ilustracija: Masimo Karnevale
Ova priča je zanimljiva najviše zbog toga što je toliko neverovatna, a opet tako uobičajena u industriji zabave. Nizovi i nizovi loših odluka ljudi kojima je zarada u prvom planu i koji ne razumeju zaista predmet kojim se bave su uobičajena pojava u svetu holivudske visoke produkcije, a Ristić nam kroz dokumentovanje približava delić haosa koji prati nastanak filma ovog kalibra. Ovaj reprezentativan uzorak je praktično manifest koji stoji iza svakog lošeg blockbustera koji vidimo svakog leta u bioskopima, a ovaj tekst nam može pomoći da lakše utvrdimo u koga da upremo u prstom sledeći put kada nas neki film razočara. 
 
Aljoša Tomić

1.21.2018

IZBOR NAJGORIH HOROR FILMOVA 2017. GODINE

Kao što kaže čuveni američki pisac Teodor Sturdžeon: “90% svega je smeće”, tako je i sa horor filmom. Ipak postoje filmovi koji su toliko loši da se svojim nekvalitetom toliko ističu da smo morali da ih stavimo na ovu listu. Iz izbora su, kao i uvek, izuzeti filmovi koji su ciljno pravljeni da budu loši – poput eksploatacionog i trash filma, i zato na ovoj listi nećete videti “Pokvarenog” (The Wicked One”, 2017.). U izbor smo uvrstili filmove koji su pretendovali da budu mainstream, ali su zbog nekompetentnosti ili loših produkcijskih odluka izneverili naša očekivanja. Bacimo pogled na šest najgorih filmova u prošloj godini.
 
 6. GREJSFILDSKI INCIDENT (GRACEFIELD INCIDENT)
 
 Found footage filmovi su oduvek bili čudne voćke. Njihov produkcijski stil omogućava da se prevaziđu budžetska ograničenja i da se pokaže sva kinematografska inventivnost koju autori imaju. Afirmisani autori ga koriste u eksperimentalne svrhe, a neafirmisani se nadaju da će njihov film postati nova “Veštica iz Blera” (The Blair Witch Project, 1999.) . U praksi se uglavnom to svodi na kameru koja se trese u mraku, ali nekada stvari odu u neočekivanom pravcu, kao što je slučaj sa ovim filmom. Ova američko/kanadska koprodukcija je tipičan primer prevelikog zalogaja: u tehničkom smislu vidi se da je ekipa imala solidan budžet za ovu vrstu filma sa kojom je radila, tako da postaje očigledno koliko je nekompetentna ekipa koja je radila na njemu. Režija, gluma, scenario, montaža - sve je na granici amaterizma, do te mere da postaju smešni. Na žalost, ne na zabavan način trash filma, već kao podsmeh i prevrtanje očima sve do kraja, kada nas očekuje jedan od najidiotskijih (i rekao bih, u svom idiotizmu najgenijalnijih) preokreta u skorijoj istoriji horora. Poređenja radi, još jedan prošlogodišnji found-footage horor, sa identičnom tematikom, “Zaboravljeni Feniks” (Phoenix Forgotten, 2017.) je demonstrirao kako ovoj vrsti filma treba pristupiti.
 
 
Priča prati tri para ljubavnika koji dolaze u luksuznu šumsku kolibu na produženi vikend. Glavni lik, Metju (Metju Rat – istovremeno i reditelj filma), u staklenom oku koje ima umesto oka koje je izgubio u saobraćajnoj nesreći, ima kameru kojom iz neobjašnjenog razloga dokumentuje vikend. Ovo oko će većinu vremena biti naša perspektiva, uz povremeno prebacivanje na mobilne telefone, kamere za nadzor i sl. Zaplet počinju kada ugledaju misteriozno svetlo na nebu, koje padne na zemlju. Naravno, odlučuju da istraže šta se dogodilo i pronalaze misteriozni meteor, nakon čega počinju da bivaju progonjeni od tajanstvene prilike.

5. BAJ BAJ MEN (BYE BYE MAN)
 
Kada smo u julu recenzirali ovaj naslov, rekli smo da je ovo najgori film u prošloj godini do tog trenutka. Činjenica da je sada na pretposlednjem mestu naše liste najgorih filmova govori o tome koliko je prošla godina bila okrutna prema horor žanru. Ovo je još jedan stereotipan natprirodni horor u maniru mainstream horora poput “Prizivanja zla” (The Conjuring, 2013.) ili “Astralne podmuklosti” (Insidious, 2010.). Samo što ovaj film, na njegovu nesreću, nije imao za kormilom Džejmsa Vana. Ovo je film koji jaše na talasu aktuelnih trendova, pa je tako uspeo da stvori profit samo na osnovu tematike kojom se bavi, bez obzira na to što je kvalitet produkcije daleko ispod granica podnošljivog. Publika na koju cilja su tinejdžeri koji neselektivno gutaju sve što će im dići adrenalin u onih par jump scareova koje ima, a za sve ostale je samo uvredljiv.
 
 
Priča je bazirana na navodno istinitom događaju i misteriji koja ga okružuje. Naime, 1969. godine, čovek sa lovačkom puškom počinio je masovni pokolj u nekoliko susednih kuća u ulici u kojoj živi postavljajući pitanje svojim žrtvama da li su nekome rekle “ime”. Pravimo skok u današnje vreme u kome se troje prijatelja, useljavaju u kuću u ulici iz prethodnog događaja, u kojoj se, predvidljivo, dešavaju čudne stvari, poput novčića koji se pojavljuju niotkuda i čudnih bolesti koje opsedaju ukućane. Situacija eskalira kada jedan od njih pronađe na komadu nameštaja ispisano ime: “Baj Baj Men”.
 
4. TANKA LINIJA SMRTI (FLATLINERS)
 
Ovaj film je nastavak/rimejk istoimenog filma iz 1990. godine. Očigledno je da ni tvorci ovog filma nisu bili sigurni šta bi od ova dva trebalo da bude, jer su u polednjem trenutku odlučili da lik koga glumi Kifer Saterlend ne bude Nelson Rajt iz originalnog filma, koji bi sugerisao da je ovo nastavak, već novi lik dr. Vulfson, što je efektivno prekinulo svaku vezu koju novi film ima sa prethodnim, čineći ga rimejkom. Ono što nam nova verzija nudi je usporena radnja lišena tenzije, nedopadljivi likovi i predvidljiv zaplet. Najveće misterija je kako je talentovana i višestruko nagrađivana Elen Pejdž završila u ovom filmu? Kockarski dug? Da li drže njoj dragu osobu kao taoca? To ne znamo, ali nadamo se da ovaj nesrećni izbor neće imati veći uticaj na njenu karijeru i da će biti zaboravljen brzo kao i ovaj film.
 
 
U filmu je reč o grupi studenata medicine koji odlučuju da istraže šta se dešava sa mozgom u trenutku smrti. Način na koji to izvode je tako što u kontrolisanim uslovima izazivaju kliničku smrt, nakon čega sledi reanimacija, dok za sve vreme snimaju aktivnost mozga. Likovi bivaju navučeni na euforični osećaj koji taj proces proizvodi, ali uskoro bivaju suočeni sa mračnom stranom ovog iskustva, dok demoni iz njihovih prošlosti počinju da ih progone.

3. PODELJEN (SPLIT)  
 
Postojalo je vreme kada je M. Najt Šajamalan bio jedan od najinventivnijih i najperspektivnijih filmskih autora Holivuda. I to vreme je završeno početkom ovog veka. Danas je moguće napraviti listu najgorih filmova sačinjenju isključivo od njegovih ostvarenja. Sa sigurnošću se kao prelomni momenat može uzeti “Gospa iz vode” (Lady in the Water, 2006.). Tu su stvari krenule niz brdo – istovremeno to je i film u kome je neskromno proglasio sebe piscem koji će spasiti svet. Malo više od desetak godina kasnije Šajamalan nastavlja da udara mrtvo kljuse koje ga je proslavilo, uz povremeni izlet u svet blockbustera koji su po pravilu finansijske katastrofe na box officeu. Šajamalanov trademark još od “Šestog čula” (The Sixth Sense, 1999.) su veliki preokreti, i dok se sa svakim novim filmom trudi da nadmaši sebe, ostavljeni smo sa morem banalnog sadržaja koji ispunjava sav prostor do tog velikog trenutka. “Podeljen” nije toliko loš kao njegovih prethodnih nekoliko filmova, možda zato što je svojevrstan povratak korenima, smešten u svet “Nesalomivog” (Unbreakeble, 2000.), svet u kome je Šajamalanova karijera bila na vrhuncu. Ipak, “Podeljen” obećava mnogo više nego što isporučuje, potencijal mladih i talentovanih glumaca poput Anje Tejlor-Džoj i Džejmsa Mekevoja bivaju protraćeni u banalnom zapletu koji završava predvidljivim klimaksom. Ne sumnjam da Šajamalan ima svoju bazu obožavalaca koji tolerišu sve slabiji kvalitet njegovih filmova, ali tužno je što jedan očigledno talentovan stvaralac ne može da ponudi više.
 
 
“Podeljen” prati šizofrenika Kevina Vendela (Džejms Mekevoj), koji je oteo tri devojke. Kevin ima 23 različite ličnosti (iako u filmu vidimo samo osam), i očekuje dolazak nove, koju naziva “Zver”. Zaplet počinje kada devojke pokušaju da pobegnu pre dolaska 24. ličnosti, koja će biti njihov kraj.
 
Ovo je istovremeno i film sa najgorim distributerskim prevodom u kome se aliteracija izmakla kontroli. “Strašno strašilo 3” je nastavak koji niko nije želeo, snimljen 14 godina nakon drugog, zbog raznih poteškoća sa produkcijom i finansijama koje su u više navrata odgađala početak snimanja. Sve to u kombinaciji sa skandalom vezanim za kriminalnu prošlost autora Viktora Salve, koji je osuđen zbog seksualnog zlostavljanja dvanaestogodišnjaka 1988. godine, ostavlja prilično gorak ukus u ustima. Kao fan prva dva nastavka voleo bih da je treći ostao zaglavljen u produkcijskom paklu, jer čak i ako previdimo sve ostalo, dobili smo film koji više izgleda kao parodija slashera, ali bez ikakve ironije u sebi.
 
 
Film prati još jedno pojavljivanje naslovnog Kripera, koji izlazi svakih 23 godine da bi se hranio ljudskim mesom. Priča je nesrećno uglavljena između prva dva nastavka, što sa distancom od 14 godina nema mnogo smisla i svakako će zbuniti gledaoce koji se tek sada uključuju u serijal. U svakom slučaju, priča počinje kada policija otkrije Kriperov kamion pun mrtvih tela, nakon čega bivamo upoznati sa nekoliko likova čije motive nećemo razumeti, ali ćemo ih pratiti do kraja dok pokušavaju da prežive Kriperov novi izlet u svet ljudi.

1. OSMI PUTNIK: KOVENANT (ALIEN: COVENANT)  
 
Definitivno najveće razočarenje u prošloj godini, ne samo što se tiče horora, nego filma uopšte. Ovaj film je završio na prvom mestu najviše zahvaljujući svom nasleđu: originalni film je toliko uticao na horor žanr da je promenio način na koji ga posmatrao, uvodeći nove standarde i postulate i nastavljajući da evoluira i inovira u godinama koje su dolazile za novonastalu franšizu. U poređenju sa dugom takvoj zaostavštini prethodnih filmova novi “Osmi putnik” se pokazao kao nedostojan naslednik. Iako sam voleo Ridli Skotov povratak franšizi sa “Prometejem” (Prometehus, 2012.), voleo bih da je veza sa “Osmim putnikom” ostala na gostovanju Ksenomorfa u jednoj sceni, a da je “Prometej” nastavio svojim putem, razvijajući pitanja o poreklu čoveka na autentičan način. Ipak “para vrti...” i dobili smo ovaj hibridni nastavak, koji je uglavio teme “Prometeja” u milje originalnog “Osmog putnika”. Iako je priča reciklirana, ono što je neoprostivo je manjak tenzije i predvidljivost koja ubija volju za gledanjem ove dovsatne travestije.
 
 
Priča prati grupu svemirskih kolonizatora, koji na brodu “Kovenant”, otkrivaju radio transmisiju sa obližnje planete, koja se po svim znacima čini naseljivom. Iako podrazumeva skretanje sa njihovog kursa, posada odlučuje da istraži površinu planete i pronađe izvor radio signala...

Aljoša Tomić

1.14.2018

IZBOR NAJBOLJIH HOROR FILMOVA 2017. GODINE


Za razliku od pretprošle, prošla godina je bila prilično oskudna što se tiče kvalitetnih horor naslova. Kao i obično dobili smo gomilu nastavaka popularnih franšiza, od kojih su neki bili potpuno nepotrebni, drugi potpuno prosečni i nisu vredni pomena, a neki su, poput najnovijeg “Osmog putnika” - potpuno izneverili. Prošlu godinu su obeležile i adaptacije dela Stivena Kinga, od kojih su čak dve našle mesto na ovoj listi. Iako izbor nije bio veliki, pojavilo se nekoliko izuzetnih naslova, koji su nas potpuno osvojili i za koje se bilo teško odlučiti koje će mesto zauzeti, pogotovo što se tiče prva tri mesta. Pogledajmo listu nama najboljih filmova u 2017. godini. 


6. DŽERALDOVA IGRA (GERALD'S GAME)


Ovo je prva adaptacija dela Stivena Kinga koja se našla na našoj listi. Iako televizijska produkcija, film predstavlja splet misterije i drame sa horror elementima uklopljen na najbolji mogući način veštinom već dokazanog Majka Flanegena. Ne izostaju ni elementi body horora sa kojima film biva upotpunjen kao predstavnik ovog žanra. Kako sama priča, tako i način na koji je kroz filmski jezik ona ispričana “Džeraldova igra” zaslužuje svoje mesto na listi najboljih horor filmova prošle godine. 



Radnja filma prati sredovečni bračni par Džeralda (Brus Grinvud) i Džesi (Karla Guđino) koji odlaze na odmor u vikendicu, gde će pokušati da se ponovo zbliže i ožive svoj seksualni život. Džerald kako bi uspeo da se ostvari kao muškarac rešava de se posluži dodatnim sredstvima poput lisica i vijagre. Međutim vrlo brzo nakon što veže Džesi za krevet, dobija infarkt i ona ostaje sama vezana za krevet izolovana od ostatka sveta. Jedino društvo joj pravi pas koji u potrazi za hranom ulazi u vikendicu. 


5. GOLEM IZ LAJMHAUSA (LIMEHOUSE GOLEM)


Radnja prati detektiva Skotland Jarda Džona Kildera (Bil Naji) koji dobija slučaj ubistva dramskog pisca Džona Krida (Sem Rid) za koje je osumnjičena njegova supruga Elizabet Kri (Olivija Kuk). Lajmhaus, ozloglašeni kvart gde se dešava radnja filma u senkama krije serijskog ubicu kojeg nazivaju Golem i u posed čijeg dnevnika dolazi inspektor Kilder pokušavajući da rasvetli logiku njegovih napada i da skine krivicu sa Elizabete pretpostavljajući da se iza ubistva pisca krije isti ubica.








Odlična glumačka postava, detektivski narativ praćen retrospektivnom mozaičkom gradacijom čine ovaj film uzbidljivim i napetim od početka do kraja. Atmosfera koja dominira upečatljivo pokazuje svu moguću misterioznost koju viktorijanski period u sebi nosi, a ekscentrični likovi koji nose zaplet čine radnju intrigantnijom. Verujem da bi ovaj film dospeo i više na našoj listi da je u sebi osim nekoliko scena brutalnih ubistava imao tematski jače horor elemenate. 

4. ŽIVOT (LIFE) I TO (IT)

Ove godine, kao i prošle, imamo dva filma koji dele jedno mesto, ali ovaj put ne dele gotovo ništa zajedničko. Prvi film, "Život" je old school SF/horor, koji na trenutke podseća na klasike ovog žanra kao što su "Ambis" (Abyss, 1989.), "Sfera" (Sphere, 1998.) i naravno, serijal "Osmi putnik" (Alien, 1979.). Naravno, nema ništa loše u tome, ako je izvedba na mestu, a talentovani švedski reditelj Danijel Espinosa je to uradio u maniru Džejmsa Kamerona ili Ridli Skota iz njihovih najboljih dana. Ukratko, ovaj film je ono što smo želeli da "Osmi putnik: Kovenant" (Alien Covenant, 2017) bude.

Priča prati posadu međunarodne svemirske stanice koja orbitira oko zemlje. Posada sačinjena od eksperata iz raznih oblasti pronalazi uzorak života sa Marsa, koji donose na stanicu i posmatraju ga kako počinje da evoluira neverovatnom brzinom, sve dok se situacija ne otme kontroli i naučna misija postane borba za preživljavanje. 


Drugi film, "To", je druga ekranizacija istoimenog romana Stivena Kinga, i po mnogo čemu uspešnija od prethodnog TV filma iz 1990. godine. Iako je prvi film zapamćen po Tim Karijevoj interpretaciji glavnog zlikovca Penivajsa, nova verzija ovog lika u tumačenju Bila Skarsgarda ne zaostaje ni malo, dajući nam jednog od najupečatljivijih negativaca u ovoj godini. U kombinaciji sa sjajnim kastingom ostalih uloga i atmosferičnim produkcijskim dizajnom koji je oživeo gradić Deri u osamdesetih godina prošlog veka, dobili smo iznenađujuće kvalitetan natprirodni horor, kao i jednu od najboljih filmskih adaptacija Kingovih dela do danas.

Ovaj film obuhvata prvi deo knjige, tj. prvo opisano pojavljivanje klovna Penivajsa, za koga se veruje da izlazi svakih 27 godina da bi se hranio decom. Film prati malo društvo autsajdera, koj sebe naziva “klub gubitnika”. Oni nailaze na tragove koji sugerišu da Penivajs nije samo mit.


3. BEŽI (GET OUT)


Ovo je film koji je digao mnogo prašine u medijima zbog tematike kojom se bavi, ali iza publiciteta se krije odlično ispričana satirična priča. Iako bi se zarada od 250 miliona dolara za nezavisni film sa budžetom od 4,5 miliona mogla pripisati temi rasizma i bele suprematije koja je na žalost sve aktuelnija, ispod se krije pravo autorsko delo talentovanog pisca i komičara Džordana Pila.Najbolji horori uvek imaju u svojoj osnovi arhetipske strahove i društvene anksioznosti, a ovaj film na duhovit i mračan način upečatljivo komunicira poruku o društvenim napetostima sa kojima se danas suočavamo. 



Priča filma počinje kada mladi afro-američki fotograf Kris Vašington (Danijel Kaluja) odluči da upozna roditelje svoje devojke Rouz (Alison Vilijams). Njih dvoje odlaze na seosko imanje na kom žive Rouzini roditelji, gde Kris sreće mnoge neobične reakcije vezane za njegovu boju kože. Susreti postaju sve čudniji dok upoznaju uži i širi krug prijatelja Rouzinih roditelja, dok cela situacija eskalira u neobičnom pravcu.


2. SIROVO (GRAVE)


Na zasluženom drugom mestu film koji u sebi baštini ono po čemu su francuzi u ovom žanru prepoznatljivi, a to je svakako body horor. Ovaj film može da se gleda i kao drama koja u svom poluiščašenom svetu kroz alegoriju horor poetike priča životnu priču. Ovo ostvarenje je šokantno i mučno, tako da ovaj film nije preporučljiv gledaocima slabijeg stomaka. U najvećoj meri ovaj film izdvaja njegova autentičnost i retkost kao podžanra u kojem se izražava mali broj autora.



Radnja prati Žistin (Garans Marilije), mladu devojku koja odlazi na veterinarski koledž gde već studira njena starija sestra Aleksija (Ele Remf). One potiču iz porodice u kojoj se tradicionalno ne jede meso, međutim okruženi životinjskim mesom na svom koledžu u njima se budi sve veća želja da ga konzumiraju. To postaje problem kada Žistin više ne može da kontroliše svoju želju za hranjenjem.


Još od kada je najavljeno da će najnoviji film grčkog autora Jorgosa Lantimosa biti horor, nadali smo se da ćemo ga videti pri vrhu ove liste. Lantimos je veoma zanimljiv i inventivan stvaralac i znali smo da horor u njegovoj izvedbi neće biti običan. Sa zadovoljstvom možemo reći da smo dobili sve što smo očekivali i da je potpuno opravdano završio na prvom mestu liste. Teško je adekvatno sumirati delo ovog autora na kratkom prostoru, ali najkraće rečeno ovaj film je kafkijanska verzija grčke tragedije. Zamislite impresionistički stil Dejvida Linča spojen sa crnohumornim svetom Martina Mekdonaha i imaćete blagu predstavu o svetu koji Lantimos stvara u svojim filmovima.


Zaplet počinje susretom kada Stiven (Kolin Farel), šarmantni hirurg i porodični čovek, počne da se sve češće sastaje sa svojim mladim štićenikom Martinom (Beri Kogan), koji je izgubio oca. Sa susretima počinje i niz neobičnih događaja u okviru Stivenove porodice, a kako vreme odmiče postaje očigledno da Martin ima veze sa njima.

Nenad Lančuški i Aljoša Tomić