9.27.2020

POVRATAK BEBISITERKE

Film: Bebisiterka 2 (Babysitter: Killer Queen)
Režija: Mekdži
Scenario: Den Lagana, Bred Moris, Džimi Vorden, Mekdži
Uloge: Samara Viving, Džuda Luis, Džena Ortega
Trajanje: 101 min
Proizvodnja: SAD, 2020.
 
Kada je prvi deo ovog serijala izašao 2017. godine, inicijalno sam bio potpuno nezainteresovan, dok jednog dana u naletu dosade nisam odlučio da ipak bacim pogled. Očekivao sam sterilni holivudski film, u maniru Mekdžijevih ranijih radova, ali ispostavilo se da je ovoga puta stvorio pravi B dragulj.

"Bebisiter" (Babysitter, 2017.) je u stvari jedan od scenarija koji se našao na Crnoj listi, godišnjoj anketi za najbolje neproducirane filmove, koje od 2005. sprovodi filmski producent Frenklin Leonard. "Bebisiterka" je ušla u konkurenciju 2014. godine, da bi je 2015. otkupila Mekdžijeva producentska kuća, i započela produkciju pod studiom New Line Cinema, a premijerno je prikazan dve godine kasnije, nakon što je prava za distribuciju otkupio Netflix.
 
horor film recenzija
 
Scenario originala je napisao Brajan Dafild, koji je autor i skorašnjeg horora "Pod vodom" (Underwater, 2020.). Dafild nije naročito odvažan pisac, niti veliki umetnik, ali jeste odličan zanatlija. Struktura njegovog scenarija je kompaktna, bez rupa u narativu, sa svrsishodnim dijalozima i odličnom karakterizacijom.

U slučaju "Bebisiterke" Dafild je jako ekonomičan pripovedač: svaki element koji uvodi služi ili pokretanju radnje ili razvoju odnosa među likovima. Nijedna šala ili pop kulturna referenca, nije suvišna, sve služi tome da bolje upoznamo naše junake i da se emotivno investiramo u priču. Dobrih pola filma je posvećena ovome, tako da kada konačno stignemo do horor momenata, zaista brinemo za likove. 
 
horor film recenzija

Zašto je sve ovo bitno? Prosto da bi bilo jasno koliko vredi jedan pravi zanatlija. Na nastavku su radili čak četiri scenarista, uključujući reditelja Mekdžija, i rezultat je potpuno razočaravajući. Nijedan od četvorke očigledno nije razumeo suštinu originalne priče, pa im je ostalo jedino da na površan način oponašaju ono što je viđeno u prvom filmu.

Priča prvog filma prati tinejdžera Kola (Džuda Luis), koga vršnjaci smatraju za čudaka i autsajdera. Njegovi roditelji, iako ne razumeju njegove probleme do kraja, trude se da mu pomognu koliko mogu da ih prevaziđe. Ali najsvetlija tačka u njegovom životu je Bi (Samara Viving), njegov najbolji prijatelj i bebisiterka koja ga čuva i u njegovoj dvanaestoj godini. Stvari se komplikuju kada jedne večeri njih dvoje ostanu sami, dok su Kolovi roditelji na putovanju, i u priču se uplete jedan satanistički kult.
 
horor film recenzija

Nastavak prati Kola dve godine kasnije, u trenutku života u kome ga svi ubeđuju da je kult bio samo njegova fantazija, i da mora postati "normalan".

Prvi i najozbiljniji prekršaj je već na samom početku: Dok je Dafild svoju priču uobličio kao priču o odrastanju jednog plašljivog dečaka u jednog mladog čoveka koji se bori za ono što je ispravno, autori scenarija nastavka sve to poništavaju u prvih nekoliko minuta filma, u kojima vidimo da Kol ima identične probleme kao na početku prvog filma.

Ovaj hard reset već dovoljno frustira, jer poništava osećaj katarze koji smo imali po završetku prvog filma, i započinje još jedan krug istog. Samo što nije isto, nego je mnogo gore, jer su svi likovi svedeni na jednu dimenziju, i kao da su uvezeni iz neke jeftine stonerske komedije, sa ciljem da budu predstavljeni kao parodija likova iz prvog filma.
 
horor film recenzija

Šale se jedva mogu nazvati šalama, jer često nemaju poentu. A tu su i pop reference, koje su u prvom organski ugrađene u narativ, a ovde kroišćene u svrhu praznog referencijalnog humora na svakih nekoliko minuta filma. Izgleda da su pisci uvereni da je dovoljno pomenuti Kanje Vesta, Ilona Maska ili kralja tigrova i da se to smatra za šalu. Nije smešno danas, a biće još manje za koju godinu.

Ako ste ljubitelj originala i ako uspete da održite moral na visini do kraja novog filma, kraj će vas potpuno izbaciti iz takta, jer do kraja razara poentu svega što je prvi film izgradio.

Ako bih morao da izmislim nešto pozitivno u vezi sa ovim filmom, to bi bio povratak originalne glumačke ekipe u punom sastavu, koja je savršeno funkcionisala u prvom filmu, predvođena mladom horor kraljicom Samarom Viving, i još mlađim Džuda Luisom koji je bio neverovatno šarmantan protagonista prvog dela. Na žalost, magijom lošeg pisanja, svi likovi su postali super iritantni, sa banalnim motivacijama i bez ikakve dubine.
 
horor film recenzija

Svestan sam da prvi film nije remek delo, ali meni je vrlo brzo postao drag skoro kao neki klasični B filmovi, poput "Mrtvog zla" (Evil Dead, 1981.) ili "Velike gužve u kineskoj četvrti" (Big Trouble in Little China, 1986.). Melanholija odrastanja u spoju sa frenetičnom horor akcijom čini da se lako zaljubite u ovaj film, i zato sam besan zbog postojanja ovog nastavka za koji osećam da samo svojim postojanjem umanjuje vrednost originalnog filma.

Ako ste gledali prvi film pretvarajte se da nastavak ne postoji, a ako ga niste gledali, pogledajte ga i pretvarajte se da nastavak ne postoji. 
 
Aljoša Tomić

9.21.2020

OVO NIJE HOROR FILM

Film: Razmišljam da raskinem (I’m Thinking Of Ending Things)
Režija: Čarli Kaufman
Scenario: Čarli Kaufman
Uloge: Džesi Plemons, Džesi Bakli, Toni Kolet
Trajanje: 134 min
Proizvodnja: SAD, 2020.

Pogledao sam ovaj film pre nekih nedelju dana ne nameravajući da pišem o njemu, međutim se to nekako samo nametnulo u čeprkanju po internetu šta bi se to moglo recenzirati ove nedelje. Upravo sam tako i naleteo nekoliko puta pod kategorijom horora i horor/drama/trilera upravo na ovaj film. Ali ovo nije horor! Ili možda bismo čak mogli ići još dalje i tvrditi da ovo nije ni film! Čemu takva komplikacija stvari? Pa prosto otud što se radi o filmu Čarlija Kaufmana.

Inače Kaufman je jedan od meni najdražih američkih scenarista čije filmove poput „Večni sjaj besprekornog uma“ (Eternal Sunshine Of The Spotless Mind, 2004) i "Anomaliza" (Anomalisa, 2015.) izuzetno cenim. Međutim postoje i oni filmovi poput "Sinegdoha, Nju Jork" (Synecdoche, New York, 2008.) koji se sa mukom gledaju i na kraju ostavljaju gledaoca u magli. Drugim rečima, previše skrivenih značenja i previše meta nivoa u narativu da bi se uživalo u filmu. To se još kaže i pretenciozno.
 
 
Takav je i film „Razmišljam da raskinem“. Previše izgubljen u perspektivizmu.

Kaufman je jedini scenarista čiji narativ teče kao kada biste čitali neko filozofsko delo. On je razumski i logički svestan svake sekvence i svakog postupka lika jer su oni ustvari u službi teorije koja stoji u jednom meta-meta nivou samog scenarističkog teksta. Dakle, Kaufman svojim scenarijima ne pokazuje određenu moralnu dilemu lika niti situaciju u koju je lik stavljen, nego se bavi prerazmišljavanjem i preispitaivanjem određenih ideja kroz situacije i likove.

Drugim rečima, Kaufmanu forma ima prednost naspram sadržine.

Ovaj film je inspirisan istoimenim romanom Kanadskog pisca Jana Rida iz 2016. godine i pored "Synegdoha, Nju Jork" ovaj film je Kaufmanovo drugo kompletno delo u smislu da je radio samostalno režiju i scenario. Produkciju je ovoga puta radio Netflix.
 
 
Radnja prati mladu devojku koja ima nekoliko imena u filmu, kao i nekoliko lica ali uglavnom je većim delom vremena igra Džesi Bakli, koja sa svojim momkom Džejkom (Džesi Plemons) odlazi po prvi put u posetu njegovim roditeljima na farmu. Kao u svakom horor filmu, nakon što stignu atmosfera u kući njegovih roditelja je veoma bizarna i morbidna, što pretpostavlja misteriju koja se krije iza svega.

Ali pošto ovo nije horor film stvari se ne odvijaju kao u svakom horor filmu. U stvari ovo nije film uopšte, ne samo zato jer je rađen za televiziju Netflix u digitalnom formatu bez filmske trake (kao što se to već radi duže od decenije), već ovo nije film zbog pre-ekspresivne teatralne glume koja je karakteristična za pozorište.
 

Takođe se umesto filmskim jezikom vrhunac radnje rešava jezikom baleta jer scena u kojoj treba konačno stvari da se razreše sklizne u baletsku scenu koja traje gotovo desetak minuta. Ništa od ovoga nije film, već elementi scenske umetnosti koji su snimljeni kamerom i montirani u video.

U svakom slučaju pošto ovo nije film, a taman posla horor film, ukoliko se odlučite da ga pogledate nemojte očekivati da ćete uživati kao u filmu. Osim toga što se filmske i narativne forme rastaču u druge oblike umetničkog izraza, na isti način se i horor elementi rastaču u metafore i simbole koji participiraju jedino sa temom perpektivizma kojom se na kraju krajeva ovaj ne-film i bavi.  
 
 
Da li je ovaj ne-film dobar ili ne iskren da budem ne znam. On svakako nije za filmsku publiku već možda za neku novu publiku koja tek treba da nastane. 
 
Nenad Lančuški

9.13.2020

DVOSTRUKI UGRIZ AJKULE

Film: Duboko plavo more 3 (Deep Blue Sea 3)
Režija: Džon Pog
Scenario:
Dirk Blekmen
Uloge: Tanja Rejmond, Natanijel Buzolik, Emerson Bruks
Trajanje: 99 min
Proizvodnja: SAD, 2020.

Postoje neki horor žanrovi koji nakratko blesnu i nestanu, poput kanibalskog žanra krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog veka. Postoje neki koji ostaju trendi godinama, poput slashera koji je pohodio osamdesete i paranormalnog horora koji je sveprisutan poslednju deceniju. Ali neki žanrovi su vanvremenski poput onog o napadu ajkule.

I tačno znam šta se pitate: "Kako sam vam onda mogao ostati dužan prošle godine za film o ajkuli?" Znam da nema izgovora za to, ali ne brinite, predugo ste čekali i zato ove nedelje recenziramo dva sveža horora iz ovog žanra.

horor film recenzija

Prvi film koji recenziramo je treći nastavak jedne od poznatijih franšiza, nastale krajem devedesetih, nakon čega je stekla kultni status. Prvi nastavak je po mišljenjima nekih, film superiorniji čak i od "Ralja" (Jaws, 1975.), a o njegovom kvalitetu svedoči i to što ga je Stiven King uvrstio na listu horor filmova koje bi on preporučio ljudima.

Ali prvi je ipak bio veliki comeback legendarnog akcionog reditelja Reni Harlina, treći nastavak je u rukama Poga i Blekmena, koji iz sebe nemaju nijedan ozbiljniji hit. Harlinov film je bio ozbiljan blokbaster sa šmekom B filma, što se videlo na produkcijskim vrednostima i u samoj glumačkoj postavi koja je sadržavala sve od renomiranih A-listera, do muzičkih zvezda koje pokušavaju da se probiju u svetu filma.  

 

horor film recenzija

Pogovo čedo je od samog očigledno pravi B-film, što i ne mora biti loše. Čini se da je svako na setu bez iluzija o tome što rade i ne trude se da ovaj film učine ničim više od jeftine akcije. Što je na kraju krajeva bio i prvi deo.

Dakle, ne očekujte previše suspensa, niti nepredvidljivih preokreta, ali očekujte neke manje ili više zabavne akcione momente: jurnjave, eksplozije, pesničenje, a sve to ispresecano napadima nekolicine ajkula i omažima prvom delu serijala.

 

horor film recenzija

Ovaj film prati grupu naučnika, koji vloguju sa malog ribarskog ostrva u zalivu Mozambik. Ovo ostrvo je usled klimatskih promena potopljeno i nastanjeno sa samo dvoje ribara. Ekipa naučnika koja proučava veliku belu ajkulu u zalivu predvođeni doktoricom Emom Kolins (Tanja Rejmond). Situacija postaje napeta kada u zaliv svrate tri bik ajkule, koje su, kako se čini, mnogo inteligentije nego što bi trebale da budu.

U svakom slučaju, ovaj film neće ostaviti traga kao prvi, ali jeste za nijansu bolji od drugog nastavka iz 2018. godine koji je prošao toliko nezapaženo da mislim da ne vredi mnogo govoriti o njemu.

***

Film: 47 metara duboko: Van kaveza (47 Meters Down: Uncaged)
Režija: Johanes Roberts
Scenario:
Ernest Rijera, Johanes Roberts
Uloge: Sofi Neliz, Korina Foks, Brajana Tju
Trajanje: 90 min
Proizvodnja: SAD/Velika Britanija, 2019.

Drugi film nema tako dugu tradiciju kao "Duboko plavo more", već je nastavak niskobudžetnog horora iz 2017. godine o kome je bilo reči na ovom blogu. Iako je odgovoran za jedan od najgorih horor filmova 2018. godine, Roberts je izgleda u svojoj zoni komfora kada su ajkule u pitanju.

Prvi nastavak ovog serijala je konceptualno bio veoma jednostavan i ograničen na veoma mali prostor - kavez koji je čuvao ronioce od sigurne smrti u čeljustima ajkule. Prvi i najveći problem, koji je bolest gotovo svih nastavaka, je da se jednostavan koncept koji funkcioniše nadmaši u svakom smislu. Nastavak mora biti brži, veći, bolji, po svaku cenu.
 

 

horor film recenzija

Kada je čar filma bila upravo jednostavnost, to može biti jedino problematično. Roberts je nastavak smestio u drevni majanski hram koji je toliko dugo potopljen da su u njemu evoluirale slepe ribe. Sve ovo daje filmu atmosferu klasičnog avanturističkog filma, ali već toliko komplikuje koncept, da postaje očigledno da reditelj ne zna šta radi sa ritmom i tempom filma, pa se oslanja na klišee.

Unutar ovog žanra postoji očigledan problem, a to je da celokupan narativ mora biti vezan za vodu. Stoga je i galerija likova koji imaju razlog da budu u blizini ajkula veoma ograničen. Pa tako još jednom imamo grupu naučnika koji su otkrili podvodni hram, i nekolicinu znatiželjnih devojaka koje saznaju za to otkriće i žele da zavire.

 

horor film recenzija

Oba recenzirana filma imaju i problem budžetskog ograničenja. Stariji i skuplji filmovi su kombinovali snimke pravih ajkula sa animatroničkim lutkama, a kasnije sve to sa kompjuterski generisanim efektima, što je ajkulama davalo fizikalnost i prisutnost. U oba filma su ajkule kompjuterski generisane, tako da većinu vremena deluju kao jeftini "lebdeći" CGI, što eliminiše osećaj bilo kakve pretnje.

Po svemu sudeći, Johanes Roberts nije čovek sa mnogo talenta, ali bez obzira na sve, ovaj film ima nekoliko uzbudljivih akcionih momenata i originalnih ideja, koje su mogle biti bolje razrađene. Ali ako bih morao gledati jedan od ova dva recenzirana filma ponovo, izabrao bih ovaj, čisto zbog njegovog estetskog sadržaja, egzotično okruženje centralne amerike je dosta atraktivnije od nekoliko kućeraka na otvorenom moru.

 

horor film recenzija

Bonus za one koji su izdržali do kraja teksta: ako ste ljubitelj trash horora, ove godine je izašao još jedan film sa ajkulom, koji ne treba propustiti. "Uidža ajkula" (Ouija Shark, 2020.), koji prati grupu devojaka koji pronalaze uidža tablu u kojoj je zatočena utvarna ajkula. Must see.

Aljoša Tomić

9.06.2020

SURVIVAL HOROR NA STEROIDIMA

Film: Voz za Busan 2: Poluostrvo (Train to Busan 2, Peninsula)  
Režija: Sang-ho Jon 
Scenario: Sang-ho Jon, Rju Jong-je 
Uloge: Dong-Vong Gang, Jung-hjun Li, Ri Li...
Trajanje: 116 min
Proizvodnja: Južna Koreja, 2020.


Pre četiri godine prijatno nas je iznenadio i pažnju nam zaokupio korejski horor "Voz za Busan" (Busanhaeng, 2016.) autora Sang-ho Jona. Dočekali smo trenutak svetske pandemije da vidimo nastavak filma koji blisko dodiruje granice stvarnosti u ovom trenutku baveći se događajima 4 godine kasnije nakon onih u čuvenom vozu. 

recenzija horor film

U ovom scenariju virus se ne širi izvan Južne Koreje, ali zemlje koje su 4 godine primale izbeglice iz virusom zahvaćenih područja sada odustaju od toga nakon što ispostavi da je na jednom od brodova bilo inficiranih virusom. Zahvaćeno područje se zatvara i urušava u sebe u periodu od 4 godine, čineći tu teritoriju zemljom zombija.

Bivši vojnik Jung Siok (Dong-Vong Gang) koji je jednom uspeo da umakne katastrofi, sada zbog "ponude koja se ne odbija" ponovo se nalazi na putu za čuveno poluostrvo sa kog je virus izbio i tamo zatiče preživele. Kako i kome je moguć opstanak u zemlji nemrtvih videćete u filmu.
 
Okruženje u kom se sve događa je devastirani napušten grad i njegovi slojevi prašine i ružnoće, u čijem srcu podmuklo kuca atmosfera surove naseobine neobične grupe stanovnika koja se u svom povratku iskonskom životinjskom ludilu unutar ljudskog bića, nalazi na putu da se potpuno odrodi od humanističkih tekovina civilizacije. 

recenzija horor film

Ipak, ovde kao i u svom prethodnom filmu autor nalazi način da ono ljudsko, toplo i nadajuće stavi u dečije ruke time pojačavajući kontrast između života kako ga poznajemo i užasa pred onim što je prevladalo život na poluostrvu. Uloge dve sestre koje uspevaju da opstanu u vrtlogu užasa poverene su dvema veoma mladim glumicama koje čine odličan tandem (Ji-won Li i Ri Li) i svetlu tačku u svom okruženju, a i u filmu kao takvom.

Kako naslov teksta kaže ovo je postapokaliptični survival horor i to još na steroidima jer je sve luđe, brže, prašnjavije, još više za dlaku, ali opet nekako time ne mnogo strašnije. Film kombinuje red naracije i dramatizacije uz neobično emotivne muzičke isečke sa redom akcije i surovosti koja će vas podsetiti na svet "Pobesnelog Maksa" (Mad Max, 1979.), ali suprotno prljavštini pustinjskog sveta, ovde je glavnina radnje obojena tonovima noći: plavom, sivom i crnom. 
 
Ipak, kada bi ovaj film bio torta ili lenja pita, generalni utisak bio bi da fil naracije nije učinio sočnijim kore akcije ili obrnuto. Ukoliko akcija predstavlja sočni sos od jabuka kore naracije su nepropusno zapečene i nauljene tako da slast fila ne prolazi i ne integriše se sa korama koje bi terbalo da čine gradivnu strukturu i stabilnu konstrukciju ovog ostvarenja. 
 
recenzija horor film

Za razliku od prvog dela gde je radnja jasna i fokusirana, zajedno sa jurnjavom unutar vagona u vozu koji pravolinijski juri šinama koje imaju svoj jasno određen pravac, radnja u ovom filmu nema takvu vrstu fokusa. Sveprisutan je osećaj rasplinutosti i nekolicine narativa koji se iako prisiljeni sa teškoćom susreću. Zbog svega toga izvesno je da bi vaša emotivna reakcija na kraju filma mogla da vas iznenadi.

Ono čega u ovom filmu ima, u skladu sa prvim delom, ipak samo u tragovima je odlična telesna gluma zombija, koji su u prvom delu svojom koreografijom pratično gradili scenografiju u sterilnim vagonima. Oni ovde bivaju zapostavljeni, stapajući se u bleskovima svetlosti u bezlične mase neartikulisanih tela. Mada, dok ne saznamo da li zagrobni život iznad zemlje može to da uradi čoveku, odnosno širokim narodnim masama, možda ne možemo da stavljamo primedbu. 
 
recenzija horor film
 
Šalu na stranu, u originalu ovaj film zove se "Voz za Busan 2", ali osim što se naslanja na izbijanje pandemije i doslednost u maskama čudovišta, malo šta bi ga moglo okarakterisati kao nastavak. Više se čini da su obe priče ravnopravni stanovnici jednog sveta i saborci time što istražuju formulu: porodica-obaveza-krivica ali i to svaki na svoj način. Prvi, s obzirom da je prvi, za gledaoca, čini to mnogo originalnije, detaljnije, minucioznije, dok je drugi haotičan, dosta narativno šaren, iako surov na mahove, čini se nezgrapno izveden - unutar sebe neusklađen.

Naravno, molim vas, ne dajte da vas to omete, ukoliko želite, a svi zombiljupci će želeti, pogledajte ovaj film. Akcija je veoma intenzivna, iako, uprkos brojnim truležnim telima, ne dovoljno odvratna, atmosfera ume da bude teskobna, naizvesnost je (istina na mahove) zagarantovana, katarza mogućna! Nema razloga da mu ne date šansu, samo nemojte očekivati nikakav nastavak.



Nina Stefanija Blažević