Showing posts with label Ivan Veljkovic. Show all posts
Showing posts with label Ivan Veljkovic. Show all posts

2.03.2020

BROADCAST YOUR HORROR SELF 00: UVODNIK

Zašto ovaj naslov? Zašto ovakav korporativni jezik odmah iz keca? I prvenstveno, čemu dupla nula?
Odmah da naglasim, iako je u starijim hotelima soba markirana „00“ bila WC (po srpski rečeno, клозет за спроћу себе), ovde nije reč o protoku ekskrementa, već o protoku informacija danas (da, veći deo toga jeste ekskrement, ali nećemo sad o tome). Naime, sa napretkom interneta, čitavi segmenti kulture i komuniciranja istom su se promenili. Maltene su nestali dani koverte, kasete, vinila, tranzistora, bioskopa, pa čak i tradicionalne televizije. Sve je postalo brže, sve je potkovano naučnim informacijama i logičkim faktoidima, sve deluje plastičnije, metalnije, suvlje, te se čovek najedanput zapita: „Ima li uopšte ičega misterioznog danas? Nismo li postali previše cinični za kreativnost?“


Odgovor je, naravno, jedno odsečno „ne“. Kultura može da stagnira ili da evoulira, ali nikako ne može da nestane (sem ako nestane ljudski rod, ali nećemo još u tako duboke i depresivne vode, ima i za to vremena). Samim tim, i horor kao žanr se promenio. 

recenzija horor film

Nekada smo se plašili ekspresionističkih dragulja kao što je „Nosferatu“ (Nosferatu, 1922.). Zamislite samo publiku sa početka veka koja je gledala Šreka kako se kreće neuravnoteženo i kezi u kameru. Onda nam je to bilo smešno, ali nas je remetio Kjubrik, te Karpenter, Kronenberg, itd. Reči poput „revolucionarno“, „bizarno“, „neverovatno“ i slično su letele redovno po pitanju njihovih filmova, sentiment koji se donekle nije promenio ni danas. Ali onda su nam i oni bili nedovoljni, pa smo jurili za slešerima, nekima smeštenim u Teksasu, nekima u urbanim sredinama, a nekima u našim sopstvenim snovima. Onda su nas Azijati ruinirali „Krugom“ (Ringu, 1998.) i „Besom“, te nam je svaki slešer delovao dečije. 

recenzija horor film

Ne samo da su se sučeljavala dva oprečna mišljenja o hororu, već su se sudarile i dve kulturološke ekološke niše sa znatno drugačijim idejama o tome šta nas plaši. Pa se tu negde izmigoljila ona veštica iz onog Blera, te smo se ustalili u found footage, revitaliziran u ostvarenjima poput „Paranormalne aktivnosti“ (Paranormal Activity, 2007.) , „REC“ (REC, 2007.), „V/H/S“ (V/H/S, 2012.), „Skinvoker Ranč“ (Skinwalker Ranch, 2013.), „Kako gore, tako dole“ (As Above, So Below, 2014.) i tako dalje. Nekako smo oguglali na sve vrste filmskog horor materijala, sve nam deluje prerađeno i nekako tupavo. 

recenzija horor film

Ali kreativni ljudi se ne gase tako lako. Medijumi i korisnici istih se razvijaju paralelno na neverovatno bizarne, neopisivo dirljive načine. Reč je o prebacivanju na druge platforme. Bioskop i televizija su nam postali premaleni, što je paradoksalno kada vidimo koliko filmovi i serije zapravo zarađuju. Brojke za, recimo, franšizu „Paranormalne aktivnosti“ i serije poput „Američke horor priče“ (American Horror Story, 2011. - )  dovoljno govore da ni bioskop ni televizija ne odlaze nikud. Ali je YouTube tu. I veliki je. Čak i preveliki za svoje dobro. Brojke bukvalno odlaze u milijarde – milijarde snimaka, milijarde pregleda, milijarde komentara, milijarde kontroverzi, milijarde promena korisničkog interfejsa, itd.

recenzija horor film

Naravno, nije uvek bio toliki. Razvojni put YouTube-a od bizarne male platformice do jednog od najvećih biznisa na planeti je tematika za sebe o kojoj su pisali kompetentniji (ali ne atraktivniji, kvalitetniji, inteligentniji, šarmantniji, mudriji, niti skromniji) ljudi od mene i realno, ta ista tematika nije toliko bitna po ovaj tekst. Ono što jeste bitno uključuje spektakularne opcije koje YouTube predstavlja. Primera radi, imate gomilu how-to snimaka i tutorijala koji mogu da vas bukvalno nauče svemu i svačemu, od koričenja knjiga do ljuštenja kore sa drveta. 
  
I tu dolazimo to korporativnog naslova ovog teksta i početka ove nazovi-kolumne. Ono što sledi jesu najbolja (a što ne i najgora?) izdanja horor izraza na ovoj gigantskoj video platformi, a bogami ima ih. Ali ne stajemo tu. Neretko se horor čudesa nalaze i na drugim video platformama, a neretko i na više njih odjednom. Suplementarne sajtove i društvene medije bolje i da ne pominjem.

recenzija horor film

Međutim, naslov aludira upravo na YouTube zato što je toliko veliki i zato što toliko prednjači da je to, zapravo, strašnije od bilo kog čudovišta, napasnika, duha ili narkosa koji zasija na jednom od milijardi snimaka koje taj sajt hostuje.
Ne bih da otkrivam previše. Recimo da ćemo ovde stati, sa puno neizvesnosti i više nerviranja. Ono što sledi, doduše, jeste sijaset inovacija u zastrašivanju modernog čoveka. Dokaz da je i te kako moguće u ovo moderno, cinično doba podstaći neku misteriju i navesti racionalnu osobu da se sklupča u ćošak sobe i da cvili kao detence.

(Nastaviće se)


Ivan Veljković

8.25.2019

SRDAČNE ČESTITKE, VAŠE DEČIJE FANTAZIJE

Ovaj tekst je originalno objavljen na sajtu "Pokazivač" 24.12.2014. godine.

MALI DISKLEJMER ZA ŽENSKU ČITATELJSKU PUBLIKU: Drage moje dame, tekst koji sledi je umnogome o akcionoj zvezdi i fiktivnom liku kojeg muškarci vole i cene više, i koji možda nije nešto što bi se ženskom delu publike svidelo. Prema tome, jedino što od vas želim je da se ne ljutite previše na ovog sirotog pisca, i da uzmete u obzir to da podjednako volim i cenim likove svih polova dokle god mi se sviđaju kao likovi. Ovo ovde je tekst o liku koji opasno raspaljuje muške dečačke fantazije i nije previše dubok, ali koji je upravo zbog toga ikona pop-kulture. Naravno, postoji veliki broj žena (čak i nekih koje lično poznajem) kojima se ovaj lik izuzetno sviđa, a pošto znam da ste vi divne dame izuzetno mudre i otvorene za nova saznanja, verujem u vas i u to da ćete svakako ovom tekstu dati šansu, kao i samom liku. Hvala vam puno na pažnji i iskreno se nadam da ćete uživati u čitanju. Ehe.

Daklem, akcija. Žanr koji je definisao osamdesete i devedesete. Žanr koji i dan-danas najbolje ispuni popodneva i večeri umornih muškaraca nakon posla ili prepirke sa komšijama. Žanr koji ne tera ljude na razmišljanje i preispitivanje života i bitisanja (poput spekulativne fantastike, psihotrilera, psihohorora, drame i generalno eksperimentalne kinematografije), ali koji ih tera da viču naglas u svojim foteljama kada bomba pukne tik iza ubermišićavog junaka dok on nerealno preživljava udar i tek u tom zadnjem trenutku ispaljuje sudbonosni metak koji pogađa imigranta-agresora u lice i spašava telesno vrlo zdravu ženu od smrti. Žanr koji je, bez obzira na svoj kvalitet, i te kako svestan sebe i toga šta nudi. Žanr koji je izbacio neverovatno kvalitetne režisere poput Roberta Rodrigeza i Kventina Tarantina. Žanr koji je verovatno jedan od retkih danas koji može da jasno podeli decu u školskim dvorištima oko toga ko je jači, Terminator ili Rambo. Žanr čija je publika verovatno jedna od najiskrenijih na ovoj planeti. I, priznajem, žanr kojem sam i sam nedovoljno pažnje posvećivao zbog plitkosti istog, na svoju štetu naravno.

horor film recenzija

Ovaj žanr, pak, u tradiciji te plitkosti nudi uglavnom iste junake. Mišićavi baja sa nekom vojno-policijskom pozadinom, nemogući zadatak koji samo on može da postigne, pokoja zla figura na vlasti i pokoja neamerička (obično su junaci Ameri) figura kao krimos, pokoja teta zbog radi ljubljenja i/ili spasavanja, a recimo tu negde figurira i dete i/ili kućni ljubimac. Te mišićave baje su, naravno, oličenje muškosti, prepuni ulične ili militantne mudrosti, sigurne ruke uz obarač, brzih refleksa, hrabri, nesputani, nezaustavljivi. Sve ovo je savršeno za jednog fana akcije – zna se šta se traži, zna se šta se dobija. Ali lepo je da se povremeno poigrava sa očekivanjima, a još lepše kada lik nenadano poraste i stasa u akcionog junaka, pa u ikonu pop-kulture. Taj lik je upravo lik o kojem je reč u ovom tekstu. Imenom, prezimenom i motornom testerom, to je Eš Vilijams.

horor film recenzija

Puno ime ove junačine je Ešli Džejms Vilijams. I naravno, svakoj iole savremenoj osobi deluje čudno da muškarac nosi žensko ime, kao što je Ešli. Kod ovog lika su dva razloga zašto je to tako. Kao prvo, Ešli je u originalu bilo muško ime (kao i imena Lesli, Džordan, Kortni, Parker, Čarli), ali je u određenom vremenskom periodu – u ovom konkretnom slučaju, početak osamdesetih – poprimilo uniseks odlike. Ovo figurira i u drugi razlog. Eš nije tipičan junak. Svoju karijeru je počeo u horor ostvarenju režisera Sema Rejmija „Zli mrtvi“. Naravno, Rejmi je hteo da snimi klasičan horor film sa poznatom postavkom „mladi ljudi u brvnari, pa odjednom zlo“. Čak i kada se pogleda ceo film, ne dobija se utisak da je Eš glavni lik. Smotan je, kukavica, ne preterano pametan, ne preterano odvažan, pa čak ni preterano zgodan ili lep. Deluje kao Mita Kupusar iz Dublja (interna fora, ali samo ime i mesto boravka je dovoljna asocijacija) pre nego muževna muškarčina muška koja svojim grudnim mišićima cepa tkanje postojanja na pet delova. I naravno, nepisano je pravilo da horor filmove upravo takvi tipovi – ili likuše, zavisi ko vam je u glavnim rolama – preživljavaju. Veliki problem sa „Zlim mrtvim“ je nedostatak budžeta, što prate problemi sa specijalnim efektima, post-produkcijom, itd. Na prvi pogled (pa posle drugi, treći, deveti…)  film deluje kao jeftina parodija horor filma. Međutim, film je uspešno prošao kod publike i polako, vremenom sagradio kult. Međutim, vrlo brzo je od kulta filma sve prešlo na kult ličnosti. Drugi deo, inventivno nazvan „Zli mrtvi 2“, je manje-više pratio sličnu formulu, sa blagim izmenama. Eš je i dalje bio zaglavljen u brvnari, a u međuvremenu dolazi nova grupica ljudi. Kao i u prvom filmu, a do sada nepomenuto u tekstu, dobar deo radnje se vrti oko čarobne okultne knjige Nekronomikon eks Mortis. Čitanje iste pokreće proces buđenja zla, koje zaposeda narod i narodnost, nešto čemu je Eš morao da prisustvuje u prvom filmu (gde je konsekventno morao da pobije svoje prijatelje) i nešto što i njega čačka u ovom delu (gde sam sebi odseca zaposednutu šaku). Velika razlika između ova dva filma je što se u zadnjoj trećini drugog Eš upravo transformiše u ikonu muževnosti, gde kači motornu testeru na patrljak od ruke, zavlači sačmaru za leđa i hladnim pogledom izgovara reč tako atipičnu za filmske mačo likove, a opet onu koja je izdefinisala celu jednu generaciju fanova. „Superiška“ (eng. „groovy“). I naravno, nakon ovoga kreće u sakaćenje zlog elementa u filmu i u poslednjim minutima završava u drevno doba kralja Artura.

horor film recenzija

Naravno, ovde već dolazi i radnja trećeg filma, „Armije tame“, gde se slika Eša Vilijamsa kao heroja iskristalisala. Ovde već klasično izbacuje holivudske one-linere, zavodi princezu, gradi nemoguće naprave (poput metalne ruke za sebe, odnosno svoj patrljak), bori se protiv armije demona – ovde se zovu „smrtiti“, jednina „smrtit“ – i nekako se vraća u svoj svet, gde radi u ni manje ni više nego supermarketu za alat. Stari, gedžavi Eš je donekle i dalje gedžav, i dalje popije batine, u jednom trenutku čak i od minijaturnih verzija sebe. Ali je ujedno i oličenje tabačina i najšundskijeg junaštva, onakvog kakvo tera svakog prosečnog mužjaka da urla od zadovoljstva kad god potegne svoju sačmu na nekog skeletnog viteza ili kada vozi svoj oldsmobil u zidine zamka. Ešova priča je savršen blend naučne fantastike, epske fantastike, horora, komedije, akcije i eksploatacije. Ne postoji segment ovih filmova koji nije šarmantan i na neviđene načine važan po pop-kulturu sveta.

horor film recenzija

Ali Eš Vilijams nije ostao prikovan za te filmove. Ono što je umnogome podiglo lika je upravo glumac, sad već legendarni Brus Kembel, koji je nastavio izuzetno tešku karijeru glumljenja u filmovima b-produkcije, gde je plata mizerna, publika selektivna, a nagrada nepostojeća. Ali je upravo to njegovo bitisanje u svetu „Zlih mrtvih/Armiji tame“ lansiralo međ’ narod jednu nezaustavljivu gromadu od lika. Eš je svoj život nastavio u formi video-igara , konkretno njih pet (a u tri od tih pet se Brus Kembel vraća kao glas iza Ešovog lika) a gostuje i u pokeraškoj igri „Poker Night 2“ uz druge fiktivne likove (gde ga ne glumi Brus Kembel, već Deni Veber). Pored toga je zakoračio i u stripove, gde se borio protiv Fredija Krugera iz „Košmara na Ulici brestova“, Džejsona Vorhiza iz „Petka 13og“, pa čak i zombifikovanih Marvel likova (Iron man, Hulk, Spajdi, Žderavac, Fantastična četvorka, itd.). Uz to je doživeo i mjuzikl, gde ga glumi Rajan Vord, a i erotsku parodiju za nešto zreliju publiku. Čak se i u zadnjih par sekundi rimejka „Zlih mrtvih“ pre godinu dana pojavio na kraju kao ostarela verzija sebe. I naravno, njegov život još nije gotov, pošto je u pripremi TV serija „Zli mrtvi“, gde se veliki deo originalne filmske kreativne postave vraća, sa naravno Brusom Kembelom u glavnoj ulozi.

horro film recenzija


Eš Vilijams akcionom žanru nudi ono što mu jako često fali, a to je inventivnost. Retko kada se u akcionim franšizama dešava ovakav rast lika. Naravno, to ne znači da rast ne postoji, ali se srž junaka – uberčvrst baja koji ubija pre nego li pita za zdravlje – ne menja i sačinjava njegovu glavninu. Eš uspeva upravo zato što je isti kao gorepomenuti Mita Kupusar iz Dublja. Eš je neko ko je iz žestokog proseka bačen u još žešći neprosek, i naravno prvi Njutnov zakon ovde figurira, i Eš ne prerasta odmah u odbrambenu gromadu, već mu treba čitav film i po za taj rast, a onda kada se novi ekvilibrijum ustanovi, ono malo što je ostalo od prethodnog Mite se i dalje tu mota. I naravno, bio je tu potreban i glumac koji sve ovo može da ponese, a Kembel je savršeno tu legao. I dan-danas, taj čovek ne deluje kao neko ko može da slisti buljuk vojske sa tri metka – snimucka sitnobudžetne filmove i serije, krupan je i masan, piskara knjige i blogove, čak je i zvanično sveštenik koji venčava parove. I upravo je taj element iznenađenja ono što nosi Eša Vilijamsa, ono što ga i dan-danas svrstava u redove najjačih junaka pop-kulture. Čak i pored povremene mizoginije, pokojeg tupavog iskaza i generalne nekompetentnosti, kako sam Brus Kembel za njega kaže, da funkcioniše kao spori mislilac u stanju mirovanja.

Opet vredi ponoviti da je serija „Zli mrtvi“ u stanju vrlo ranog planiranja. Kockice se polako slažu, a samo je pitanje vremena kada će matori selja sa bradom veličine Misisipija ponovo da izgovori „Superiška“ kada potegne motornu testeru na armiju novih, jačih smrtita. I kada će lik i delo Eša Vilijamsa da dodatno dobije na težini i epici.

Ivan Veljković

7.28.2019

(PRVA I) POSLEDNJA IGRA LEPTIRA

Ovaj tekst je originalno objavljen na sajtu "Pokazivač" 17.12.2014. godine.

 O Đorđu Kadijeviću i njegovom opusu televizijskog horora je već dosta toga rečeno, ponovljeno, naglašavano i svojevremeno hvaljeno ili kuđeno. Neosporiva činjenica je njegov ne mali skup filmova pretežno ovog žanra, snimljenih uglavnom sedamdesetih i uglavnom sa (srpskim) televizijskim budžetom. Što se primećuje, ali što ne umanjuje veštinu rediteljskog zahvata. Svoju karijeru horordžije je kasnije krunisao filmom „Sveto mesto“, adaptacijom kratke priče „Vij“ Nikolaja Vasiljeviča Gogolja. Njegovi filmovi, zaključno sa gorepomenutim, drže posebno kultno mesto u Srba (a i šire po Balkanu) i sačinjavaju istorijat srpskog horora u njegovoj glavnini.

horor film recenzija

Mnogo više je rečeno o književnom radu Milovana Glišića. Majstor svog zanata, Glišić je u svojim kratkim pričama znao gde i kako da udari; satirična crta mu je skoro uvek polazila iz srpskog sela, iz neoprostive ruralne sredine i njenog suprotstavljanja urbanoj. Glišić je voleo da potkači i sveštenstvo, i – najčešće gradske – vlasti, i intelektualce, a povremeno i samog seljaka, gde je bilo potrebe. Iako treniran u duhu ruskih realista, Glišić se nije libio od korišćenja (i povremenog ismevanja) natprirodnog u svojim pričama, te ima pomena vampira, psoglavih, vidovitih, drekavaca, zduhaća i sl. Naravno, uz vrhunsku pripovetku „Prva brazda“, Glišić je u Srba najprepoznatljiviji po još dve, vrlo karakteristične pričice koje upravo rabe natprirodno, zvane „Glava šećera“ i „Posle devedeset godina“. I naravno, obe su doživele kasniju filmsku ekranizaciju.

Što sve vodi do „Leptirice“, a „Leptirica“, kao i svaki adekvatni prvenac, je vodila do sledećeg, te idućeg horor filma. Ali nijednog njoj sličnog, barem na domaćem horor terenu. Samim tim što je filmski unikat, „Leptirica“ drži specijalno mesto u očima domaće publike. Svojevremeno se sećam diskusije o istom sa jednom starijom, u mojim tinejdžerskim godinama vrlo privlačnom devojkom, koja ga je nanovo gledala sad već daleke 2008., i naglasila da ima nečeg u „Leptirici“ što joj je zaista strašno, što je pogađa više od američkih horora. Naravno, američki horori su, u tužnoj većini, uglanom lagani i ne preterano uticajni (sa izuzecima, naravno, u klasicima žanra poput „Psiha“ i „Isterivača đavola“, kao i sa nešto alternativnijim naslovima; ovde govorimo o slešer đubretu koje se usluživalo našoj filmofilskoj publici tada već zadnjih osam godina), te je ovo poređenje ekvivalent poređenju trkačkog konja sa obogaljenim krmkom u domenu brzine. Međutim, „Leptirica“ nosi mnogo toga u sebi što je odvaja od proseka u nas, i ovo sad ide dalje, van granica horor žanra.

horor film recenzija

Prvenstveno, tu je kvalitet adaptacije. Glišićeva pripovetka „Posle devedeset godina“ je ovde maltene cela preneta. Sve je tu, od Strahinjine svadbe, preko vodenice i Save Savanovića, do seoskih ispičutura i onakvog humora kakvo samo ruralno valjevsko područje može da ponudi. Kadijević je znao da mora adaptiranju Glišića da priđe upravo tim očima, jednim seoskim mentalitetom, što autentičnije. I to se vidi. Seoski predeli, starinske kuće, narodna nošnja, hrišćanska tradicija pomešana sa narodnim običajima iz pradavnine, osećaj marljivog, poljskog, poštenog prostonarodnog rada. Jedan od razloga zašto su serije sa selom u svom centru (a vala, ima ih: „Selo gori, a baba se češlja“, „Seljaci“, „Moj rođak sa sela“, „Vratiće se rode“, itd.) toliko popularne je upravo ta srodnost izvornog Srbina, čoveka sa pašnjaka i sa njiva, sa modernim Srbinom, zaodenutim tehnologijom, urbanizmom, žurbom, glavoboljama i prilivom spoljnih uticaja. I u toj i takvoj sredini mora da uspe jedno domaće biće poput vampira, jer je upravo odatle poteklo. Može vampir da se smuca po gradovima, ništa ga ne zaustavlja, ali je lepo ponekad vratiti se kući, a Kadijević je rešio da mu za taj put obezbedi lep prevoz.

Pored kvaliteta adaptacije, tu je i šarm niskobudžetne produkcije, kao i sama činjenica da je ovo rađeno za televiziju. Medijum televizije, za razliku od filmskog, sebi dozvoljava slobodu glede kreativnosti, ili je barem dozvoljava više. Naravno, budžet će biti manji, ali to upravo stavlja autora u situaciju gde mora da da sve od sebe, da pribegne kreativnosti i lukavstvu u izražavanju. Što ne uspe uvek, i što se vidi u „Leptirici“; televizijska produkcija vuče glumce koji su ili slabi u svom zanatu, ili dobri, ali ne daju sve od sebe u proizvodu koji ne zarađuje mnogo. Ove reči lepo karakterišu izvedbu Mirjane Nikolić u ulozi Radojke i tada mladog Petra Božovića u ulozi Strahinje. Za razliku od seljana, koji su autentični da autentičniji ne mogu da budu, ovo dvoje se ne uklapaju, budući da glume kao u školskoj predstavi – neujednačeno, sa lošim intonacijama, nerealnim emotivnim reakcijama i sl. Ali, kao u svakom filmu s kultom iza sebe, ovo samo doprinosi ljubavi publike prema datom delu.

horor film recenzija

Nešto što je, ipak, novo u ovom filmu, a što ide u nasleđe srpskoj filmskoj sceni, čak nije ni to da uvodi izvornog srpskog vampira, verovatno po prvi put na polju filma, već to što je ovo jedan od retkih filmova na domaćoj sceni gde je žena glavni negativac. Radojkino preobraženje u vampirušu je zateklo mnoge gledaoce, i naravno je devijacija izvorne Glišićeve priče i jedna od umetničkih sloboda Kadijevića. Međutim, sa kreativno-umetničke strane, ovo je briljantan potez. Sa jedne strane, dodatno uliva strah u oba pola srpske publike, gde muškarci, kao glave srpske kuće, vide svoju nemoć nad ovom malopređašnjom slabašnom curicom sa sela (čime se, verovatno nenamerno, preispituje ceo porodični bezmalo hijerarhijski partijarhalni sistem u Srba), a žene strepe od neizbežne sudbine smrti i raspadanja samim pogledom na Radojkino povampireno izopačeno lice (koje, tehnički gledano i uzev u obzir televizijski budžet, izgleda smešno, ali sa ništa manjim uticajem na publiku od svog prvog emitovanja). Sa druge strane, ovo daje srpskom filmskom panteonu jednu svežu perspektivu na negativce, gde to više nisu vojnici, birokrate, mafijaši, učeni ljudi, korumpirani doktori ili ulični nasilnici, već jedna krhka deva koja jednim potezom postaje ono čega se uopšteno ljudi, a konkretno Srbi najviše boje još od svojih kolektivnih prvih koraka. 

horor film recenzija

Ovakvih filmova, sa svim svojim vrlinama i manama, nema mnogo na našim prostorima i mogu se nabrojati na prste obe ruke. A poražavajuće je to što im se ne pruža dovoljna pažnja od strane domaćih kulturnih udruženja, pošto ovakva ostvarenja zaslužuju remasterizaciju i uvršćenje u istorijske anale domaćeg filma. Trenutno je „Leptirica“ usamljena u svom životu na filmskom platnu, bez mnogo sličnih celuloidnih vršnjaka. Ali vreme je najbolji sudija, i pokazaće da li televizijski horor ima svoju budućnost kod nas. Ako ovog autora pitate, možda nema, ali imaće. Pa makar to bilo i posle devedeset godina.

Ivan Veljković