3.18.2018

PAR REČI O NAJSTRAŠNIJEM FILMU IKADA

Film: Veronika (Verónica)
Režija: Pako Plasa
Scenario: Fernando Navaro, Pako Plasa
Uloge: Sandra Eskasena, Bruna Gonzales, Klaudija Plaser
Trajanje: 105 min
Proizvodnja: Španija, 2017.

Iz Španije nam dolazi još jedan u moru filmova o duhovima i sličnim paranormalnim fenomenima, čiju je lavinu započeo Džejms Van sa svojim finansijski veoma uspešnim serijalima “Astralna podmuklost” (Insidious, 2010.) i “Prizivanje zla” (The Conjuring, 2013.). I dok Džejms Van ume da sastavi dobar komercijalni horor, većina horor reditelja ne ume da izađe na kraj sa ovim žanrom već samo pokušava da emulira stil uspešnih filmova. Naravno, ovo se u suštini svodi na izlizanu priču o ukletoj kući i mnoštvo loše tempiranih jump scareova.



Na sreću, postoje izuzeci od ovog pravila. Na primer, fenomenalni psihološki horor o užasu depresije “Babaduk” (The Babadook, 2014.) ili politička satira obučena u horor milje “U senkama” (Under the Shadow, 2016.) nam demonstriraju da ovaj podžanr horora može biti medijum i za malo ozbiljnije poruke.


“Veronika” španskog horor veterana Paka Plase je u najboljem slučaju negde između navedene dve krajnosti. Dok priča i pripovedanje ne nude mnogo toga novoga, prosek fillmu vade neke stilske odluke autora. Film je smešten na početak 90-ih godina prošlog veka, uložen je trud da se adekvatno dočara duh tog perioda. Ovo možda ne deluje naročito bitno, ali bar nećemo videti kako su mobilni telefoni u najgorem mogućem trenutku ostali bez signala, kao u svakom drugom hororu od 2000. godine na ovamo. Atmosferi doprinosi i odličan soundtrack, sačinjen od numera legendarnog španskog rok benda Héroes del Silencio, i mračnih elektronskih instrumentala koji evociraju ekspresionizam Darija Arđenta. U vizuelnom smislu film deluje veoma “evropski” i ako bi isključili horor elemente, imali bismo utisak da gledamo neku savremenu socijalnu dramu. Na žalost, ti horor elementi su najslabiji moment filma: ako ostavimo na stranu neke povremene vizuelno moćne momente, ostaje mlak suspens i povremeni jump scare.



Priča filma je bazirana na istinitim događajima, preciznije na “prvom dokumentovanom paranormalnom slučaju u Španiji”, slučaju Valjekas. Film je smešten u Madrid 1991. godine, i prati život petnaestgodišnje Veronike, koja je izgubila oca i stara se o troje mlađih braće i sestara, dok njihova majka radi prekovremeno kao konobarica da bi ih izdržavala. Veronika je u društvu outsider koji čita časopise o okultnom i sluša rok muziku, pa je logično da zaplet počine sa spiritualističkom seansom koju izvodi sa svoje dve drugarice u školi za vreme potpunog pomračenja sunca. Iako je Veronikina želja bila samo da porazgovara sa svojim pokojnim ocem, ono što je prizvala nije ni izbliza tako dobronamerno.



Ovom filmu se može oprostiti štošta, s obzirom na to da je ovo još jedan od televizijskih projekata studija Netflix. Iako je etiketa “najstrašnijeg filma ikada” pod kojim ga reklmairaju potpuno nezaslužena, ovaj film bez problema može da se nosi sa većinom naslova iz holivudske produkcije, koji su snimljeni sa deleko većim budžetima i koji imaju internacionalnu bioskopsku distribuciju. Doduše, razlog tome je činjenica da je ovaj žanr još uvek u trendu i da će mlađa publika platiti bioskopsku ulaznicu čak i za minimalnu šansu da će ih adrenalin prodrmati samo na trenutak. Ovaj film se razlikuje od njih po tome što je proizvod pravog ljubitelja horora i sa te strane, ako želim da ubijem sat i po vremena nekim filmom, pre bih odabrao ovaj nego bilo koje holivudsko mainstream đubre.

Aljoša Tomić

No comments:

Post a Comment